(Za)Uvek cu te zeleti

Published on 03:39, 10/14,2017

Bol koju sam osecala zbog njega i dalje je bila sveza. Cak i posle toliko vremene rane nisu uspele da zarastu. Nikako mi nije uspevalo da pobegnem od njega. Njegovog mirisa. Njegovog glasa. Njegovih reci. Bile su duboku urezane u meni. U mom sjecanju. S vremena na vreme sam osecala njegov parfem, u prostoriji gde nema nikog, na ulici, u kolima.. Valjda je to tako kada pokusavate da pobegnete od necega sto u vama zivi. Uostalom volim ga i dalje, iako on mozda ne voli mene, ili me je cak zaboravio. Ali on ce vecno da ima jedan deo moje slagalice i ja cu zauvek ostati nekompletna. Koliko god drugi pokusavali da me sastave taj deo ce faliti, jer je ostao kod njega, u njegovim rukama, ocima, osmehu i mirisu. Zakljucan da ga nikada ne pronadjem. 


Ti si kiša, a svaka tvoja kap ja...

Published on 12:27, 10/12,2017

Voleo sam način na koji se smejala. Tačnije kikotala. Kao malo dete. Znao sam da, koliko god puta je ljudi pokušali ostaviti slomljenu ona bi uvek našla načina da sastavi. Iznova i iznova. Toliko snage u jednoj ženi me je očaravalo. Želeo sam da budem deo te snage. Da budem deo nje same. Priznajem, u početku je bilo teško. Igrala je kartu nedodirljivosti, ali ono što je njeno lice moglo da sakrije, njene oči nisu. ''Hajde sad reci mi da ti srce nije stalo onog trena kad sam te dodirnuo. Kad sam ti rukama uhvatio lice. I držao te, kao da držim celi svoj svet u ovim rukama.'' U tom momentu sam video nešto u njenim očima što je na mene delovalo poput magije. ''Znaš, moj život je mali uragan, a ti si moja mirna luka.'' Ništa mi nije bilo draže od njenog zagrljaja. I nisam mogao da se ne zapitam kako? Kako je neko ranije mogao da je pusti da ode. ''Znaš, žao mi je ovih što su te izgubili. Ali u isto vreme želeo bih da im pružim ruku i da im se zahvalim jer da te nisu izgubili ti sada ne bi bila...'' moja, pomislio sam, ali nije ona stvar da je prisvojim pa sam se suzdržao...'' pored mene.'' Osmehnula se, rekla.. ''Znaš naučila sam mnogo od tih istih. Kao to da je najlakše okrenuti se i otići, bez borbe. Naučila sam da se jednostavno bez nekih može živjeti.'' Kroz glavu mi je jedino prošlo to da je neću pustiti bez borbe. Braniću je od sveta. Pa i od sebe samog ako bude bilo potrebno. Jer ona je moja, čak i ako u zvezdama bude zapisano drugačije, biće moja.


U svima vidim ono što mi je falilo... Ti da živim!

Published on 22:44, 09/07,2017

I gusile su je. Te poslednje neizgovorene riječi koje su stajale u njenom grlu kao knedla. ''Volim te'' je počelo da navire iz njenih očiju a 'idi' iz usta. I krenuo je da ide, ali se u jednom momentu okrenuo i samo je zaglio. ''Ti bi mene pustila da odem?'' upitao je dok je sve jače i jače grlio. ''Uvijek bih te pustila da odeš.'' odgovorila je. I ponovo izgovorene riječi nisu bile ono što joj je bilo u mislilma ili u srcu. Poželjela je da zauvjek ostane, ali iz nekog razloga smatrala je da nema pravo na te želje. Osjećala je kao da pripadaju nekom drugom. Ona bi ustvari voljela da je on uvjek tu. I kad je ljuta. I kad mrzi cijeli svijet. I kada nije u pravu, kad je nepravedna. Samo je željela da on to zna, ali da ne mora da izgovori ni jednu jedinu riječ. Jer šta će joj neko ko je ne poznaje. Neko ko nije spreman da dešifruje njene misli ne treba da ih još više mrsi. Htjela je da on bude njena ljubav, ropstvo i sloboda. ''Znam ja odavno da se tvoje riječi ne slažu sa onim što ti je u srcu. Možda nisi primjetila ali naše oluje su utihnule onoga momenta kada sam priznao sebi da , a sada ću i tebi, da te neizmjerno volim.'' Znao je šta ona pokušava da uradi, jer uvjek kada  je bila zbunjena tjerala je sve od sebe. Nije željela da donese pogrešnu odluku pa je puštala ljude da odu. Ali on je to itekako znao. Znao je da njih dvoje igraju istu igru samo na različitim nivoima. Znao je da se bore sa istim paklom, samo su različiti djavoli. I što je najvažnije znao je da je makar na momenat poželjela da ostane. Zauvjek. 


Ti meni uvijek pripadaš

Published on 21:39, 07/27,2017


Jutro je bilo kao i svako drugo. Započeto njegovim pretvaranjem da je ljut jer sam ga probudila zato što mi je bilo dosadno. Pokušavala sam da se iskupim poljubcima ali nije uspijevalo. ''Ovoga jutra to neće biti dovoljno gospođice.'' Nasmijala sam se ali nije popuštao. U znaku protesta otišla sam u drugu prostoriju. Nije prošlo dugo, 'protest' je urodio plodom. Stajala sam pored prozora i uživala u kafi koju sam skuvala par minuta ranije. Nisam ga čula kad je ušao u  jer je bio vrlo tih. Polako je stavio svoje ruke oko moga struka i počeo da me ljubi u vrat. ''Nemoj..'' trgla sam se ''Sad ja nisam raspoložena.'' On je sada bio taj koji se smijao mojoj ljutnji. ''Hajde, ostavi tu šolju i dođi kod mene.'' Raširio je ruke u znak pomirenja. Ostavila sam šolju ali se nisam pomicala. ''Pobogu, zar se stvarno ljutiš?'' Prišao je sam i zagrlio me. I ja sam njega. ''Kao neko malo dijete si.'' Namrštila sam se. ''Samo da znaš, đavo ne mora uvjek da ima crveni ogrtač i kao ni rogove na glavi. On dolazi u svim oblicima. A ponajviše u obliku onoga što najviše želiš. A evo nekim ludim slučajem ja želim baš tebe.'' Ne znam da li sam to trebala da shvatim kao kompliment jer ih baš nije davao kao svi ostali obični smrtnici. ''Zar hoćeš da kažeš da sam đavo?'' Počeo je glasno da se smije. ''Šta je toliko smiješno?'' ''Mislim da cilj nije bio da od svega čuješ samo riječ đavo. Al u svakom slučaju ti si rođena da te ja volim pa me briga kako i na koji način razumiješ to što sam rekao.'' Bila sam pomalo iznenadjena jer nisam bila u prilici da on, baš on bude toliko konkretan. Zagrlio me. A njegov zagrljaj je bio moje najsigurnije mjesto. Njegove oči, bile su moja najdraža slika. Sjela sam, on je sjeo pored mene i stavio mi glavu u krilo. NAsmijala sam se i instiktivno sam počela da mu prolazim prstima kroz kosu. On me je samo gledao. ''Zašto me tako gledaš?'' ''Kako?''  ''Tako čudno.'' ''Misliš kao osoba koja je zaljubljena do ušiju u taj tvoj blesavi osmeh?'' Nisam htjela da kvarim momenat sa nekim komentarom koji bi možda bio manje značajan od onoga što je on u stanju da izgovori. Zna da izabere prave riječi. U bilo kojoj situaciji. On je veličanstven. On je moj. Poseban meni i samo za mene.


Kažu da svi putevi vode u Rim, ne znam, mene svi putevi vode do njega!

Published on 17:28, 07/05,2017

'' Nešto sam razmišljao..'' gledao me je sa nekim mirom u očima, dok mi je sklanjao pramen kose sa lica. ''Kaži, jel nešto nije u redu?'' zbunjeno sam ga upitala. ''Ne, ne. Naprotiv. Razmišljao sam o nama. O tome kako, ne mogu da ti obećam da ćeš se pored mene uvek smijati, ne mogu ti obećati crveni tepih, skupocjeno vino iz Italije, ni kuću na plaži koju si mi pokazivala. Ne mogu ti obećati život bez psovki, želje da te nikad nisam upoznao, niti život bez svađi. Ne mogu. 
Mogu samo jedno: kad ujutru otvoriš oči, osjetićeš neko golicanje u stomaku i na usnama, i bićeš sigurna da si voljena.'' Iz nekog razloga te njegove riječi su mi bile dovoljne. Kao da su se poslednji djelovi slagalice vraćali nazad na mjesto, i rezultat je bio veličanstven. Bez greške. Slika jednog života. U ovom slučaju njegovog i mog. U jednom trenutku, dok sam zamišljala tu sliku, pomislila sam šta bih ja radila da mi nije njega? Zatim sam počela da izgovaram stvari koje su mi prve padale na pamet. ''A šta ako te ja zagrlim i stisnem toliko jako da sebi umisliš da su se sva nebesa svila oko tebe? Možda tad shvatiš, moju opčinjenost nebom i zvijezdama, kada bi ih natjerala u tom momentu da ti griju srce! Šta ako bih to uradila, budalo jedna?'' Bio je tih par sekundi, a onda je prasnuo u smijeh. ''Šta je smiješno?'' Nisam ništa pogrešno rekla. '' Pa ja tebe obožavam. Ipak, dođi, zagrli me. Ako se ceo svet okrene protiv tebe, ja ću se okrenuti protiv celog sveta, može?'' ''Može!''


Nikad ti meni nisi bila daleko, to su bili samo kilometri… Samo brojevi i par sati jedvačekanja.

Published on 21:48, 05/20,2017

A onda sam, jedva zatvarajući oči na 20-ak minuta toga popodneva, shvatio da je držim u šaci. Nije se otimala, nije se branila, nije pokušavala pobjeći. Prihvatila je to držanje, lažući ponekad sama sebe da ne osjeća stisak. Grubost je pretvorila u nježnost, gađenje u divljenje, ružne riječi u stihove, a mržnju u ljubav.
Svaki bi mi se put osmjehnula podsjećajući me da se negdje, ispod toliko slojeva ove umorne žene, krije djevojčica koju je, čak i u kišna jutra ponedjeljkom, koju godinu ranije, bilo lako voljeti.
Istegnuo sam se po, danas igrom slučaja – praznom krevetu. Demonstrativno sam rastvorio dlan kao da i ona to može vidjeti, osjetiti.
„Idi.“ – pomislio sam, a možda i, opijen umorom, rekao.
Držao sam rastvoren dlan, puštajući je da plovi kroz sadašnjost. Proklinjući prošlost, plašeći se budućnosti.
Puštao sam je da odabere jedan od stotinu smjerova, ili stotinu smjerova odjednom.
Nudio sam joj tuđa srca da se u njih useli, noseći ovo malo stvari koje je još čuvala sa sobom na mom dlanu, u šaci.
Govorio sam joj o tuđim usnama i kako bi je drugi vjerojatno (sigurno) ljubili češće nego što je ovdje bila ljubljena.
Tjerao sam je u krajolike koji su čekali njena bosa stopala i glasan smijeh, neodoljive plesne kretnje.
Samo da u mojim rukama više ne bude tereta bivše ljubavi.
Ne znam u kojem sam trenutku uspio zaspati, a još manje znam kada je prošetala sa dlana u glavu.
Prstima mi je prošla kroz kosu, pa me opomenula i prije nego sam pokušao umorno izgovoriti neku lošu prvu rečenicu onoj koja već nebrojeni put dolazi u snove.
„Spavaj.“ – šapnula je.
Onda sam na njoj vidio modrice, koje kao da su dopirale iznutra i prenuo sam se, pitajući se koliko još može izdržati moju nedostupnost, moju tvrdoglavost, moj haos.
„Ja te volim i takvog.“ – govorila je dodirujući baš kako ona dodiruje (onako kad poželiš da traje).
„Volim te i kad nisi voljiv.“
Osmijeh joj je bio iskren, usne crvene, ruke nježne i tople, a ona stvarna poput svih ožiljaka na tijelu koje tražim kad pokušavam prepoznati stvarnost.
Tijelo je drhtalo želeći sačuvati ljubav kakvu mi je samo ona znala pružiti, srce je željelo iskočiti i zagrliti njeno, a glava me držala čvrsto priljubljenog uz krevet.
Previše me toga ubilo zadnjih dana, toliko ubilo da sam od umora bio samo pola sebe. 
„Ja ću te čekati. Ako me ikada zatrebaš, poželiš, trebaš mi samo javiti.“ – kažiprstom mi je prešla preko čela, duž nosa, pa do usana, priljubljujući prst uz njih da me upozori da je ne otjeram riječima.
Barem ne sada.
„Ja ću te čekati. Čekat ću te sve zime ovoga svijeta, ako će nas proljetna jutra nalaziti zagrljene. Čekat ću te sva ljeta ovoga svijeta, ako ćemo jesenje kiše provesti pod istim kišobranom.“
Polako je isparavala dok sam osjećao kako se budim.
Malena je ludica prošetala od glave do dlana, koracima balerine, sa osmjehom koji prikriva bol i ranjena stopala.
Povlačila je moje prste oko sebe, puštajući me da je i dalje držim u šaci, dok je u granici između sna i jave još odzvanjalo: „Čekat ću te pola vječnosti, ako drugu polovinu mogu provesti s tobom.“
Privukao sam šaku na prsa.
„Tu budi.“ – rekoh u praznoj prostoriji.
„Bog zna da ćeš mi trebati.“


Samo jedan kutak svemira. Za nas. Za naših par nemira.

Published on 07:50, 05/05,2017

Šta ako ti kažem da sam mnogo prije nego što su se moji prsti ispleli oko tvojih maštala kako te čvrsto držim za ruku. 
 Da sada kada naslonim glavu na tvoje rame mogu da oslušnem kako ti srce kuca i na momente uhvatim sebe kako zaustavljam dah da ne bi remetila njegove otkucaje. Ubijeđena sam da je to najljepša melodija koju će moje uši ikada čuti. I dok mi se pogled gubi u daljini, tako naslonjena na tvoje rame, pokušava da pronađem odgovore na razna pitanja. Kako je neko moga tebe da pusti, da odeš? Iako sam se bojala da to izgovorim na glas, nešto me je to pitanje proganjalo. Kako je neko mogao tako lako da odustane od tebe? Pomalo mi je nejasno, ali mi je opet drago. Nemoj pogrešno da me shvatiš, ali ni ne slutiš koliko mi je milo što su te ljudi prije mene pustili da odeš. Možda će ti zvučati bezobrazno ili čak sebično, ali oni su te meni poslali. Jer da nisu, ja možda nikada ne  bih uspjela da te pronađem. I sada moje ruke ne bi bile isprepletene među tvoje prste.  Ne bih imala priliku da slušam ritam tvoga srca. Bila bih izgubljena a moja duša bi i dalje tragala za svojom drugom polovinom. A kada je ne bi pronašla bila bi zarobljena u rukama pogrešnih ljudi. Ne bih bila ovako srećna. Moje oči bi stalno gledale kiše.  Zato još uvijek ne mogu da razumijem kako je neko mogao da te pusti jer su upravo takvi kao ti vrijedni čuvanja. Ne mogu da shvatim kako je neko mogao sebi da oprosti gubitak tebe.  Ne shvatam kako te nije tražio. Kako te nije dozivao sve dok ne ostane bez daha.  Znaš, ne mogu sebi da objasnim kako je neko izabrao da te izgubi, iako je imao hiljade nčina da te čuva. Da te zadrži. Ne shvatam kako je neko samo obrisao otiske koje su napravili tvoji koraci kada si odlazio. Ne mogu da razumijem kako neko nije odabrao da pravi korake sa tobom, dok te čvrsto drži za ruku, dok gleda tvoj osmijeh i zahvaljuje se bogu što te ima. Pobogu, kako neko nije u tvojim očima vidio sebe i ljubav koju si mogao da daš.  Prosto, ali nije mi jasno kako je te taj neko nije volio. Tvoja duša je od prvog momenta zaslužila da bude voljena. Znaš li da ja sva zadrhtim kada te ugledam. I žurim da te zagrlim. Bez tebe ja se gušim, a takav život ne želim sebi da prijuštim, bez tebe. 


Ti jedni bi bio meni cio svijet

Published on 00:40, 04/30,2017

''Nedostajala si mi'' obratio mi se dobro poznat glas koji sam već dugo vremena pokušavala da izbacim iz glave. Okrenula sam se i samo zbunjeno stajala. Naravno da je bio ON. Previše samouvjeren za nekoga ko je već dugo vremena prekrižen sa stranica knjige moga života. ''Šta je, maca ti je pojela jezik, a?'' Nastavio je dok sam ga ja i dalje začuđeno posmatrala. ''Šta želiš?'' upitala sam ga mrzovoljno i gotovo ne zainteresovano za bilo kakvu komunikaciju. Ali da se ne lažemo, skoro pa da nisam disala od uzbuđenja. Čudno kako mi djevojke funkcionišemo. Doslovno se gubimo kad ugledamo nekoga koga nismo vidjeli mjesecima, neke čak i godinama, ali i dalje imaju neki skriveni uticaj nad nama. I vrlo dobro sakrivamo svoje osjećaje i strahove. ''Naravno da nije, ali sa tobom nemam o čemu da razgovaram.'' Prosto kao pasulj, ni jedna emocija ne smije da izađe iz mene, a pogotovo ne smije da se vidi u očima. Oštro i bez oklevanja. ''Ma daj, znam da si ljuta, ali nisam te zaboravio. Kažem ti, nedostajala si mi.'' Bio je jako uporan za nekog ko mi je prije samo nekoliko mjeseci, da nađem adekvatnu riječ, zgnječio srce. Neke stvari ti ostave rane, ne ožiljke, već rane. On je bio moja rana. ''U jednom trenutku sam pomislila da si se opametio, ali sada vidim da si i dalje nezrelo, razmaženo derište.'' Pomislih da možda pretjerujem, ali valjda je to zaslužio. ''Ko je zreo - brže truli, sjećaš se? Uostalom ponašaš se kao dijete. Daj da zakopamo ratne sjekire.'' Izgovarajući to uspjeo je da sjedne pored mene, a ja sam potpuno zaboravila da reagujem. ''Zar ne misliš da mi duguješ nešto?'' Nasmijao se jer je znao da sam u pravu, ali nije htjeo da prizna krivicu koju nosi već neko vrijeme. ''A šta to?'' Bezobrazluk čisti, kažem ja. ''Kao na primjer izvinjenje.'' Tako je, naprijed djevojko. Kaži mu. ''Možda si u pravu, ali prvo moraš da me poljubiš.'' Čuješ ti to, ja njega da poljubim. (rado) Neće moći. Odakle mu samo za pravo. (Ovo bijes govori, a ne ja.) ''Molim?'' ''Da, dobro si čula. Hajde.'' Govorio je dok je namještao obraz čekajući da ga poljubim. Hhh kao može neko da te tako nervira a u isto vrijeme se boriš da mu odoliš. ''Kakvi. Nema šanse.'' I dalje sam odbijala. (Iako je ponuda drugoj JA bila primamljiva) ''U redu, ali dobiću ja više od poljupca u obraz.'' Nevjerovatno. Ne moguće da je ovako brzo odustao. ''Nego da se vratim na stare skeletone iz ormara.'' Nastavio je svoju priču. ''Kada malo bolje razmislim, jesam te povrijedio. I kriv sam za mnoge stvari, a najviše za tvoje suze.'' Najzad je shvatio, ali kasno.(Hajde saberi se. Nije kasno :)) ''Ma u redu je stvarno.'' Naravno da nije, ali zar je nekog briga. ''Mislim da je vrijeme da nekoj drugoj daš ljubav.'' (Odakle ti ta ideja samo.) ''Znam da ne misliš tako. Ne znam kada si imala vremena da postaneš tako drska.'' (Nisam prestala..) ''Znaš li kada se to desilo? Od onog trenutka kada je tvoja ljubav prema meni počela da vene. Od onog trenutka kada si mi okrenuo leđa. Jasnije?'' Boli me priznajem. ''To su jake optužbe. Ali prihvatam sve što mi kažeš. Samo dopusti da ti kažem sledeće.'' (Hajde pusti ga.) ''Dobro.'' ''Samo pogledaj ono...'' I nešto se samo dogodilo. Pokazivao mi je nešto u daljini, ali to je bio samo trik. U momentu kada sam htjela da ga upitam šta bih trebala da vidim, okrenula sam se i on se nalazio tik ispred mene. Lice u lice. Nije mi dao da reagujem. Samo je stavio svoje ruke oko mene i poljubio me. (Vatromet.) Nisam znala šta da radim, da li da mu uzvratim poljubac (da) ili da počnem da histerišem (ne, nikako). Unutrašnji dijalog me je još više zbunjivao. ''Stani, stani.'' rekla i ukočila se. (Bravo, aplauz.) ''Čekaj, šta nije u redu. Ne sviđa ti se. Ne voliš me više, jel to?'' Pričaj. ''Ne, naravno.'' ''Šta ne voliš me?'' ''Da. Ustvari ne. Ili da.'' Uvijek je znao da me doslovno izludi. ''Kaži šta je od toga?'' ''Volim. To je sve što ću reći.'' I bilo je. Nisam znala da izgovorim ništa drugo. Kao da su se ostale riječi izbrisale. Samo sam umjela 'volim' da kažem. I naravno da zaplačem. Kao da mi nije bilo dovoljno cmizdrenja. Ali od tag momenta sve se mijenja. Ne reagujem na trenutak kada me on grli i mazi po kosi da bi me utješio. Ne reagujem jer mi je to falilo. Naše svađe i pomirenja. I sada me je tješio kao i prije. Ljubeći me u čelo i prolazeći mi prstima kroz kosu. Ne znam, ali se tada u tom trenuku nešto čudno dešavalo. Kao da sam prešla preko svega lošeg što mi je priredio. Tek tako, bez razmišljanja i bez trunke kajanja. Kažem ja da smo čudne. ''Nisam te zaslužio. Ali te toliko volim da ne umijem da te samo tako pustim.'' I dalje  dubini njegovog zagrljaja prošaputala sam. (Kada sam i ja, i...) ''...kosmos će ti oprostiti.'' 


Kao nije suđeno, sve je protiv nas, a uvijek ti i ja na kraju svega…

Published on 14:40, 04/18,2017

Sve je počelo mnogo prije nego što sam mislila. U tom trenutku ništa nije govorilo da će on da bude osoba zbog koje ću da se postidim kad ga pomenu. A zašto pitate se? Pa razlog je jednostavan. Postidim se kada shvatim da se zaljubim u naš razgovor koji nekome ne znači ništa, u pogled koji svakome drugo izblijedi i u taj prokleti osmijeh koji je poseban samo meni iz nekog nepoznatog razloga. Možda zvuči glupo, a kako i neće, ali zaljubim se u trenutak. DA, stara škola. Zabrinula bih se da je drugačije. U ostalom, kada sam prije čitala knjige u kojima se pominje to da, žena koja voli, otvori mjesto za pisanje poruke, napiše je, izabere među kontaktima Njega i izbriše - nisam vjerovala. Zapravo je bilo nemoguće da bi to ta glupača uradila! Previše kukavički, bez ikakvog smisla, tu poruku nedostajanja nikada nije poslala. Sada, iz ovog ugla, godinama kasnije, više ne djeluje isto. Sve ima smisla. Znate li koliko je samo teško ne reći ništa? Kada svaki dio vašeg bića želi da uradi suprotno?

 

Vjerujte mi kad vam kažem sledeće. Ta jedna poruka meni je mogla da promijeni sve. 'Sve' je velika riječ, ali tako je. Da je bila poslata onog trenutka kada sam je obrisala, nikada ne bih upoznala neke divne ljude koji su sada važan dio moje ''istorije''. Neki od vas će pomisliti da mi nije dovoljno stalo, jer možda da mi je stalo poslala bi tu prokletu poruku. Ne, ne, totalno pogrešno. Ako smo do toga stigli znači da nešto nije bilo kako treba. Možda je trenutak bio pogrešan, a možda i mi. Nikada to nećemo znati, jer smo preko nekih ''ZAŠTO?'' rođeni da pređemo. To si jednostavno pitanja na koja nam odgovor neće doći poštom. O da izvinjavam se savremenoj tehnologiji. Old school people, remember?

 

Ali, ostavimo sve ovo po strani. Ljudi krenite sada. Krenite od mjesta gdje ste sada. Krenite sa strahom. Krenite s bolom. Krenite sa sumnjom. Neka se ruke tresu. Neka glas zadrhti. Samo krenite i nemojte stati. Krenite sa onim što imate. Samo krenite. Nemojte se osvrćati, oni koji su ostali iza vas tu su sa razlogom ili da vam se podsmijevaju jer ste uspjeli ono što oni nisu ili da vam budu vjetar u ledja za one malo teže dane. Dakle svako ima svoje mjesto, svoju svrhu. I ne zaboravite da se smijete. Neko će se zaljubiti u taj vaš osmijeh kao što sam se ja zaljubila u njegov. 


Šta ako se borimo za ono pogrešno?

Published on 23:04, 04/14,2017

Volim te.


Zar ne misliš da je malo kasno za to.


Želio bih vjerovati da nije.


A ja eto mislim da jeste. Mislim da je čak sve bilo davno jasno. Otišla sam bez ijedne riječi. Čak ti ni ono glupo zbogom nisam rekla. Samo sam jednostavno nestala iz tvog života.  


Znam, a ja budala sam samo stajao i gledao kako najbolja osoba u mom životu odlazi. Kako nestaje, iščezava i nisam preduzeo ništa da te zaustavim. A željeo sam. Nisam umio da reagujem.


Naravno da nisi.


To je bio prvi put da se nisi borila za nas.


Kao da je jednostavno otići od nekoga koga voliš. A htjela sam se vratiti u svakom momentu, preći preko svega i zagrliti te. Ali nisam. Nisam ponovo željela da to radim sebi. 


Ako si željela da se vratiš zašto nisi?


Ako me i dalje voliš, zašto me nisi zaustavio?


Naravno, još uvjek na pitanje odgovaraš pitanjem. Klasično od tebe. Jedini, možda, problem je u tome što te previše dobro znam. I znam da sada to radiš jer se plašiš nečega. Pitanje je samo da li se plašiš mene ili možda onoga šta bi mogla da uradiš u mojoj blizini?


Zar ćeš stvarno da igraš na tu kartu. Vidi, znam da si me volje. Sebično i bezobzirno, ali ipak jesi. Jer si u meni video sebe - kakav se i sebi dopadaš. Svoj odraz u meni je ono što si zavoljeo, jer si u meni i meni bio poput grčkog boga. 


U pravu si, ti si bila sve ono što ja  nikada nisam umio da budem. Voljeo bih da si otišla od mene zbog drugog. A ne zbog mene. Mislio sam da će biti lako, pustiti te da odeš samo tako. Nikada nisam imao želju da prestanem da te volim. Pokušao sam da nastavim dalje, ali sam samo disao, nisam živjeo. Svaki svoj dan završavao sam rečenicom „sutra ćeš da je vidiš“, iako svjestan da sam sebe lažem povjerovao bih u to. I kada se to sjutradan ne bi ispunilo bio bih potišten, skrhan. I da znaš da me je boljelo. U, kako me je samo boljelo. Tada sam počeo da shvatam da me život neće pustiti da prođem nekažnjeno zbog onoga što si prošla zbog mene.


Znači sada pokušavaš da se iskupiš? I misliš da će sve proći? Ako će ti biti lakše, onda dobro. Slobodan si.


Molim? Slobodan? Ništa ne shvatam.


Naravno, nikad i nisi. Opraštam ti. Sve.  


Ne, ne, ne. Ne želim. I nisam došao zbog toga, Ne znam kako možeš to da pomisliš. Zar me tako malo poznaješ?


Ponekad pomislim da te uopšte nisam poznavala.


Nemoj da se pretvaraš da si okrutna kad nisi. Ustvari ne znam kako možeš samo tako da stojiš tu, kao zid. Zar me nisi ni malo voljela?


Da li čuješ ti sebe? Očigledno je da samo čuješ ono što ti ide u prilog. 


Hajde reci. Da li si me voljela?


Voljela? Pobogu idiote ja tebe još uvjek volim.  Najgore od svega je to što ne znam da li treba da da dozvolim sebi da osjećam ovo što osjećam. Jedino što sam željela od svega na ovom svijetu je bilo da odmaram dušu sa tobom.


Ni ja ne želim da bude drugačije. I ovaj put ne želim da pogriješim. Ne želim da te opet povrijedim. Mogu i ja sada da odem, to je najlakše. Šta ako dignem ruke od onoga što vrijedi, a šta ako se borim za ono što je pogrešno? Hiljadu sam puta gledao kako te gubim, ali ovaj put je drugačije. Ovaj put ne želim da te pustim, kolike god da budu oluje. Jer... Volim te, a to mi ne mogu oduzeti.


 



Ne zelim rijeci, zelim nju..

Published on 20:22, 04/11,2017

Znam, bivalo je noci kada bi ona ostajala budna u sizama i glila jastuk. Dok sam ja grlio flase alkohola ili tijela zena koje za mene ne bi prstom mrdnule. Sigurno me je mrzjela zbog toga. A i ne krivim je. Mislio sam da je nikada necu izgubiti, da ce ona uvijek biti tu. Kao moja ruka za spas. I bila je u pocetku sve dok joj nije dosadilo da me dize sa dna. Svakog dana sam joj bio korak dalje. Umjesto da se gomila ljubav i sreca nagomilavale su se lazi. Bio sam budala puna sebe. Posmatrao sam je kao krhu djevojcicu koja ce me cekati i biti tu samo zato sto me je voljela.  Boze kako sam bio glup, izgubio sam jedinu osobu koja me je istinski voljela i branila od svijeta. Sada ovako trijezan ne mogu da pogledam ni jednu. Moje srce je zakljucano kod nje je ostao kljuc, kljuc svega. Nikoga na ovom svijetu nisam pozeljeo da vratim kao nju. Ona je ta koja je mom svijetu davala boje, a ja to nisam shvatao jer mi je bilo bitnije da budem vidjen u najboljem klubu sa nekom nepoznatom djevojkom nego nju da uhvatim za ruku i prosetam kroz grad. Tako jadno i sebicno od mene. Vidite, kasno shvatam. I pozelim da vratim vrijeme da krenem sve iz pocetka. Ali za mene univerzum nema vremena. Prokockao sam jedinu sansu koju sam imao da tu zenu ucinim najsrecnijom na svijetu. Da joj jutrom ljubim obraze i da joj sklanjam pramencice kose sa lica dok je gledam. Koliko mi sada nedosataje njen glas da mi "pripovjeda" kada kasnim na rucak koji je ona dva sata spremala. Nedostaje mi da je zagrlim oko struka kada je ljuta i da je tada poljubim u vrat kako bi se ona razljutila. Sve mi njeno nedostaje, nema  vise njenog parfema da mirise po stanu, cak je jos uvjek prazna njena strana u ormaru.. Toliko sebicno od mene da uopste pozelim da mi se vrati. Eto zivot pise svoje stranice, a ja nastavljam da mastam da ce se jednoga dana, kada se budem vratio sa posla ona biti u mom stanu umjesto tisine.


Raj bi u Pakao pretvorio samo da istjera svoje

Published on 19:19, 04/09,2017

♥Misliš li ti da smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo?

♥Ne znam, možda smo baš pogrešni. Ali niko nikom nije poslat slučajno. Isto tako postoje neke stvari u ljubavi koje ne možeš da isfoliraš. Sjećaš se na samom početku kada bi mi se nasmijao, a ja bih odmah skrenula pogled kako ne bi vidio onaj moj blesavi kez.

♥Sjećam se kao da je bilo juče, posmatrao sam te kraičkom oka i čekao da me pogledaš.  Zatim sam ti se osmijehnuo, a ti bi se pravila luda, kao nije ti milo. Ti tada nisi znala, ali ja sam odmah znao da postoji neka iskra među nama. 

♥Kako si to mogao da znaš?

♥Pa svaki put kada bi skrenula pogled vidjeo bih ti rupice na obrazu dok se smiješ. To nisi umjela da isfoliraš, kao ni sjaj u očima dok me gledaš.

♥To nikada nisam ni željela da foliram. Željela sam samo tebe.

♥Pa, sada sam tu. Koje su tvoje sledeće dve želje?

♥Ako ti kažem sada neće se ispuniti.

♥Dobro, ali samo da znaš da se neću smiriti dok ne ispunim sve tvoje želje. Zbog toga moraš da mi daš nagovještaj za još jednu želju.

♥Uredu, možda neće zvučati kako treba ali sam si tražio. Dakle ili cu imati sina sa tobom ili cu ga nazvati po tebi, na tebi je da izabereš.

♥Sviđa mi se kako razmišljaš. I samo da znaš da ću nastojati da ispunim to, kako god da zvuči.

♥Hvala, možda će uptavo ta želja biti odgovor na tvoje pitanje da li smo stvoreni jedno za drugo. 

♥Nego, htjeo sam da te pitam sledeće. 

♥Hajde pitaj.

♥Šta te je to privuklo kod mene? Reci mi šta je to toliko bilo snažno da nisi umjela da sakriješ taj tvoj sjaj koji i dan danas posjeduješ. Jer nećemo da se lažemo sijala si kao Sunce.

♥Stvarno želiš da znaš?

♥Da, mnogo me zanima.

♥Ako je tako onda ću ti reći. Postojao je samo jedan jedini momenat kada sam bila ubijeđena da se neću umijeti izvući iz tvoje zamke. Samo jedan momenat i tvoj pogled.

♥Daj ne izmišljaj sad. Pogled? Sve ovo zbog pogleda?

♥Samo konkretno zbog tog jednog pogleda. U tom trenutku je samo nešto kliknulo i znala sam da će me te tvoje oči proganjati danima. I da neću umjeti da se izvučem iz te zamke ljubavi. A želim te voljeti na način na koji su stari pisci i pjesnici voljeli svoje ljubavi, na način na koji danas ljudi više ne znaju i ne žele voljeti, na način na koji ti zaslužuješ da budeš voljen.

♥Vidiš, ti si prva koja tako gleda na mene, na nas. I zbog toga si upravo ti ta koja zaslužuje ne samo da joj skinem zvijezde sa neba nego Mjesec.

 


Da ti kazem da te volim!

Published on 17:10, 04/05,2017

''Hej..'' začulo se na par koraka od mene. Okrenula sam se, bio je to on. Par trenutaka sam stajala nepomično pokušavajući da dođem k sebi. Napravila sam kortak unazad kada je krenuo da korača prema meni. ''Šta hoćeš?'' pitala sam ga, i dalje zbunjeno gledajući ga. ''Htjeo sam da te vidim.'' izgovarao je i dalje prilazeći mi korak po korak. Ovoga puta se nisam pomjerala, ali sam počela da se smijem, ne znam iz kojeg razloga. ''Šta je tu smiješno?'' Pogledala sam ga, onako kako se gledaju ljudi koji ćute , dok iznutra vape za zagljajem koji bi im moga spasiti život. "Ne znam ni sama." je izletjelo iz mojih usta dok se njegovo lice nalazilo na par milimetara od mog. Uhvatio me je za obile ruke, obavio ih oko svoga struka i zagrlio me. I dalje sam stajala nepomicno. "Nedostajala si mi" prosaputao je. "Koliko je samo proslo?" rekla sam. "Znam, i imas pravo da budes ljuta." "Ali nisi ni pokusao." rekla sam na ivici suza. Zaglio me je kao sto me je nekada grlio. Njegovi zagrljaji su uvjek bili topli, uvjek sam se osjecala kao da bas tu i pripadam. Pokusala sam da ga odgurnem, ali nije dopustao. Nije me pustao iako sam bila uporna. "Zasto si uopste ovdje?" upitala sam ga idalje zadrzavajuci suze koje samo sto nisu krenule iz mojih plavih ociju. "Dosao sam da ti kazem nesto." rekao je ne dovrsavajuci misao. " Rekao si sta si imao pre par mjeseci, i mislim da je bilo i vise nego doboljno." ljutito sam mu obrusila.. "Ne, dosao sam da ti kazem nesto drugo." Bio je uporan. ". Sta? Hajde reci vise." "Da te volim.. Dosao sam da ti kazem da te volim." Pustio me je iz svog narucja, ali ne je opet uhvario za ruke. A ua sam ga zbunjeno gledala. Kako sad to, pitala sam se. Taman kada sam pomislila da je definitivan kraj, on se pojavljuje ni od kuda i govori mi da me volim, govori mi ono sto sam prizeljkivala. "Zasto cutis? Zar neces da kazes nesto? Da i ti mene mozda volis?" " Sta da ti kazem? Da sam srecna sto te vidim, jesam.. Da i ja tebe volim, pa naravno da tr volim.. Volim te i previse da bi ove dvije rijeci mogle to da iskazu." gledao me je pravo u oci. "Jesi zavrsila?" klimnula sam glavom. Privukao me je pri sebi i poljubio. Negodovala sam, ali uzalud. Uzvratila sam mu, a on me je opet zagrlio. "Volim te vise od svega budalice."


A ponekad, uprkos svemu, protiv svake logike, nadamo se.

Published on 23:20, 04/01,2017

''Ne znam gdje me život vodi, ali se nadam da će me odvesti tebi.''


Postojale su neke riječi koje nisam mogao njoj da izgovorim. Pokušao sam, ali mi je u grlu svaki put zastala knedla. Željeo sam da joj priznam sve. Prihvatala me je u potpunosti onakvog kakav jesam. Bila mi je bliže nego svaka prije nje.  A ja budala nisam uspijevao da joj kažem, da je svakog dana tražim u svim prolaznicima očekujući da ću ugledati taj njen osmijeh koji se pojavi zbog mene. Dajte nisam blesav, vidi joj u očima. Sjaj. Tu je samo kad razgovara sa mnom, sa drugima se momentalno gasi. Mislim da bi i budala uspjela to da ukapira. Vidite, nešto joj ne da da me pusti, ali ubijeđen sam da ne zna da ja znam šta budim u njoj. A ja se ponašam kao idiot. Ne želim da je uplašim. Želim joj reći da je posebna i da mi ne izlazi iz glave. Želim da je držim za ruku i da joj kažem da je nikada ne želim pustiti. Hoću da joj koljena klecaju zbog mog dodira. Da se sva izgubi kad je poljubim. Da je ujutru gledam kako se šeta u mojoj majici, sva ponosna jer je dobila šta je htjela. Mene. Ništa mi ljepše ne bi bilo nego da je naljutim, pa ona onako bijesna da mi okrene leđa, kao gleda kroz prozor. Pa onda, da te razljutim, uzmem da te grlim otpozadi, oko struka. Ti bi se zatim trzala, praveći se da ti smeta. Ali u stvari mislim da bi ti se svidjelo. A kada bi me zagrlila osjetio bih kako ti srce brzo kuca. Tvoj pogled bi postajao moj svemir. 

Ne znam da li si umorna od čekanja mene, da se osvijestim i shvatim da mi trebaš. Znam samo da ljubav ima jedno ime, jedne oči i jedan osmijeh. I svi se oni zovu tvojim imenom.


Bas bih htjela da te volim...

Published on 19:19, 03/30,2017

Ne mogu da kazem da te volim.
Obozavam te taman toliko da mogu da zaspim sa osmjehom na licu zbog tebe. Znas, uhvatim tako sebe cesto da sam nasmijana sa tobom. Uhvatim sebe kako se smijem dok ti posmatram usne i upijam svaku rijec koju izgovoris, kao i tvoje navike, ono sto volis i ono sto te nervira. Ne bjezis ti od mene koliko ja bjezim od tebe, ali gdje god krenula ti se jednostavno pojavis.  Volim kad si tu, i koliko god se plasila ljubavi neke nevidljive niti me za tebe vezu. I nikad, ali bas nikad ne pozelim da ih prekinem. Znas ponekad pozelim da te zagrlim i da te svakog puta grlim sve jace. Mozda ce zvucati glupo, ali ja ne zelim da te ljubim, zelim da gledam taj tvoj osmijeh svaki dan. Zelim da budes moje proljece, ljeto i zima i sve moje godine. Zelim da sva poznata i nepoznata mjesta pamtim po tebi, i da im se ponovo vracam sa osmjehom. Htjela bih ti reci koliko mi znacis, ali ne mogu, samo bih ti rado dala ruku da me odvedes negdje van grada. Daleko od svih zavidnih pogleda jer ne zelim da znaju za tebe i da mi te pokvare. 
Dozvolila bih ti da me diras po kosi iako to ne volim jer se sva najezim. Ali eto tebi bih to dopustila. Znam da umijem da budem nepodnosljiva i da se ponasam kao dijete, ali to samo zato sto mi znacis kao niko do sad. Izludjujes me. Da, na svaki moguci nacin. Ali opet ne mogu da ostanem imuna na taj tvoj sarm. Oo da, i ta dva mora koja vidim kad god te pogledam me ocaravaju. Imas oci boje haosa.
Zelim da budes moja tvrdjava, moje utociste i moj spas. Zelim da znas da nikada necu odustati od tebe pa i onda kada ti odustanes od mene. Za neke stvari se treba boriti, a nekako mislim da si vrijedan te borbe. I zelim da te volim, da te grlim i ljubim kao da ne postoji niko na ovom svijetu. 


Ovaj grad će prepoznati ljubav

Published on 22:12, 03/16,2017

Šta ako ti kažem da sam pronašla svoju iglu u plastu sijena? Da sam poslije duge bitke pronašla nekog zbog koga su moje oči ponovo dobile sjaj. I ništa na mene nije imalo toliki uticaj kao tvoje oči onda kad znam da me gledaju. A ja kao malo dijete, postiđeno skrivam pogleda jer se plašim da ćeš primjetiti koliko sam samo luda za tobom. Da te nisam upoznala vjerovatno bih i dalje mislila da se nikada neću moći ponovo zaljubiti. Da me niko neće toliko nervirati. Ko bi mi uporno tjerao inat? Možda će ove riječi ostati samo riječi, skrivene i pročitane od strane svih osim onoga kome su zapravo namjenjene. Želim da mi se nasmiješ dok me privlačiš k sebi i da mi kažeš kako ti ne smeta što se ljutim samo da nikada ne prestanem da te volim. Želim da se trudiš oko mene kao da prije nas nije bilo drugih ljubavi. Kao da sve počnemo iznova. Želim da nikada ne prestaneš da budeš tvrdoglav i tako poseban. Da me i dalje gledaš tako uporno sve dok ne izmamiš moj osmjeh jer ne mogu dugo da budem ozbiljna. Želim da nikada ne prestaneš da se smiješ. Koliko god tvoj osmijeh bio iritantan uvijek će uspjeti da mi popravi dan. I koliko god da pada kiša, tvoje oči će uvjek biti moje najvedrije nebo.


Neko pravi korake,dok neko priče prodaje.

Published on 03:00, 03/02,2017

Bilo je gluvo doba noći kada sam čula kucanje na vratima. Nisam očekivala nikoga, ali sam ipak otvorila vrata. I tu je stajao on. Predstavljao je prošlost. Prošlost koja je odlucila da zakuca na vrata poslije toliko vremena. ''Šta radis ovdje?''  Pogledala sam ga sa iznenađenjem. ''Mogu li da uđem?'' ''Uđi ali nemam mnogo vremena, a ni živaca za tebe.'' Rukom sam mu pokazala gdje da sjedne. ''Želiš li nešto da popiješ?'' Pitala sam ga dok sam sebi sipala vodu. ''Ne hvala, dobro sam.''  Sjela sam naspram njega. ''Htjeo sam da pričam sa tobom.'' Pokušao je da me uhvati za ruku, ali sam je izmakla. ''Nemoj ni da pokušavaš, nego počni.'' Bila sam drska. Sjedjeti u sobi sa momkom koji ti je slomio srce bilo samo po sebi bolno, a kamo li za bilo kakav dodir. ''Želim da me saslušaš, bez prekidanja.'' Klimnula sam glavom kao znak prihvatanja njegovog 'zahtjeva'. 

''Nisam bio fer prema tebi. Ni na početku a ni na kraju veze. Vidiš, kasno shvatam neke stvari. Znam da mi neke stvari nikad nećeš oprostiti, ali želim da znaš da ću uraditi sve što je u mojoj moći da te vratim u svoj život. Ovih proteklih mjeseci sam bio potpuno izgubljen bez tebe.'' Morala sam da ga prekinem, jer po izgovaranju svih tih riječi činilo mi se kao da se stara bol vraća. ''Znaš li ti kakva sam ja osoba bila prije nego što si mi slomio, ne ispraviću se, zgnječio srce? Bila sam vesela, srećna. Radovala sam se svakom danu sve više i više. Imala sam volju za životom. A znaš li šta si mi ti ostavio?'' Udahnuo je i izdahnuo, kao da riječi iz njegovih usta nisu mogle da izađu. ''Naravno da ne znaš. E pa, ostavio si mi pustinju. Nakon tvog odlaska od mene je ostala samo pustinja. A sad si došao da pričaš o tvojoj patnji. Poštedi me tih isprika i idi.'' Naravno da nisam željela da ide, iako su moje riječi drugačije zvučale. Nije me poslušao. ''Neću da idem. Saslušaj me. Znam da sam te razočarao, i radije bi da me sada gađeš sa tom čašom nego da mi iz jedne nazdravljaš preko  ramena nekog drugog muškarca.'' Ta rečeniča je zvučala ohrabrujuće, i navela me je da ga salušam. Do kraja. ''To bi u meni ubilo i onu zadnju mrvicu ljubavi koju u ovom trenutku pokušavam da sačuvam. Ti si moj svijet promijenila, mene si promijenila. Možda sam u nekom trenutku odbijao to da prihvatim i zato se nisam vratio. Ne zato što nisam htjeo već zato što sam se bojao to da priznam.'' Odmahnula sam glavom. ''Pomislio sam, kako da priznam da me je promijenila, kako da priznam da je probudila osjećanja u meni?. Osjećanja za koja sam se mogao zakleti da ne postoje. Da sam samo na vrijeme shvatio koliko sa tobom sve ima smisla. Znao bih da nije bilo vrijeme da odem.'' I pored hladnoće koja mi je obuzimala tijelo, moja duša je gorjela od ljubavi za njim. Sve do sada je ostavljao za sobom utisak hladnog čovjeka, bez ijedne emocije. Ćutala sam dok su mi se oči punile suza. ''Reci nešto molim te. Bilo što samo nemoj da ćutiš. Kaži da ništa više ne osjećaš prema meni, da me mrziš, samo nemoj da ćutiš.''   ''A kako uopšte da te slažem da ništa više ne osjećam. I da hoću ne mogu oči me odaju. A ove oči, one nikad nisu na mojoj strani kada si ti u pitanju. Meni je stalo do tebe. Tebe kao nekog koga volim istinski bez i malo srama ili mržnje, nakon svega.''  Nakon svih tih riječ niz moje obraze su potekle rijeke suza. Samo sam sjedjela i plakala. Uzeo je čašu iz moje ruke, stavio je na sto i rekao. ''Još koliko suza pa da me zagrliš?''  Nisam dugo razmišljala prije nego što sam mu poletjela u zagrlja. Ugasila sam svoje svjetlo da bih grlila njegov mrak..

 

 

 ''Ljubav nikada ne umire, i kada odemo, tamo negdje čeka nas ljubav koju smo pružali drugima dok smo bili živi. Daleko od straha i bola, ljubav je tu da nas spase.''



Prežaliće srce tvoje srce

Published on 01:37, 01/29,2017

Samo sam željela da budeš tu. Da me čuvaš za ruku dok koračam ovim svijetom, punim zlobe. Samo sam željela da me čuvaš. Snažno. Željela sam da me braniš i štitiš od svih poteškoča koje nam ovaj svijet svakodnevno pruža. Željela sam da me grliš duže od drugih. Onako snažno da kosti pucaju. Željela sam da budeš tu, da ti prepričam dan.Željela sam da nakon napornog dana jedva čekaš mene. Maštala sam o tome da tvoje ruke uvijek budu raširene prema meni. Maštala sam o tome da mi tvoj zagrljaj bude utočište od demona od kojih bježim svaki dan. Željela sam da tvoja ruka miluje moju kosu, dok ti uplakana pričam o svemu onome što me boli. Željela sam da budeš tu, kada se uplašena probudim u tamnoj noći. Željela sam da se brineš za mene. Željela sam da misliš na mene i onda kada nisam pored tebe. Željela sam da ljubiš da prođe sve ono što danima nije prolazilo. Maštala sam o tome da mi posvetiš pjesmu. Da izgovaraš svaki njen stih, za mene. Maštala sam o tome da će ti tonovi mog glasa biti jedina melodija koju želiš slušati zauvijek. Maštala sam o tome da ću biti tvoja želja kad sat otkuca ponoć. Maštala sam o tome da ćeš me pijan zvati, da mi kažeš da me voliš.Željela sam da ti budem posebna, onakva kakav si ti bio meni. Maštala sam o tome da me voliš.Maštala sam da ćeš dio srca svog pokloniti meni. Baš kao što sam cijelo, ja poklonila tebi.Maštala sam da ćeš da se boriš za mene, za nas, čak i onda kada od svega dignem ruke. Maštala sam o ljubavi. Željela sam iskrenu ljubav, onakvu kakvu pružaju djeca. Ali ti si već odavno prestao biti dijete.