Nedostaje mi
Svi komplimenti ovoga svijeta, sve te divne riječi, svi ti skriveni pogledi, odmjeravanja, osmijesi…su toliko maleni, nebitni, mizerni, u poređenju sa onim jednim njegovim: “a vidiiiii je” dok mi namjerno rukama mrsi kosu. Kraj njega sam se uvijek osjećala kao djevojčica. Uvijek sam mogla biti ona prava ja. Mogla sam u bilo kojem trenutku reći šta god želim. Nisam morala glumiti ženu, kao što moram pred ostalima. Jaku, snažnu, nedodirljivu, koju ništa ne može izbaciti iz takta. Činio me je svojom. Samo on. Samo uz njega je postojala ona prava ja.
Nedostaje mi to. Toliko da me kida.
Nedostaje mi naše vrijeme. Naši trenuci. Nedostaje mi da mu budem jedina, najdraža, svrha njegovog postojanja, njegova svjetlost, njegov blagoslov… Nedostaje mi da osjetim njegovu ljubav prema meni. Nedostaje mi onaj njegov pogled za koji sam živjela. Nedostaje mi da opet budem ona ista u njegovim očima. Jer se nikada nisam promijenila. Od prve sekunde otkako me zna, svih ovihdana sam bila njegov najbolji prijatelj, njegov oslonac. Uvijek tu. U svakoj sekundi. Branim ga od cijelog svijeta, čuvam. I onda kada me mrzi, i onda kad je ravnodušan. Imam dobar izgovor za sve to. Volim ga.