Vrijeme za ustajanje

Published on 06/18,2015

Iz sna me vuče, zove, tvoj glas… Prvo što mi prolazi kroz glavu jeste: gdje si najdraže? Zašto me još uvijek nisi privukao sebi, zagrlio čvrsto,poljubio u čelo i blago se nasmiješio? Šta čekaš? Sljedeća misao: nema te, nije kraj tebe, to je samo alarm……. I snovi se sruše. Još jedan sumoran dan. Obaveze čekaju. Nemam snage da se pomjerim. Nedostaješ mi toliko. Rupa u grudima je i dalje tu, samo što više ništa ne osjećam. Toliko sam prazna. Toliko boli to što te nemam, da je sve drugo naspram toga potpuno nevažno. I dok tvoj glas, onaj najljepši, uporno ponavlja iste riječi, kako voliš svoje maleno, blentavo, nekako pronalazim telefon i gasim alarm. Gotovo. Tišina. Moram ustati. Koliko god teško bilo. Moram svako jutro iznova i iznova skupiti sve djeliće sebe, navući onu masku nedodirljive djevojke na lice, i krenuti u svijet. Ko zna, možda je baš danas dan kad ćeš mi se vratiti. I to je ono što sebi svako jutro ponavljam. Moram biti jaka, izdržati sve. Zbog tebe. Moram.


Trackback URL

http://www.blog.rs/trackback.php?id=254297

Leave a Reply

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

One Response to Vrijeme za ustajanje

  1. plavisafir says:
    06/18,2015, at 13:24
    Visit plavisafir

    Hvala:)

  2. nevermind says:
    06/18,2015, at 13:22
    Visit nevermind

    I meni se ponekad dešava ovo, inače svaka čast za tekst!