Koliko god ga prezirala, koliko god željela neke druge stvari, koliko god da me je povrijedio, ubio sve u meni… Svaku vjeru u ljubav, u to da postoji neko ko će biti iskren, ko neće obećavati ono što neće ispuniti…
Ako on nije taj, ako je isti kao i svi drugi čemu onda da se nadam?!
Koliko god da sam suza isplakala zbog njega, koliko god sam besanih noći provela, koliko god da me je ponizio, koliko god zbog njega mislila da ne vrijedim ništa… I dalje je sve. Moj život, moja sreća, moja sudbina.
Toliko me je strah. Bojim se toga što mi je još uvijek potrebniji od vazduha. Što ga mrzim a i dalje bih dušu prodala da vratim onog starog njega. Da vratim ovom svijetu boje. Sve što imam bih dala samo da i on i ja možemo ponovo biti one srećne osobe. Ono dvoje zaljubljenih ludaka iz prošlosti. Šta nam se to dogodilo?! Ta promjena me nikada neće prestati boljeti.
Bojim se toga što nijedan drugi zagrljaj nema onu jačinu, ničiji drugi poljubac nema onu strast, nijedna riječ iz tuđih usta ne može učiniti da mi se noge zatresu…
Koliko god puta sebi rekla i obećala da neću više, da ne smijem više, da moram stati na kraj svemu, da je loš za mene, da me ne čini srećnom, da iz dana u dan padam u sve dublji ponor… On je jači od svega, ovo što osjećam je jače od svega.
Sve ono od prije, sjećanja, uspomene…me ubiše. Tad je sve imalo smisla. Mislila sam da smo mi stvarno za zauvijek. Mislila sam da je on jedina osoba na svijetu koja me nikada ne bi mogla povrijediti, bar ne namjerno, sanjala sam samo o tome da bude kraj mene, da uz njega ostvarim sve svoje snove, da ostarim kraj njega. Bio je početak i kraj svega.
A onda… Onda je počeo činiti sve samo da me što više povrijedi. Onda je zaboravio sve što sam mu toliko dugo davala. Onda me je stavio u koš sa svim drugim bivšim koje su mu život uništile. Onda je pronašao sebi neku novu sreću, vjerujući da sam ja niko i ništa i da sam mu donijela samo loše. A ja sam ostala tu. Negdje između dva svijeta, dvije strane. Između one ljubavi najjače moguće. I prezira. Onda sam shvatila da još uvijek čekam. Samo njega. Samo jednu njegovu poruku. Da je koliko god se lagala i zavaravala, on bio i ostao najvažnija osoba u mom životu.
I čekaću. Istu poruku sa istog broja. Ni izvini niti oprosti. Samo možda da mi kaže da ne može naše proljeće provesti bez mene. Da one naše tople noći, sa vjetrom i mirisom ljeta u vazduhu, ne mogu biti iste, da nemaju onu magiju ako ja nisam u njegovom naručju. Samo to bi bilo dovoljno. Čekaću. Koliko dugo, ne znam. Sve dok se moje ludo srce ne umori, dok se ne pomiri sa tim da je moja najdraža osoba mrtva… Da je umro i da se nikad više neće vratiti.