...
Zivot provodimo u traganju za onim/onom pravom, a uvijek završimo sa onim pogrešnim. Potpuni, potpuno pogrešnim. Sve je to na neki način igra ljubavi. Kada shvatimo da koliko su zapravo pogrešni , iako ih žarko želimo, moramo ih se odreći. Jer će nam jedino tako biti bolje. I bude bolje. Stvarno bude. Zaboraviš sve što je bilo. Posle nekog vremena se ne sjećaš ni parfema, ni razgovora, ni dodira, ni poljupca, ni bola. I bude ti lijepo, lijepo jer je konačno nebitno. Ali dođu dani i noći, ne znam za vas, ali meni dođu, dani i noći kada me nešto probode u grudima i tada mi nedostaje. Ne trebaju pjesme da me podsjete na njega, nisam mu ni jednu posvetila. Tišina. Tišina se najviše i sjećam, zato me one u gluvo doba noći podsjete na njega. Znate, on je od onih osoba za koje vidiš da je velika greška ne napraviti grešku sa njim. Muški rod očito voli igru sa osjećajima, problem je samo što ja ne znam kako se to igra. Jer me nikad nije zanimalo skrivati vezu od svijeta, ignorisati curu, a onda kad smo sami voljet je najviše, vrijeđati je i svađati se s njom ali onda joj dati razloga da vjeruje u nas. Iz svake veze izlaziš malo pametniji tako evo i ja; više nikad neću pasti na “svidaš mi se”, “napraviću sve za tebe” i više ne vjerujem u "volim te". Jednostavno ne mogu funkcionisati ni sa kim drugim. Niko nije on. Navika je čudo a ja sam navikla na jedan način života, na jedne oči, jedne usne, jedne ruke, na jedan glas... Ne mogu drugačije, ne mogu protiv sebe. Srce želi samo jednu osobu, samo njega. Koliko god neko bio dobar, meni ne znači ništa... To meni nije to, meni treba njegovo zlo.