Plavi Safir blog

I opet sam provela sate pričajući o tebi. I opet sam se prisjetila svakog mogućeg trenutka. I opet sam od još jednog druga čula: Ja se tebi divim, ne znam odakle crpiš svu tu snagu, hrabrost, nadu i vjeru. Objasnila sam mu da si moja snaga i vjera bio iskljucivo ti. Sve sam mogla, na sve pristala, sve podnijela, samo dok si ti bio tu, uz mene. S tvojim odlaskom je sve to nestalo. I opet sam čula ono- Nevjerovatno mi je da ti za sve ovo vrijeme nijednu ružnu riječ nisi rekla za njega, da bez obzira na sve pričaš sa toliko žara, sa takvim sjajem u očima. Kaže: Ja je još nisam pronašao, ali mislim da je to definicija ljubavi, da ona tako izgleda. Samo sam spustila pogled.

Šta da kažem na to?! Na to što svako živ vidi i zna šta si mi. Što si moj život još uvijek. 

Kaže mi: Svaka tebi čast. Eto te stojiš tu ispred mene, pričaš o prošlosti normalno, svjesna si da moraš dalje. A ja se mislim u sebi: Eh da ti samo znaš koliko je meni trebalo i kroz šta sam sve ja prošla da bih došla do ovog stadijuma. Eh da samo znaš koliko još uvijek živim u prošlosti, koliko ne mogu prihvatiti sadašnjost.

Ali se trudim i borim. Svakog dana. Znam da moram dalje. Ti si me ostavio samu. Ti me ne želiš kraj sebe. Zato postoje druge osobe kojima sam cijeli svijet i koje zaslužuju da im posvetim bar malo pažnje. Zbog njih a i zbog svoje sreće ja idem dalje. Ti ćeš zauvijek ostati draga, najdraža osoba. I zauvijek ću žaliti za onim što je moglo biti, za onim što smo mogli biti da nas nisi ubio. Ali…koliko god to otrcano zvučalo… To je život. Jednostavno nije bilo suđeno.

Mi, ma koliko god se voljeli, jednostavno nismo jedno za drugo. I to je jedina istina.