Preživjeti
Published on 06/15,2015
“Volim te… Jer si me spasila od mene samoga. Jer ne odustaješ od mene. Jer me braniš i na mojoj si strani i kad niko nije. Jer si sanjar kao i ja. Jer mi u potpunosti pripadaš. Jer znaš ćutati sa mnom. Jer me trpiš i u najgorem stanju. Jer si mi najbolji prijatelj. Jer u meni vidiš sve što niko do sad nije. Jer me razumiješ i kad sam sebe ne razumijem…”
Tako je nekada govorio.
Znao je dobro…Šta mi predstavlja, koliko mu pripadam. Znao je…ne… Zna. Da sam bila i ostala njegova. Da moju dušu niko drugi neće imati. Ni dušu ni tijelo.
Znao je koliko mu sebe mogu dati i da će mi uvijek biti važniji od mene same. Znao je i opet je otišao.
Odnio je sa sobom sve moje. Već 10 mjeseci nisam živa. Bio je moja jedina sreća, nada i vjera. Još uvijek je. Nema minute u satu da ne pomislim na njega. Kad god se pokušam sjetiti bilo kojeg trenutka sreće u svom životu, svaki je bio kraj njega.
Moj najveći strah je da ću zaboraviti. Da ću zaboraviti način na koji se smijao, meni, mojim grimasama. Da ću zaboraviti kako moje ime zvuči izrečeno njegovim glasom. Njegov miris. Onaj osjećaj dok leži kraj mene, tu sigurnost. Sjaj u njegovim očima dok bi me gledao. Njegov dodir. Njegove ruke i vene. Grudi. Ramena. Madeže.
Bojim se toga da je stvarno kraj i da više nikada neću doživjeti tu sreću. Da neću osjetiti toplinu najsnažnijeg zagrljaja na planeti.
Još se ne mirim sa tim da nije više moj. Još nisam naučila preživjeti dan u kom ga ne vidim i ne čujem. Još uvijek nedostajanje boli…u svakoj sekundi. Pa bih vrištala ali znam da moram ćutati. Jedino tako će on biti srećan.
Polako njegov život dobija smisao. Sve ide nabolje. I iako ubija što više ne mogu biti uz njega… razbija na komade…izbija dah iz grudi… iako još uvijek u noći grizem jastuk da bih ućutkala bol..
Još uvijek bih učinila sve samo da on bude dobro. Ćutaću do smrti. Ja sam jaka, ja mogu sve podnijeti. Mene jedan osmijeh, jedne oči i jedan glas vode kroz život. I sve dok imam sjećanja i uspomene, živjeću.