Plavi Safir blog

Njemu!

Još nijedan dan nije prošao da mi se u nekom trenutku nije sve skupilo, da nedostajanje nije zaboljelo i da suza nije krenula niz obraz… 

Još nijedan dan nije prošao da se nisam zapitala kako je moguće da je sve bila laž. Da se ljubav mog života i priča mog života ovako završila. Da čovjeka zbog kojeg sam disala, zbog kojeg dišem još uvijek, ne mogu prepoznati. Kako je moguće da su one najsrećnije godine mog života bile laž? Da sam živjela u iluziji. Kako je moguće da muškarac koji me je učinio boljom osobom, koji me je naučio kako voljeti, kome sam prvom i zadnjem otvorila dušu, ne bude onaj pravi, onaj kraj koga ću ostariti? Toliko sam sanjala o tome, starost kraj njega u nekoj maloj kućici na izolovanom mjestu je bila ispunjenje svih mojih snova. Uskoro će proći prva godina kako nisam njegova… A sjećam se kako je rekao da ću ga za par sedmica preboljeti :) Nikad nije bio svjestan jačine moje ljubavi i toga koliko sam bila ozbiljna za sve što sam ikada rekla. A s druge strane, ja sam slijepo vjerovala u svako njegovo obećanje. I još uvijek vjerujem :)

Još uvijek sanjam da će prvi put kad se sretnemo i pogledamo, samo prići, zagrliti me jako i ostati… Vjerujem da sam još uvijek njegov život, njegov blagoslov, jedina sreća :) Moram biti. On me mora voljeti. Naša ljubav je bila i ostala jača od svega. Kao što je jednom rekao, kolika je vjerovatnoća da se ovakve dvije budale sretnu, mi se dešavamo samo jednom u životu :) 

Nikad nisam prestala biti ponosna na njega, na nas. Nikad nisam prestala vjerovati. Nikad neću odustati od svog muškarca. I ako mi se ne vrati, nikad ga neću preboljeti. Uvijek je mislio da mi uništava život, da bi mi toliko bolje bilo bez njega, a nije znao…nije ni slutio da kad ode ja prestajem živjeti.  Tako je i bilo. Od trenutka njegovog odlaska, ja sam prestala postojati. Srce i dušu nemam. Ni za koga. I nije me briga, nije mi krivo. Tako želim. Samo njemu sam pripadala, samo on me je imao. Rodiću se onda kad mi dođe.