Zagrej mi dlanove

Published on 17:17, 06/30,2015

Pojavio se u porešno vreme. U vreme kada mi je od života ostao samo osmeh. Onaj osmeh koji je počeo da bledi, ali je tu da ne bi suze počele da naviru. Nisam sigurna dal' je on to znao, iako je pokušao da mi priđe ja to nisam mogla da podnesem. Nisam mogla da podnesem da neko spasi moje zaleđeno srce. Da neko pokuša da spasi moj osmeh. Nije znao da sve što radi je uzalud, jer men ne treba neko da mi zagreje srce, meni treba neko da mi zagreje dlanove kada je hladno. I da mi pomogne da zavolim sve godine što će doći. Ne krivim ga što je odustao jer je sam mu je stavila do znanja da je neću da se borim za ničiju ljubav. I neću, neka se drugi bore za moju. Zašto ja da se borim za nekog ko neće ni da pokuša. Ali eto, navikla sam na odlaske. Navikla sam na odustajanje, navikla sam da gradovima hodam sa plavim očima i hladnim srcem.  


Jedno sjećanje

Published on 12:02, 06/29,2015

Sjećam se kao da je bilo juče. Probudila me poruka na telefonu. Napolju sam čula kako kiša pada, to mi je skrenulo pažnju da ne otvorim poruku. Ostavila sam telefon na krevetu i otišla prema prozoru. Provirila sam kroz roletne. Kiša je padala kao da je neko juri. Mogla sam da čujem kako kapljice udaraju o betom. Prisjećala sam se kada sam bila mala, kako bih samo izletjela napolje dok je kiša padala. Kosa, ukrašena kristalima kišnih kapi, već mi je bila mokra. Na trenutak, sve je izgledalo magično. Mogla sam da osetim kako nešto lepo, veliko, u meni raste i želi da izađe napolje. Izašlo je. Bila je to - sreća - u vidu osmeha, onog širokog, koji se pojavio na licu i zasijao mi u očima. Još samo je falila duga. Okretala sam se, gledala u nebo, iz ovog ugla iz onog ugla, silazila pa se opet penjala. Znala sam da je tu. Ali, duge nigde nije bilo. Kada su kišni oblaci opet zaklonili sunce znala sam da od duge više nema ništa. A imala sam osećaj da je tu… Plesala sam po ljetnjoj kiši kao da ne postoji sjutra, zatim bih skakala po baricama koje su se stvarale na mjestima gdje je blago udubljenje u zemlji. Ne znam, tih dana sam bila nekako srećnija. I ništa nije moglo da prekine tu idilu. Čak ni majka koja je vikala da uđem u kuću jer ću se prehladiti. Nijednom je nisam poslušala. Bila sam dijete, dijete koje ne zna za granice...sreće. Iz tog razmišljnja trgla me je još jedna poruka. Zaboga, ko li može biti ovako nestrpljiv.

''Ne mogu odustati od tebe, ne mogu odustati od nas.'' 

''Možeš.''

''Mogu, ali ne želim. Nedostaješ mi.'' 

''I ti nedostaješ meni, ali sad je kasno.''

''Ali ja tebe volim.''

''Ajde reci mi molim te, šta hoćeš ti poslije svega?''

''Tebe. Hoću tebe.'' 

Znam samo da poslije te poruke kišu više nisam čula. Prestala je. Ali je počela druga kiša da pada, ona iz mojih očiju. I opet sam prešla preko svojih riječi, jer ne bira razu, već srce. A ovo moje je odabralo njega.

''Pa šta čekaš?''

''Da i otvoriš vrata.'' 

 


Smej se, smej se, uvek se smej

Published on 06:52, 06/29,2015

Osmehnula sam se neodoljivo, s mešavinom vragolastog i jednostavne dobrote. Osmehnula sam se od uva do uva. Otkud se stvorio taj belsavi osmeh? Pitala sam samu sebe. Tada mi je prišao i rekao  '' Ti kad se nasmeješ , da nemaš ušiju, smejala bi se oko glave.''  Nisam smela da mu kažem da je to zbog njega. Ta rečenica mi je nekako postala izlizana, umesto toga sam rekla ''Znaš, osmeh dušu greje.'' Nakrivio je glavu i uputio mi prelep osmeh. Tada sam osetila čudnu potrebu da dotaknem zabranjene uglove njegovih usana i prepravim ih u zavodljivi osmeh na koji sam se navikla. A i njegove oči su nagovestile poljupce. Poljubio me je, zatim se ponovo osmehnuo. ''Šta je gospođice?  Sviđa ti se moj osmeh?''  ''Mrzim tvoj osmeh. Od njega i najpametnijoj ženi na svetu može da padne koncentracija.'' ''Pa možda bi trbala da pokušaš da opovrgneš tu konstataciju. Hajde izađi sa mnom.'' Nasmešila sam se. Da, izaći ću ja na kraju sa njim. Osim toga, morala sam priznati da je, iako mu se nije moglo verovati, ipak privlačan. To je zbog njegovog lica - tog  toplog osmeha i nežnog pogleda u očima - ono me opušta.  ''U redu gospodine, imate samo jednu šansu da me oborite s' nogu, na drugu možete samo da sanjate.'' ''Mislim da je jedna sasvim dovoljna.'' A onda me je pogledao pravo u oči i znala sam da ću ga voleti. ''Reci mi o čemu razmišljaš?'' ''Razmišljam o svemu, o životu.'' O tome koliko mi je samo trebalo da pustim nekog novog u životu, novi osmeh, nove oči, oči boje haosa, nemira. ''Hajde dođi, zagrli me.'' Prišla sam, iako sam mislila da to nije bila dobra ideja. Ali me je on ubedio u suprotno. Obavio me je svojim rukama, snažno, ali dovoljno nežno kako bih osetila otkucaj njegovog srca. To nisu bili obični otkucaji srca, to je bila neka očaravajuća melodija, poput pesme morskih sirena. I poželela sam da zauvek ostanem u tom zagrljaju. 


OSEĆAJI :)

Published on 20:06, 06/28,2015

Osećaj kada puste na radiju pesmu koju nisi čuo dosta dugo, a bila ti je omiljena.
Osećaj kada pored tebe prođe neko ko prelepo miriše.
Osećaj kada se zagledaš u prelepog dečka, i shvatiš da i on pilji u tebe.
Osećaj kada ti mama napravi palačinke.
Osećaj kada neko na predavanju lupi nešto smešno.
Osećaj kada nasmejemo nekoga.

Osećaj kada ti se nasmeje malo dete na ulici.
Osećaj kada sretneš nekog koga dugo nisi video, a drag ti je.
Osećaj kada se uveče uvučeš ispod ćebenceta, a znaš da je napolju -10.
Osećaj kada se ujutru probudiš odmoran.
Osećaj kada dobiješ dobru ocenu.
Osećaj kada se sit ispričaš sa prodavačicama u radnji.
Osećaj kada gledaš omiljenu seriju.
Osećaj kada jedeš čokoladu.
Osećaj kada središ sobu.
Osećaj kada dođeš mrtav umoran iz grada, baciš torbu bilo gde, i sručiš se na krevet.
Osećaj kada sam napraviš ukusno jelo.
Osećaj kada vidiš neko mesto koje te podseća na neki lep period.
Osećaj kada čitaš knjigu, i odlutaš u potpuno drugi svet.
Osećaj kada te nasmeje status na fejsu.
Osećaj kada te nasmeje video klip.
Osećaj kada te nasmeje slika.
Osećaj kada te nasmeje grafit na ulici.
Osećaj kada trčiš za autobusom, i vozač te sačeka.
Osećaj kada kažu ‘Gubite čas’.
Osećaj kada si sam kući, odvrneš muziku i uživaš.

 

…život je lep. Shvatite to. Prelepe sitnice vam se dešavaju svakodnevno, a da to i ne vidite.


U potrazi za osmehom

Published on 08:35, 06/28,2015

Osmehni se lutko, zasto da koračamo ovim hodnicima tame? Saberi se, ne dopusti da te zli jezici unište.Jaka si ti žena. Pogledaj samo što si od ove propalice napravila čoveka dostojnog tvoje ljubavi. Zar ćeš dopustiti da nas obuzme mrak, i da proguta sve naše snove i nadanja zbog jedne sumnje? Nemoj da se predaješ, osmehni se. Jer, jer me tvoj osmeh spažava. On je svetlo na kraju tunela.


Pronaći će se on

Published on 00:28, 06/28,2015

''Sad tek shvatih da mi majica cijela miriše na tebe.''

''Kad bi samo znala osjećaj koji mi je prošao kroz stomak kad pročitah ovo, postidjela bi se, možda i zaljubila.''

''Joj, da mi samo vidiš osmjeh poslije ove poruke.''

I tada, u tom trenutku shvataš da se mogu desiti i novi osmesi. Nove priče i novi ljudi.




Ubistvo sa predumišljajem

Published on 16:23, 06/27,2015

Kako si se mogao uvući u ti mrežu laži? Mislio si da nikada neću shatiti, da cu zauvjek prelaziti preko tvojih gnusnih uvreda. Ne. Ne gledaj me tim očima djeteta, mozda je upalilo dva puta ali treći zacjelo neće. Tužim te. Tužim te zbog lomljenja mog srca na sitne komadiće. Stojim iza svojih riječi. Mislio si da ćeš moći da me povrijediš sa zbogom. Mislio si da ću da se slomim i da ću da plačem za tobom. Ne, ja ću preživljeti, sve dok znam kako da volim moje srce će da pumpa krv. Mislio si da si ispalio smrtonosni hitac, ali si se prešo. Ne, ne možeš da mi se vratiš. Bila je potrebna sva moja snaga da preživim, da shvatim koliki si kreten. I kada me budeš vidjeo ponovo, neću biti ona ista mala djevojčica koja je zaljubljena u tebe i kojoj si mogao da dođeš kad god si htjeo. Sada čuvam svoju ljubav za nekog ko voli mene. A taj tvoj scenario sa savršenim komadom možeš slobodno da pocijepaš. Taj dijalog što si unaprijed pripremio možeš sa zaboraviš. Jer sam ja završila sa tobom. Drugog ću da volim kao da nikad nisam bila povrijeđena. Ako ti je toliko stalo do mene zapali svijeću za moju dušu, dušu koju si ubio. Pusti je neka počiva u miru, toliko joj možeš pružizi poslije svega. Ne zovi i ne piši, dosta si mojih pisama iscijepao na sitne komade. Porota je donijela presudu. Kriv si za ubistvo sa predumišljajem i osuđen si na desed godina propasti.


Kad ljubav prestane

Published on 01:37, 06/27,2015

Pogledaj me. Zar ti taj prsten na ruci ne znači ništa? Zar ćeš tek tako da odeš i odustaneš od svega što smo godinama stvarali? Zar ti ništa ne znače ona dva anđela koja sada spavaju u svojim krevetima nemajući pojma šta se događa iza zatvorenih vrata? Ne. Pa onda idi, ali znaj da se suočavaš sa najvećim gubitkom u životu. Znaj da ti više nikada neću dozvoliti da budeš dio naših osmjeha. Jednog dana kad ti sve ovo bude nedostajalo, kada slučajno naletiš na naše fotografije nemoj da pomisliš da možeš da se vratiš tek tako. Razumi ženo da ljepota izblijedi, nestane a ono što ostaje je ljubav. Bezuslovna ljubav koja nam je toliko godina pomogla, koja nam je podarila ono dvoje malih sanjara. Pa pobogu, zar ćeš da im uskratiš sreću, zar ćeš da im uskratiš svaki osmjeh, svaki zagrljaj, svaki poljubac? Reci mi, zar ćeš da im uskratiš majku? Suze? Vidim li ja to suze? Sad imaš osjećanja? Aplauz za tebe. Odlična si glumica. Dobro si odglumila majčinstvo, brižnost i ljubav. Svaka čast. Nije gluma? O pa vidiš, ne vjerujem ti. Previše sam laži progutao, da bih ti sada vjerovao. Ne približavaj se, ne dotiči me. Šta govoriš? Ljubav? Pitaš gdje je nestala ljubav? Pa ženo moja ljubav nikada nije ni odlazila, ali izgleda da je okrenula leđa tvojoj hladnokrvnosti. Okreni se i pogledaj onu sliku na stolu. Zagledaj se dobro. Gdje je nestala ta žena? Reci mi? Gdje? Šta joj se dogodilo, stvarno bih voljeo da znam. Ne vrijedi ti da sada plačeš. Meni tvoje suze sada ništa ne znače. Kako ćeš ovo da objasniš djeci? Kako ćeš im reći da je osoba koju su voljeli godinama, tek tako otišla iz njihovih života? Kažeš ja ću? Ne mila, to je tvoj posao. A sada ako želiš da odeš idi, ali prije toga te molim da razmisliš da li ti sve to treba. Da li želiš stvarno da odeš? Uredu. Ja ću ti otvoriti vrata da izađeš, a zatvoriti ih da nikada ne uđeš. Neka ti je sretan put.


Eho srca

Published on 20:08, 06/25,2015

Dugo su ljudi oko mene bili u dilemi zašto baš on? Ljudi moji, nije sve u izgledu, odjeći i dobrim kolima. On je zato što pjeva pjesmu koju samo ja mogu da čujem. Samo on može da mi uljepša dan samom svojom pojavom. On je za mene poput omiljene pjesme koju ma koliko puta slušali nećete zamijeniti sa nekom drugom. Ostaje u mislima i dovodi vas do toga da je pjevušite posijeli dan. Iako nema ništa njegovo, ništa da me na njega sjeća, uvjek ću se sjećati njegovog osmjeha koji mi je zapeo u glavi i nikako da izađe. Postoji hiljadu razloga zašto ni moje srce trebalo da čuje nečiju drugu pjesmu, ali ono nađe hiljadu i jedan da se vrati na njegovu pjesmu. Na onu njegovu kanconu, čiju melodiju razumiju samo pukotine mog srca. Gdje god čujem njegovo ime, ono odzvanja u mojim ušima i dolazi do moje duše. Volim svoj grijeh, grijeh koji stvara iskrce svaki put kad nam se sretnu pogledi. I znam da će uvjek postojati on. On koji nikad nije bio moj, a kojega se ne odričem.


Stud, inje i prašina

Published on 14:37, 06/25,2015

Poslednje čega se sjećem u vezi nje su bile suze.  Dok stoji ispred mene i govori mi kako odlazi ja samo primećujem crno nebo i munje koje se raspšavaju po njemu. Sada mi sjećanja proleću kroz maglu, kao da svaki naš zajednički momenat prolazi preko ekrana moga uma. Volim je, ali je u isto vrijeme povređujem. A to sada shvatam, kada je između nas velika praznina. Ne ona praznina koja se sa malo nježnosti može popunuti, već ona poput crne rupe. Svakome bi bilo logično da je pusti, ali ne i meni. Pokušavam da popunim tu prazninu, da spojim prostor između, ali ne uspjeva. Neče to biti dovoljno da se dođe do istine koja se nakazi ispod ovog haosa. Zadnje njene riječi su bile da sam dobio ono što sam zaslužio. U  njenim očima sam vidio da je ovo bila poslednja šansa koju mi je pružila. Jako se trudila da zadrži suze, poput neke brane koja prijeti da poplavi sve. Izdržala je sve do momenta dok mi nije okrenula leđa. Nisam mogao ništa da uradim. Nisam smijo. Daj mi razlog da dokažem da griješim, da očistim sjećanja na te poplave. U svakom gubitku, u svakoj laži, u svakoj istini koju ćeš negirati, u svakom žaljenju i u svakom zbogom, bila je greška koja nije mogla da se sakrije i jednostavno zaboravi. Neverovatno je kako samo zene oproste velike stvari, a zbog sitnica odu. Ne znam, poslije svakog odlaska ostane samo hladnoća i prašina od sjećanja. Na sve se uhvati paučina, a ja ostajem poput golog drveta čekajući da neko makne te ostatke propasti, to inje od hladnoće i da vrati zelenilo mom stablu. Da sve bude kao nekad.


Astralna projekcija hihi ^_^

Published on 12:43, 06/25,2015

Vidim sebe kako spavam. Čekaj, kako je to moguće. Odavno mi se nisu dešavali ovakvi snovi. Ako krenem pogršnim putem mogu da nestanem. Valjda? Ili da dovedem neko zlo sa sobom. Šta? Tako se barem dešavalo u filmovima. Mada ovo nije film ludačo. Neko me doziva, ali ne vidim nikoga. Samo čujem glas. Pomalo je jezivo, ali navikla sam. Koliko sam samo horror filmova odgledala. Dovoljno da znam da mogu da ostanem u komi ako se ne vratim na vrijeme u svoj oblik. I dalje me neko doziva, ali ne želim da odem od svog kreveta. Ima nešto u mraku oko mene, ali nisam sigurna šta. Želim da saznam, mada znam da ne smijem. Bolja je ideja da ostanem pored sebe. Pored sebe, kako glupo zvuči, a još gluplje izgleda. Da li se ja to smješkam u snu, ko zna šta sanjam. Alo, probudi se, ne mogu više da budem ovdje. Zanimljivo je, ali sam sama ovdje. Opet me neko doziva. Dobro ne sasvim sama. Otvaraju se vrata od moje sobe. O pa to moja majka dolazi da me povjeri. Majko, probudi me. Osjećam neko čudno prisustvo, i neku hladnoću. Majko, probudi me, mislim da je krajnje virijeme. Ona me ne čuje zato i odlazi iz sobe. Svetca mu. Moram da se probudim inače ću zaglaviti ovdje vječno. `Dođi da se igraš sa mnom.´govori mi djevojčica obučena u bijelu spavaćicu držeći u lijevoj ruci lutku. `Neka hvala, ljepše mi je ovdje´´Hajde biće zabavno´`Rekla sam ne, sada molim te idi´ovakve prikaze nisu dobre. Ona kreće da se približava. Poput parazita je. Sad bih sama sebi opalila šamar. `Ostani gdje si, ljepše ti je.´ Vid' ti male kako je neposlušna. Nije ni čudo što je ovdje. Ako je majka došla da me provjeri znači da je budna, logično, i da je šest sati. Uh laknulo mi je. Sad ću i ja da se pro.... 


This one's for keeps ~ part two

Published on 00:48, 06/23,2015

''Enough about me, I still have a question about you.'' ''I am ready. Tell me what do you want to know?'' '' Why did you sit next to me when you have three more benches nearby?'' 'That's the only thing you want toknow? Damn girl, you are so weird.'' ''Tell me about it.'' ''Well as a was passing by I saw you. You were in your own world and I wanted to get to know your world. Maybe get a chance to change it.'' ''Sure you did. Joke all you want.'' ''Why are you so harsh? Let me take you on a date and then decide if this was a joke.'' ''No.'' ''I will await you here tomorrow at 7pm.'' ''Wate all you want, I still won't come.'' ''We will see.'' But I came. Don't judge me. I was curious. When he saw me he started smiling. It was very cute. But I still didn't want to get attached to a certain stranger. ''Oh, you came anyway.'' He started laughing. ''Everybody deserves a second chance.'' ''Sure they do.'' Smile again. ''Can we get this over with?'' ''Come with me miss.'' He gave me his hand and I let him lead me. We walked towards the bridge where some woman was selling ice cream. Than he make me go on the middle of a bridge and we watch sunset together.  I was so happy that my eyes filled with tears. ''What'swrong, silly?'' ''Nothing, it's just a moment of weakness.'' I lied. It wasn't a moment of weakness, it was a moment of pure happiness and grace. Hegently hugs me and kissed me on the cheek. I hug him back because I felt safe. I felt like I had my own part of heaven. It was just amazing. He was my halo. He was my embrace. Everything about him made mewant to trust him, made me feel protected. I let him reach for me, reach for my soul. The sweetest thing about him is that he always keeps me laughing. Like he treasures my smile. Finally, I chose my poison and it's him.


Oči jedne žene... II dio

Published on 00:30, 06/22,2015

''...Stevo.'' slova mojeg imena su bila toliko sićušna nasprem nje. Ona se ne može opsati rečima ona se opisuje pogledima, zagrljajima i poljupcima. Njene plave oči su mi stavile do znanja da sam njena nova ljubav. Ne treba da sanjam, ona je moj san. Ona me je promenila, napravila je od mene dostojnog čoveka spremnog da se bori za ono što želi a najviše za ono što voli. Znate kako zvijezde ne mogu da sijaju bez mraka, e tako sam i ja njen mrak kao što je ona moja zvijezda vodilja. Nikada je u životu ne bih pustio da ode. Ni kada bi molila, ne. Ona je moja, moja snaga, volja, moje sve. Mi smo već dugo zajedno, i mogu vam reći da nije samo čar u ljubavlju. Čar je u slušanju. Da budeš prisutan u svakom njenom razgovoru, da sa njom pokušaš rešiti probleme, makar i ne mogao ništa uraditi, a ne da budeš još jedan njen problem. Uvek treba biti umeren u svemu. O, da, i nikad ali nikad je ne povreiti. To će kad tad tebi da se obije o glavu. Život je karma.


This one's for keeps ~ part one

Published on 15:25, 06/21,2015

It's first day of summer. I got out of bed and hed my way down to sea shore. I love morning walks especially when no one is around. I set on a bench and listened to the sound of waves and seagulls. 'Excuse me miss, is this place taken?'' asked me guy whose face I couldn't see from the sun. '' No, please sit.'' I said to him and though to myself  `Boy you look like my next mistake´  and I smiled shyly. ''What?'' he looked at me confused. ''It's nothing.'' ''Did anyone ever told you thay you've got a smile that could light up this whole town?'' ''No one untill now.'' ''Well you do. By the way I am Alexandar.'' ''I am Draganna. Nice to meet you.'' ''Oh bealive me the pleasure is all mine.'' ''Do you flatter every girl you meet for the first time?'' ''No, just the special one.'' I put my `stop wile you can face´ ''What did I  do now?'' ''It's not what you did it's what you seid.'' I stand up and try to walk away but he grab my hand and wouldn't let me leave. ''I am sorry, but please don't leave. I promise I won't do it again.'' ''Ok.'' I returned to where I was. ''Can I ask you something?'' ''No!'' ''Why do you push away people when they try to get close to you?'' ''What part of my NO you didn't understand?'' ''Don't answer on question with question? Answer me and I'll let you ask me anyithing you want.'' I defended myself with silence. ''I see what are you trying to do and  it's not going to work. I am stubborn like hell.'' ''Ok, you'll get your answer.'' ''Now!'' ''Well the fact is that people always leave.'' ''Yes because you specially push them away.'' Silence from me again. Long one. ''Sorry. Please continue.'' ''You are right. I push them away to see are they strong enough to fight and stay. All I had seen so far was weakness.'' ''Well now you know how looks some one who will fight to stay.'' ''People always leave, one way or another.'' ''Not this fellow.''  He said it with confidence and certainty.


Dok se ne umorim

Published on 08:57, 06/21,2015

Koliko god ga prezirala, koliko god željela neke druge stvari, koliko god da me je povrijedio, ubio sve u meni… Svaku vjeru u ljubav, u to da postoji neko ko će biti iskren, ko neće obećavati ono što neće ispuniti… 
Ako on nije taj, ako je isti kao i svi drugi čemu onda da se nadam?!

Koliko god da sam suza isplakala zbog njega, koliko god sam besanih noći provela, koliko god da me je ponizio, koliko god zbog njega mislila da ne vrijedim ništa… I dalje je sve. Moj život, moja sreća, moja sudbina.

Toliko me je strah. Bojim se toga što mi je još uvijek potrebniji od vazduha. Što ga mrzim a i dalje bih dušu prodala da vratim onog starog njega. Da vratim ovom svijetu boje. Sve što imam bih dala samo da i on i ja možemo ponovo biti one srećne osobe. Ono dvoje zaljubljenih ludaka iz prošlosti. Šta nam se to dogodilo?! Ta promjena me nikada neće prestati boljeti. 
Bojim se toga što nijedan drugi zagrljaj nema onu jačinu, ničiji drugi poljubac nema onu strast, nijedna riječ iz tuđih usta ne može učiniti da mi se noge zatresu…

Koliko god puta sebi rekla i obećala da neću više, da ne smijem više, da moram stati na kraj svemu, da je loš za mene, da me ne čini srećnom, da iz dana u dan padam u sve dublji ponor… On je jači od svega, ovo što osjećam je jače od svega. 
Sve ono od prije, sjećanja, uspomene…me ubiše. Tad je sve imalo smisla. Mislila sam da smo mi stvarno za zauvijek. Mislila sam da je on jedina osoba na svijetu koja me nikada ne bi mogla povrijediti, bar ne namjerno, sanjala sam samo o tome da bude kraj mene, da uz njega ostvarim sve svoje snove, da ostarim kraj njega. Bio je početak i kraj svega. 
A onda… Onda je počeo činiti sve samo da me što više povrijedi. Onda je zaboravio sve što sam mu toliko dugo davala. Onda me je stavio u koš sa svim drugim bivšim koje su mu život uništile. Onda je pronašao sebi neku novu sreću, vjerujući da sam ja niko i ništa i da sam mu donijela samo loše. A ja sam ostala tu. Negdje između dva svijeta, dvije strane. Između one ljubavi najjače moguće. I prezira. Onda sam shvatila da još uvijek čekam. Samo njega. Samo jednu njegovu poruku. Da je koliko god se lagala i zavaravala, on bio i ostao najvažnija osoba u mom životu. 
I čekaću. Istu poruku sa istog broja. Ni izvini niti oprosti. Samo možda da mi kaže da ne može naše proljeće provesti bez mene. Da one naše tople noći, sa vjetrom i mirisom ljeta u vazduhu, ne mogu biti iste, da nemaju onu magiju ako ja nisam u njegovom naručju. Samo to bi bilo dovoljno. Čekaću. Koliko dugo, ne znam. Sve dok se moje ludo srce ne umori, dok se ne pomiri sa tim da je moja najdraža osoba mrtva… Da je umro i da se nikad više neće vratiti.


Oči jedne žene... I dio

Published on 01:52, 06/21,2015

Budi se još jedan novi dan, već osećam energiju sunčevih zraka po mome licu. Prebacujem ruku preko njene strane kreveta u nadi da ću je pronaći tu.  Tu je, još spava. Devet je sati, još uvek neću da je budim. Želim da je posmatram dok je još mirna. Jer ako je probudim ranije postaće histerična.

Pod rukom osećam otkucaje njenog srca. U tišini koja guta sobu čujem je kako diše. Gledam joj lice, belo poput snega, usne rumene kao da su narom obojane. Hmm ne znam ko bi ovoj ženi odoleo, ja nisam. Neverovatno je kako je ceo moj svet stao i ostao u jednoj ženi. Ženi koja mami svojom ljepotom, čija je kosa poput  najkvalitetnije svile, čije oči mijenjaju boju u zavisnosti od raspoloženja. Od svetlo plave, kakve su zapravo, mogu da budu zelene kad je tužna, sive kad je neraspoložena i kraljevsko plave kad je ljuta. O da, oči je uvek odaju.

Znate li da sam ja od prvog trenutka kad sam je ugledao znao da mi je ona suđena. Mislite da je nemoguće? Nije. Osetio sam da je ona moja zvezda vodilja onog trenutka kada mi je pružila ruku. ''Zdravo. Ja sam Marija.'' ''Drago mi je. Ja sam...''

 

 

Nastaviće se... 


Najljepše je u dvoje

Published on 17:35, 06/20,2015

Na njenoj koži ostali su mi poljupci, još ih vješto čuva poput najmračnije tajne. Ne dam mi da se predam drugoj. Nekako se njen lik pojavi, stvori ispred mene kad pomim a drugu. Progoni me, a ja ne želim da je se otarasim. Neko bi pomislio da sam lud, pa i jesam. Lud sam za tom porkletom ženom koju ne mogu da izbacim iz glave. Znao sam da je bila posebna onog momenta kad nisam mogao normalno da je poljubim jer se ludača previše smijala. Redovno sam se predozirao njenim zagrljaima. A sjećam se na našem prvom sastanku kako sam joj ukrao poljubac. Nešto smo pričali i ja sam joj rekao da ne mogu glasno to da kažem već da moram da joj šapnem. Ona se primakla, a ja držeći ruku pored usta krenh da joj 'šapnem' i poljubih je. Ona se na prvu izenadi ali joj se izgleda svidjelo jer je poslije navalila da me ljubi i svaki poljubac je bio ukrašen osmijehom. Još imam naše slike, čuvam ih u slučaju da mi se vrati. A hoće, prošlo je tek dva sata od kako je 'raskinula' sa mnom. Previše je ponosna da bi se sama prošla kroz da drvena vrata, a ja sam jedini koji zna kako da je vratim. I hoću. Uzimam telefon i kuckam joj poruku, zatim istu brišem jer smatram da je bolje da je pozovem. Okrećem njen broj. Zvoni. ''Halo'' ''Vuci svoje dupe ovamo.'' ''Šta ako ne želim?'' ''Onda ću se pojaviti ispred tvog stana sa grupom svirača i otpjevati ti serenadu, a oboje znamo da sam očajan pjevač.'' ''I da te samo ja mogu trpljeti kad zapjevaš rano ujutro.'' ''I?'' ''Evo dolazim gade jedan. Volim te.'' ''I ja tebe vještice.'' 


Zbogom

Published on 15:02, 06/20,2015

  Znam, u ovom trenutku sam skroz izgubljena, ne znam kuda, ne znam šta, niti kako. Ne znam da li da se pomjerim, da uzdahnem, da progovorim, jer mi je sve postalo svejedno. I da sad umrem ja znam da nikoga zapravo nije briga ima li me uopšte. Ipak sam ja samo mala djevojčica u ovom velikom sivom svijetu. Nisam ja mala djevojčica, već ste vi maleni ljudi. Zaista više nemam riječi. Hah… Puno sam ih trošila ali biće ih. Uglavnom, da se zna da bježim, da idem. Idem veoma daleko. Idem u sebe. Tamo se inače gubim, pa se vraćam, ali sada idem zauvijek, jer dosta sam izdržala, možda i previše. Povrijedit ću neke osobe svojim odlaskom, neke kojima sam možda draga a čitaju ovo, možda im je žao. Što više nikada neće razgovarati sa mnom. Jer ja odlazim. Ne mogu više samo da spavam da ne bih bila tužna. Ja odlazim. Odlazim zbog sebe, zbog vas. Zbogom kažem riječima i svakim dijelom moje duše. Vi znate da vas sve volim, ali ja sam odavno mrtva. Samo dišem, to je sve. Iznutra sam mrtva, nema me. Oprostite mi. Oprosti mi, ti kojem značim bar malo. Oprosti mi živote, jer te napuštam. Ja odlazim. Nemam novac da pobjegnem daleko, da odem u beskraj. Ovako odlazim u sebe. Dovoljno daleko. Dovoljno daleko da boli.

 


«Prethodni   1 2 3 ... 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21  Sledeći»