Moja celina
Published on 06/18,2015
Upravo sam vodila razgovor sama sa sobom. Spoljašnja verzija mene pričala je sa onom unutrašnjom, noćnom, pomalo skrivenom verzijom. Ovih tmurnih dana, unutrašnja ja se oseća pomalo loše i depresivno, pa je morala da se otvori i ispriča sve što je muči. Kaže da je ovi kišni dani teraju da oseća nečije neprisustvo. Ne zna ni ona sama čije. Ne mora da znači da je to neko koga već poznaje, ko je bio tu pa otišao. Možda je to neko ko je hiljadama kilometara udaljen od nje, i isto tako čeka da ga sudbina poveže sa njom. Prosto joj fali neko tu pored nje, ne u vidu podrške, već samo da oseti da ga ima, kao što i on ima nju. Kaže oseća se previše prazno, bez ljubavi ili bilo kakvog lepog osećaja u sebi. Želi da konačno pripada nekome. Žali se da više ne može sama, ubija je to. Hladan vetar u njoj je sve jači i jači, potrebno joj je sunce. Samoća joj teško pada. Ne može više ovako. Potreban joj je neko ko će ostati. Ko je neće izdati. Voli joj se neko. Onako snažno, iskreno i zavisno. Samo želi da se smeje i bude srećna. A onda ućuta, jer shvati da i previše dugo priča. Postide se i povuče u sebe. Spoljašnja ja ustade, obrisa par suza iz oka, nasmeja se širokim osmehom i krenu medju ljude. Uvek su se razlikovale. Previše osećajna i stidljiva, naspram hladne i nezainteresovane. A čine jednu celinu. Mene.
06/18,2015, at 13:27
Visit plavisafir
Dzoni•2•2 Sve u svoje vrijeme.
06/18,2015, at 13:27
Visit plavisafir
Adelina, hvala.
06/18,2015, at 04:47
Visit Dzoni•2•2
Unutrasnji monolog kje ponekad dobar,ali trebas malo da unese boja :):)
06/18,2015, at 01:10
Visit Adelina
Prelepo.Sviđa mi se jako!