...

Published on 08:42, 06/20,2015

Zivot provodimo u traganju za onim/onom pravom, a uvijek završimo sa onim pogrešnim. Potpuni, potpuno pogrešnim. Sve je to na neki način igra ljubavi. Kada shvatimo da koliko su zapravo pogrešni , iako ih žarko želimo, moramo ih se odreći. Jer će nam jedino tako biti bolje. I bude bolje. Stvarno bude. Zaboraviš sve što je bilo. Posle nekog vremena se ne sjećaš ni parfema, ni razgovora, ni dodira, ni poljupca, ni bola. I bude ti lijepo, lijepo jer je konačno nebitno. Ali dođu dani i noći, ne znam za vas, ali meni dođu, dani i noći kada me nešto probode u grudima i tada mi nedostaje. Ne trebaju pjesme da me podsjete na njega, nisam mu ni jednu posvetila. Tišina. Tišina se najviše i sjećam, zato me one u gluvo doba noći podsjete na njega.  Znate, on je od onih osoba za koje vidiš da je velika greška ne napraviti grešku sa njim. Muški rod očito voli igru sa osjećajima, problem je samo što ja ne znam kako se to igra. Jer me nikad nije zanimalo skrivati vezu od svijeta, ignorisati curu, a onda kad smo sami voljet je najviše, vrijeđati je i svađati se s njom ali onda joj dati razloga da vjeruje u nas. Iz svake veze izlaziš malo pametniji tako evo i ja; više nikad neću pasti na “svidaš mi se”, “napraviću sve za tebe” i više ne vjerujem u "volim te". Jednostavno ne mogu funkcionisati ni sa kim drugim. Niko nije on. Navika je čudo a ja sam navikla na jedan način života, na jedne oči, jedne usne, jedne ruke, na jedan glas... Ne mogu drugačije, ne mogu protiv sebe. Srce želi samo jednu osobu, samo njega. Koliko god neko bio dobar, meni ne znači ništa... To meni nije to, meni treba njegovo zlo.


Ljubav su sitnice

Published on 23:04, 06/19,2015

Sjedimo zajedno na klupi. Lagano joj uzimam ruku, ispreplićem njene prste sa mojim i ljubim joj ruku. Ruke nam se savršeno sklapaju, kao da je njena napravljena isključivo za moju. Onako mi u sekundi proleti kroz glavu ´bilo nam je suđeno da se nađemo`. Onda je pogledam malo bolje. Njenih par pjegica ispod ta dva prelijepa oka se savršeno uklapaju sa rupicama na tim rumenim obrazima. Ona ih i ne voli toliko, kaže kako kvare njen savrsen ten. I znam da nikad nije voljela bore kod očiju koje se stvore svaki put kad se nasmiješ, niti je ikad voljela svoj stomak i butine, kao ni rupice na leđima na dnu kičme. Ali ja ću ih beskrajno voljeti. Moja ludice, nikada neće voljeti sebe onoliko koliko je ja volim. I kad ne bude postupala prema sebi ispravno, ja ću biti tu da radim to umjesto nje. Ako mi dopusti, saznaće da sam ja tu uvijek za nju, pa će možda, ko zna voljeti se onoliko koliko je volim i ja. 


Veliko mu hvala

Published on 12:00, 06/19,2015

Koliko god puta da sam rekla zauvijek,toliko ću puta reći nikad više. Umro je u mojim očima davno. A sada se sa samo par riječi, najodvratnijih ikada, pokopao tako, da ga nijedna kiša, rijeka, sam Bog dragi ne bi mogao oprati, iskopati iz ponora u kom se nalazi. Danas se svašta čovjekom naziva. Muškarcem…
I onaj ko ne može stati iza svojih odluka i poteza. I onaj od koga je jača i stabilnija pet godina mlađa djevojka koja je prošla kroz pakao,potpuno sama. 
Pa opet smognem snage za svaki novi dan, opet stojim iza svojih grešaka i njihovih posljedica, opet sam ja ta koja tješi…. I onda ti se po ko zna koji put u životu sve raščisti. Sagledaš sve iz nekog objektivnijeg ugla. Shvatiš koliko si bio u zabludi. Koliko si veličao osobe koje ne vrijede nimalo. Koje nisu sposobne ni za šta. Nijedan čovjek na planeti ne bi ostavio svoje dijete i ženu koja mu ga je rodila,onu ženu koja je toliko dugo vremena bila njegov svijet,onu istu ženu za koju se kleo da bi život dao bez razmišljanja, onu istu ženu za koju se kleo da dana bez nje ne bi mogao preživjeti… Ali on nije čovjek. On će se ubiti. Jer je to najlakše.
Ovaj život je samo jedna velika borba. A ja sam spremna za nju. Sama. Ili sa svojim muškarcem kraj sebe.
Kako god. Srećna sam, zadovoljna, ispunjena. Napokon sve ima smisla. Napokon je najmračniji period mog života iza mene.
I tako mi svega,zaboraviću sve to,zaboraviću da je ikada postojao. On ne zaslužuje da se pamti. On ne zaslužuje da ima mene.On ne zaslužuje ni neku koja je 20x gora od mene. Ne zaslužuje da ima dijete. On zaslužuje tačno ono što trenutno ima. Ništa.
Jer će tako što manje ljudi unesrećiti.
Mogu mu se samo zahvaliti na svemu ovome do sad što je uradio. Da nije, ja bih i dalje bila ona ista glupača koja vjeruje u njega više nego u bilo šta na ovom svijetu. Još uvijek bi mi bio centralna tačka postojanja. Još uvijek bih ratovala sa cijelim svijetom, zbog njega, za njega. Ne,ne više, nikad više.


Nedostaje mi

Published on 08:36, 06/19,2015

Svi komplimenti ovoga svijeta, sve te divne riječi, svi ti skriveni pogledi, odmjeravanja, osmijesi…su toliko maleni, nebitni, mizerni, u poređenju sa onim jednim njegovim: “a vidiiiii je” dok mi namjerno rukama mrsi kosu. Kraj njega sam se uvijek osjećala kao djevojčica. Uvijek sam mogla biti ona prava ja. Mogla sam u bilo kojem trenutku reći šta god želim. Nisam morala glumiti ženu, kao što moram pred ostalima. Jaku, snažnu, nedodirljivu, koju ništa ne može izbaciti iz takta. Činio me je svojom. Samo on. Samo uz njega je postojala ona prava ja. 
Nedostaje mi to. Toliko da me kida. 
Nedostaje mi naše vrijeme. Naši trenuci. Nedostaje mi da mu budem jedina, najdraža, svrha njegovog postojanja, njegova svjetlost, njegov blagoslov… Nedostaje mi da osjetim njegovu ljubav prema meni. Nedostaje mi onaj njegov pogled za koji sam živjela. Nedostaje mi da opet budem ona ista u njegovim očima. Jer se nikada nisam promijenila. Od prve sekunde otkako me zna, svih ovihdana sam bila njegov najbolji prijatelj, njegov oslonac. Uvijek tu. U svakoj sekundi. Branim ga od cijelog svijeta, čuvam. I onda kada me mrzi, i onda kad je ravnodušan. Imam dobar izgovor za sve to. Volim ga.


On me poznaje

Published on 20:39, 06/18,2015

Tri susreta sa njim… A čini mi se da me poznaje bolje nego on za sve ove godine. Tri susreta sa njim… A čini mi se da me voli više nego on. I nije to klasična ljubav ni zaljubljenost. Ne. On me oduševljava svojom inteligencijom, svojim humorom, dobrotom. Načinom na koji priča sa mnom. Koliko se trudi. Time što ne krije koliko sam mu bitna. Svojom dječačkom zanesenošću. 
On zaslužuje sve. I zato sam mu toliko puta ponovila da nisam dobra za njega, da bježi, što dalje. Bojim se da mu ne mogu dati ono što zaslužuje, cijelu sebe. Ali on je tu, ne ide nigdje, kaže mi: sva sreća što nisam plašljiv. Kažem mu: ne daš se nikako a on mi odgovara: Tj. ne dam te… Te stvari, te sitnice znači. Pročitao me je odmah. Rekao mi da se toliko plašim predati,biti nečija, ali da zna da kad se dam to je to. Isto tako je jedini koji je rekao da zna da nisam hladna,nemilosrdna kucka. Treba mi to. Treba mi neko ko ce vidjeti sve ono sto ja jesam. Ko ce me znati cijeniti. Neko ko može vidjeti ispod ove moje maske. Neko ko ce biti tu…Neko kome cu biti najbitnija. 
Želim ovo. Želim pripadati nekome. Želim biti njegova malena. Volim to što se mora spustiti da bih ga zagrlila.Volim to što vjeruje u mene. Volim to što mi se daje. Volim njegove gluposti. Volim naše besmislene razgovore. Volim to što je toliko pametan, što se može uhvatiti u koštac sa mnom. Volim to što voli iste stvari kao i ja. Volim one trenutke kad počne pjevati neku pjesmu koju sam do tad mislila da samo ja znam. Volim to što mi uljepša dan. Volim to što otkako je tu, njega više ne sanjam. Volim to što otkako je tu, moje vjera i nada se polako vraćaju. 
Život se stvarno u jednoj sekundi može promijeniti. Moj se promijenio u pola kišne večeri,kad je on stao ispred mene i počeo se mačevati sa mnom kišobranima. Potpuni neznanac… Koji me poznaje možda i bolje nego ja samu sebe.


Vrijeme za ustajanje

Published on 13:00, 06/18,2015

Iz sna me vuče, zove, tvoj glas… Prvo što mi prolazi kroz glavu jeste: gdje si najdraže? Zašto me još uvijek nisi privukao sebi, zagrlio čvrsto,poljubio u čelo i blago se nasmiješio? Šta čekaš? Sljedeća misao: nema te, nije kraj tebe, to je samo alarm……. I snovi se sruše. Još jedan sumoran dan. Obaveze čekaju. Nemam snage da se pomjerim. Nedostaješ mi toliko. Rupa u grudima je i dalje tu, samo što više ništa ne osjećam. Toliko sam prazna. Toliko boli to što te nemam, da je sve drugo naspram toga potpuno nevažno. I dok tvoj glas, onaj najljepši, uporno ponavlja iste riječi, kako voliš svoje maleno, blentavo, nekako pronalazim telefon i gasim alarm. Gotovo. Tišina. Moram ustati. Koliko god teško bilo. Moram svako jutro iznova i iznova skupiti sve djeliće sebe, navući onu masku nedodirljive djevojke na lice, i krenuti u svijet. Ko zna, možda je baš danas dan kad ćeš mi se vratiti. I to je ono što sebi svako jutro ponavljam. Moram biti jaka, izdržati sve. Zbog tebe. Moram.


Za sve što je bilo...

Published on 08:30, 06/18,2015

Naša klupa, noć, suze i ja. Stare dobre prijateljice. Jedna od onih noći kad ne želim da se borim. Kad sam u pola večeri sve ostavila i došla tebi, ondje gdje ti se osjećam najbliže. Koliko god mi se u tim trenucima duša kidala na sitne komade, tad sam najmirnija. Jer sam sama. Jer nema potrebe za nikakvim maskama i laganjem. Tad priznam sebi sve. Koliko nedostaješ još uvijek. Koliko me nema bez tebe. Koliko lažem cijeli ovaj svijet, a najviše…najviše samu sebe. Da sam dobro, da mogu dalje, da ovaj život ima smisla. Nema. Nikad neće ni imati. Jer nemam u šta vjerovati. Ja sam izgubila sve što sam imala. 
Doživjela sam najveću moguću bol u životu. Onu kad se svi tvoji snovi sruše. Sve o čemu sam ikad maštala, u šta sam ikad vjerovala. A nama vječitim sanjarima… Nas je bolje odmah ubiti nego to nam uraditi.
Nema nade. Neće biti bolje. Ništa više nikad neće biti kao nekada. Sve one naše srećne noći se nikada neće ponoviti. A one su zajedno sa tvojim glasom, tvojim mirisom i dodirom, bile moji jedini razlozi za život. U tvom naručju sam nalazila utočište. Tu sam bježala od stvarnosti. Tu sam se osjećala najsigurnije. Ničije tuđe ruke ne mogu zamijeniti tvoje. Toplinu tvog tijela i otkucaje tvog srca nikad ništa neće moći zamijeniti. 
Čuvam te. Na dlanu si ti, moja linija života, ljubavi.


Moja celina

Published on 00:51, 06/18,2015

Upravo sam vodila razgovor sama sa sobom. Spoljašnja verzija mene pričala je sa onom unutrašnjom, noćnom, pomalo skrivenom verzijom. Ovih tmurnih dana, unutrašnja ja se oseća pomalo loše i depresivno, pa je morala da se otvori i ispriča sve što je muči. Kaže da je ovi kišni dani teraju da oseća nečije neprisustvo. Ne zna ni ona sama čije. Ne mora da znači da je to neko koga već poznaje, ko je bio tu pa otišao. Možda je to neko ko je hiljadama kilometara udaljen od nje, i isto tako čeka da ga sudbina poveže sa njom. Prosto joj fali neko tu pored nje, ne u vidu podrške, već samo da oseti da ga ima, kao što i on ima nju. Kaže oseća se previše prazno, bez ljubavi ili bilo kakvog lepog osećaja u sebi. Želi da konačno pripada nekome. Žali se da više ne može sama, ubija je to. Hladan vetar u njoj je sve jači i jači, potrebno joj je sunce. Samoća joj teško pada. Ne može više ovako. Potreban joj je neko ko će ostati. Ko je neće izdati. Voli joj se neko. Onako snažno, iskreno i zavisno. Samo želi da se smeje i bude srećna. A onda ućuta, jer shvati da i previše dugo priča. Postide se i povuče u sebe. Spoljašnja ja ustade, obrisa par suza iz oka, nasmeja se širokim osmehom i krenu medju ljude. Uvek su se razlikovale. Previše osećajna i stidljiva, naspram hladne i nezainteresovane. A čine jednu celinu. Mene.


My first everithing

Published on 21:09, 06/17,2015

This love….. It really has no boundaries. 
Here I am…again, alone in my room, hugging that one thing which always has your perfume on… Crying my eyes out. 
You really have no idea how much I love you, miss you, need you. All that time you thought that those were just empty words, that I didn’t know what was I saying. Now you know, now you know everything. 
I know that you are out tonight, they’ve just told me. You will smile, dance, meet someone probably… Of course you will…Even if I’m not there I can see how they look at you. I envy every single person that is near you. They are near my perfection, my man.
I just want to be close to you. I want to speak normally with you, I want you to tell me all your problems, secrets, I want to be your best friend again. I miss that more than anything. 
We are made for each other. I know that. You are made for me. Only for me. Just like I was made for you. I knew that from the first time I spoke to you. Remember that? You were so lost, you had no idea what to do with your life. I knew even then how much I could give to you, how special you are. 
They are blaming me for loving you more than anyone else. How could I not love you when you changed me completely, you showed me what love is. 
And then…when I was 100% sure I will spend the rest of my life next to you, when I pictured you as my husband, and myself as a mother of your children…Just when I thought that after all, this life isn’t so bad, it won’t be bad as long as I have you… You left. You broke all my dreams, every hope I had. You destroyed me. 
I am spending last nine months wondering how could your love stopped so suddenly…In one moment, one second, everything ended. It’s not fair, it can’t end like this. You loved me so much, I know you did, I saw it in your eyes. You know how much I know you. 
I still haven’t figured out what happened. I just know that I am still praying for you, for your happiness. 
It doesn’t matter what happens to me. I know that I can’t be happy, not without you by my side. So I’m praying for you. I hope that life will be good at least to you. You deserved it. Because all of that unselfish love you gave to me. Because all of those times you made me smile and cry from happiness. 
Everything after that I’m trying to forget. That’s not you. And I know how I want to remember you.
You will always be my first…love, desire… My only, my everything. No matter what. I was and I will always be yours. 
I will be by your side, you won’t ever be alone. That’s the only thing you need to know.


Kako pobjeći od onoga što je u vama?

Published on 14:00, 06/17,2015

Kako pobjeći od onog što je u meni? Mogu se ja truditi koliko god želim, da zaboravim, prebolim… Ali šta da radim onda kad mi dođe u snove? Svake noći se tiho došunja, dođe nepozvan. 
I voli me. Ostane cijelu noć, grli me, govori one najdivnije riječi, šetamo… gradom, kraj rijeke, ljubi me, sjedimo na klupi, plačemo, držimo se za ruke, priča mi o svemu, smijemo se, tu je, moj, samo moj…
A onda svane novi dan. Novi udarac, novi poraz.
Onda se treba cijeli dan nositi sa činjenicom da je to bio samo san. I da ga nemam. 
To kad bude tu i nestane… Ta sreća što ga grlim, mirišim, što čujem njegov glas kako mi priča o tome koliko me voli i šta mu predstavljam…I u sekundi buđenje i spoznaja da je to sve samo iluzija…Pomislim da ga imam i da će opet sve biti kao nekada… I onda samo nestane.
Tu bol nikome ne bih poželjela.
Zato vas opet pitam, iako odgovor znam. Kako pobjeći od onog što je u vama?


Bol je uvijek ista

Published on 08:45, 06/17,2015

I kad sam naizgled najsrećnija na svijetu… Kad blistam, skačem, plešem satima. Dok litre alkohola kruže mojim organizmom. Dok svima čitam iz očiju ono: pogledaj je… 
Meni i tad trebaju samo jedne ruke, samo jedan zagrljaj. Jedne usne… Jedni otkucaji srca. Jedan glas. 
Da me privuce sebi, da se uvijam u njegovom naručju, uz toplinu njegovog tijela, uz taktove najdraže muzike. Da budem njegova, da pokaže cijelom svijetu kome pripadam. Da niko drugi nikada više ne stavi ruku na moje tijelo. Da on to ne dozvoli.
I kad sam svima naizgled najsrećnija osoba na planeti, ja u sebi plačem. Ja nisam srećna nimalo.
Nedostaje. U svakoj sekundi. 
Ali šutim. Puštam ga. Nadam se da je bar on srećan. Onako, istinski. 
Ipak…molim Boga da mi ga vrati. Jer bez njega ništa na ovom svijetu nema smisla. Bez njega život ne živim.


Nedostajaće mi

Published on 23:31, 06/16,2015

 

I pustis suzu, dve povremeno, kada se skupe sva secanja na ljude koji vise nisu tu, pustis za sve ono sto je bilo nekada davno ali cini ti se kao da je bilo juce, za sva ona osecanja koja si skrivao i pokazao, za sve one najlepse reci koje ces cuvati u srcu.. Pustis suzu, dve zato jer znas da sat ni za koga ne kuca unazad, zato sto znas da se to vise nikada nece vratiti i da vise nikad neces osetiti nesto opet iznova i to je ono sto boli, to saznanje da ti vise nikad nece biti tako lepo i da ce ti nedostajati to vreme, mesto, ljudi…Znas da ce ti nedostajati, svi oni, i njihove glupe sale, nacin na koji se smeju, onaj osecaj kada si potpuno svoj pored njih, oh kako ce ti samo nedostajti sve to… Ne mozes ni da zamislis koliko ce biti tesko pomiriti se sa tim da su otisli, ali znas li sta je dobra strana svega toga? Imas nekog da ti nedostaje, nekog vrednog ili nekog ko uopste nije vredan, ali znas da se desilo nesto sto te promenilo i da su te osobe ucestvovale u tome, da su te oblikovale, pomogle ti da shvatis ko si, sta zelis i sta zelis da postanes u zivotu. I najvaznjje od svega, naucili su te da volis onako kako je jedino ispravno, bezuslovno i beskrajno, naucili su te da verujes, da verujes da ljubav idalje postoji. Budi im zahvalan na tome.

.


Šansa

Published on 08:00, 06/16,2015

Poslan mi je sa razlogom. Da mi pokaže da vrijedim. Da nisam nula. Da me vrati u život. Da me nasmije. Da se uvjerim u to da i mene neko može voljeti. Da bude tu za mene. Da vidim šta znači biti mlad, zreo muškarac, čija je jedina uloga da ženu koju voli čini srećnom. 
U njegovom naručju je nekako sve lakše. Ali neću to da mu priznam. Neću da mu priznam koliko se izgubim u svakom njegovom zagrljaju, i da dok ga guram od sebe i govorim da me pusti u sebi molim Boga da me ne da, da sklopi one svoje ruke oko mene i zarobi svoju malenu. A on to kao da zna, svaki put i uradi.
I kako da ga ne volim? Kako da se ne radujem susretu sa njim? Kako, kad znam da ću biti srećna i da ni o čemu drugom neću razmišljati. 
On je moja prepozitivna osoba. Ono što mi je toliko dugo trebalo. Njega imam da mi kaže da ne smijem biti loše i da će sve biti u redu. Napokon imam nekog da mene tješi. Napokon sam ja ta oko koje se neko trudi. Njegov poljubac u čelo mi svaki put kaže: ja sam tu, ne brini. Svaki njegov dodir mi govori da će me zaštititi, da će biti tu dok ne razbije led oko mene, jer zna koliko vrijedim.
I prezirem samu sebe što se sjetim ikoga drugog, što i dalje boli… Što me bol u sekundi zna sasjeći, pokositi…Što mi i dalje zna suza krenuti za nekim ko me je samo iskorištavao. 
Ubiću to u sebi, ubiću ga u sebi, zaklinjem se sa svim. Neću dozvoliti da i dalje upravlja mojim životom, neću mu dozvoliti da me ubije. Dobila sam novu šansu za ljubav, za sreću… Moram je iskoristiti.


Njemu!

Published on 01:05, 06/16,2015

Još nijedan dan nije prošao da mi se u nekom trenutku nije sve skupilo, da nedostajanje nije zaboljelo i da suza nije krenula niz obraz… 

Još nijedan dan nije prošao da se nisam zapitala kako je moguće da je sve bila laž. Da se ljubav mog života i priča mog života ovako završila. Da čovjeka zbog kojeg sam disala, zbog kojeg dišem još uvijek, ne mogu prepoznati. Kako je moguće da su one najsrećnije godine mog života bile laž? Da sam živjela u iluziji. Kako je moguće da muškarac koji me je učinio boljom osobom, koji me je naučio kako voljeti, kome sam prvom i zadnjem otvorila dušu, ne bude onaj pravi, onaj kraj koga ću ostariti? Toliko sam sanjala o tome, starost kraj njega u nekoj maloj kućici na izolovanom mjestu je bila ispunjenje svih mojih snova. Uskoro će proći prva godina kako nisam njegova… A sjećam se kako je rekao da ću ga za par sedmica preboljeti :) Nikad nije bio svjestan jačine moje ljubavi i toga koliko sam bila ozbiljna za sve što sam ikada rekla. A s druge strane, ja sam slijepo vjerovala u svako njegovo obećanje. I još uvijek vjerujem :)

Još uvijek sanjam da će prvi put kad se sretnemo i pogledamo, samo prići, zagrliti me jako i ostati… Vjerujem da sam još uvijek njegov život, njegov blagoslov, jedina sreća :) Moram biti. On me mora voljeti. Naša ljubav je bila i ostala jača od svega. Kao što je jednom rekao, kolika je vjerovatnoća da se ovakve dvije budale sretnu, mi se dešavamo samo jednom u životu :) 

Nikad nisam prestala biti ponosna na njega, na nas. Nikad nisam prestala vjerovati. Nikad neću odustati od svog muškarca. I ako mi se ne vrati, nikad ga neću preboljeti. Uvijek je mislio da mi uništava život, da bi mi toliko bolje bilo bez njega, a nije znao…nije ni slutio da kad ode ja prestajem živjeti.  Tako je i bilo. Od trenutka njegovog odlaska, ja sam prestala postojati. Srce i dušu nemam. Ni za koga. I nije me briga, nije mi krivo. Tako želim. Samo njemu sam pripadala, samo on me je imao. Rodiću se onda kad mi dođe. 


Jastuci čuvaju milion tajni

Published on 22:33, 06/15,2015

       Svašta mi pada napamet u ovo doba noći...
Sve ono što se desi tokom dana ostaje u nama. A mi to prenosimo na naše jastuke. Nekako mi se čini da oni prema tome kreiraju naše snove. Sumiraju sve naše trenutke sreće, bola, sve suze, smijeh i izvlače najbolje od toga kako bi nam, makar u snovima, podarili trenutke neizmjerne sreće. Jastuci čuvaju tajne, čuvaju sve ljubavi. Sreća je u tome što ne govore. Što čuvaju te tajne, sve naše snove. Oni su poput bankarskih sefova visokom sigurnosnim sistemom koji niko ne može da probije. Oni su poput Pandorine kutije u kojoj je skriveno sve ono loše što zadrzavamo u nama, kao i u Pandorinoj kutiji jastuk čuva nadu, i spašava nas od nekih krivih odluka. Jastuk je poput makog bijelog pamuka koji upija naše suze pune bola, tuge, sreće, upija sve naše želje, ljutanja, maštanja i sanjanja. On je poput najvrijednije knjige koja čuva naša sjećnja, čuva likove 'onih' osoba zbog kojih smo noću budni do 4 sata i želimo da smo mrtvi, ali isto tako čuva likove nama dragih osoba koji nam bude sreču, radost, kao i sjećanja osoba koje nisu tu sa nama. Šalje nam ih tik da ih ne bi zaboravili.


Životna škola

Published on 20:21, 06/15,2015

Rekla sam mu jednom prilikom da me je uništio za svakog sljedećeg. I jeste. 
Ma koliko god se trudila i borila protiv toga, njemu sad ništa ne vjerujem. U nijednu jedinu riječ. Nije do njega, nije ništa uradio, nije kriv ni za šta. Jednostavno ne mogu. Sumnja je tu, konstantno. On me je naučio da ne smijem nikome vjerovati. On je moja životna škola. Najbolji profesor.
I iako sam mu jednim dijelom zahvalna zbog toga… Mrzim ga. Mrzim ga jer je on jedini razlog što ne mogu biti srećna. Ni sad, kad smo dva svijeta različita, ne da mojoj sreći da živi. Da traje. 
I što je najgore od svega. On ne ubija samo mene sa tim. Ubija svakog ko mene voli. 
On nosi svoje prokletstvo sa sobom uvijek. Ponekad tako ponosno, gordo. 
On…On me je ubio. A nije svjestan toga.


Borba

Published on 12:35, 06/15,2015

I opet sam provela sate pričajući o tebi. I opet sam se prisjetila svakog mogućeg trenutka. I opet sam od još jednog druga čula: Ja se tebi divim, ne znam odakle crpiš svu tu snagu, hrabrost, nadu i vjeru. Objasnila sam mu da si moja snaga i vjera bio iskljucivo ti. Sve sam mogla, na sve pristala, sve podnijela, samo dok si ti bio tu, uz mene. S tvojim odlaskom je sve to nestalo. I opet sam čula ono- Nevjerovatno mi je da ti za sve ovo vrijeme nijednu ružnu riječ nisi rekla za njega, da bez obzira na sve pričaš sa toliko žara, sa takvim sjajem u očima. Kaže: Ja je još nisam pronašao, ali mislim da je to definicija ljubavi, da ona tako izgleda. Samo sam spustila pogled.
Šta da kažem na to?! Na to što svako živ vidi i zna šta si mi. Što si moj život još uvijek. 
Kaže mi: Svaka tebi čast. Eto te stojiš tu ispred mene, pričaš o prošlosti normalno, svjesna si da moraš dalje. A ja se mislim u sebi: Eh da ti samo znaš koliko je meni trebalo i kroz šta sam sve ja prošla da bih došla do ovog stadijuma. Eh da samo znaš koliko još uvijek živim u prošlosti, koliko ne mogu prihvatiti sadašnjost.
Ali se trudim i borim. Svakog dana. Znam da moram dalje. Ti si me ostavio samu. Ti me ne želiš kraj sebe. Zato postoje druge osobe kojima sam cijeli svijet i koje zaslužuju da im posvetim bar malo pažnje. Zbog njih a i zbog svoje sreće ja idem dalje. Ti ćeš zauvijek ostati draga, najdraža osoba. I zauvijek ću žaliti za onim što je moglo biti, za onim što smo mogli biti da nas nisi ubio. Ali…koliko god to otrcano zvučalo… To je život. Jednostavno nije bilo suđeno.
Mi, ma koliko god se voljeli, jednostavno nismo jedno za drugo. I to je jedina istina.


Preživjeti

Published on 08:23, 06/15,2015

“Volim te… Jer si me spasila od mene samoga. Jer ne odustaješ od mene. Jer me braniš i na mojoj si strani i kad niko nije. Jer si sanjar kao i ja. Jer mi u potpunosti pripadaš. Jer znaš ćutati sa mnom. Jer me trpiš i u najgorem stanju. Jer si mi najbolji prijatelj. Jer u meni vidiš sve što niko do sad nije. Jer me razumiješ i kad sam sebe ne razumijem…”

 

Tako je nekada govorio.
Znao je dobro…Šta mi predstavlja, koliko mu pripadam. Znao je…ne… Zna. Da sam bila i ostala njegova. Da moju dušu niko drugi neće imati. Ni dušu ni tijelo. 
Znao je koliko mu sebe mogu dati i da će mi uvijek biti važniji od mene same. Znao je i opet je otišao.
Odnio je sa sobom sve moje. Već 10 mjeseci nisam živa. Bio je moja jedina sreća, nada i vjera. Još uvijek je. Nema minute u satu da ne pomislim na njega. Kad god se pokušam sjetiti bilo kojeg trenutka sreće u svom životu, svaki je bio kraj njega. 
Moj najveći strah je da ću zaboraviti. Da ću zaboraviti način na koji se smijao, meni, mojim grimasama. Da ću zaboraviti kako moje ime zvuči izrečeno njegovim glasom. Njegov miris. Onaj osjećaj dok leži kraj mene, tu sigurnost. Sjaj u njegovim očima dok bi me gledao. Njegov dodir. Njegove ruke i vene. Grudi. Ramena. Madeže.
Bojim se toga da je stvarno kraj i da više nikada neću doživjeti tu sreću. Da neću osjetiti toplinu najsnažnijeg zagrljaja na planeti. 
Još se ne mirim sa tim da nije više moj. Još nisam naučila preživjeti dan u kom ga ne vidim i ne čujem. Još uvijek nedostajanje boli…u svakoj sekundi. Pa bih vrištala ali znam da moram ćutati. Jedino tako će on biti srećan. 
Polako njegov život dobija smisao. Sve ide nabolje. I iako ubija što više ne mogu biti uz njega… razbija na komade…izbija dah iz grudi… iako još uvijek u noći grizem jastuk da bih ućutkala bol.. 
Još uvijek bih učinila sve samo da on bude dobro. Ćutaću do smrti. Ja sam jaka, ja mogu sve podnijeti. Mene jedan osmijeh, jedne oči i jedan glas vode kroz život. I sve dok imam sjećanja i uspomene, živjeću.

 


«Prethodni   1 2 3 ... 13 14 15 16 17 18 19 20 21  Sledeći»