Moje su ruke, moje je sve cvalo i listalo, zbog nje!!

Published on 10:04, 06/02,2016

Šta bi sve dala da je sada u njegovom zagrljaju. Da joj prstima prolazi kroz kosu. Samo jedan njegov dodir bi joj oporavio dušu. U jednom trenutku zaželi da može sva sjećanja o njemu da strpa u kutiju i da je gurne pod keveta da tamo skuplja prašinu. Već u drugom, mašta se poigra sa njom i pojavi se onaj njen oblačić iznad glave. U njenim mislima oni plešu. Podijumi su im svaki minut drugačiji. Idu od grada do grada, od države do države. Zvijezde im prate svaki korak, ostavljajući trag velike ljubavi. Gledala bi ga u oči i pokušavajući da pročita ono što se ne usuđuje da joj kaže. 
On je njeno svjetlo koje nije umjela da upali, ali je ipak zasjalo kad je trebalo. On kraj nje nikada neće biti izubljen. Iako ne želi da prizna, u tim očima boje kestena pronašao je svoju sreću. Svoju sigurnu luku. Mic po mic sakupila je sve one djelove njegovog srca koje je ostavljao iza sebe u nadi da će se jednom vratiti. Ali nije znao da je već tamo gdje je odavno trebao da bude. Pored nje. U njenom srcu je njegov dom. 


Godinu dajem za minut sa njom

Published on 03:36, 05/30,2016

Pričao bih satima sa njom, nježno milujući joj kosu. U trenu do sna poželjeo bih da se taj trenutak nikada ne prekine. I nije, bar u mojim snovima. U njima bih je vidjeo obučenu u bijelom, kako polako korača prema meni, noseći naše dijete u stomaku. Taj savršeni trenutak bi pokvarilo sunce koje bi zatreperilo kroz pukotine na roletnama. Ali bi se dan odmah popravio kada bih ugledao kako se još uvjek zatvorenih očiju smije uz riječi ''Dobro jutro ljubavi''. 


Koliko mi ljubav znači, toliko je nemam.

Published on 07:07, 05/21,2016

''Što ti želim nek' mi bude. Što mi želiš nek' ti bude.''

On mi je donio više nemira nego bilo koje ljudsko biće na ovom svijetu. Ali svi ti nemiri su nebitni naspram onoga što moje srce osjeća prema njemu. Istina je da se nismo rastali kako doliči ljudim koji se vole, mi se zapravo nismo ni rastali, samo smo se razmakli. Zauvjek. Da li sam luda što vjerujem da je on najbolja osoba na ovo svijetu? Što i pored rana koje je pravio na moje oči i dalje ne dopuštam ikome da ga pljuje? Što ga branim iako je kriv za 99% mojih suza? Što ga volim kao nikoga na ovom svijetu? Ako sam luda, neka sam. To što nisam sa njim, ne znači da ću da idem protiv njega. Tada ne govorim o njemu, govorim o sebi. Ja sam ga izabralam, sa svim tim slomljenim djelovima o koje sam se hiljadu puta posjekla. Uzalud bježanje iz grada u grad, kada on živi u meni.

I stalno mi se vraća. Na neki njegov čudan način.  Čudan kao poruka 'volim te' u dva poslije ponoći. Čuda se događaju. Snovi se ostvaruju, želje ispunjavaju. I ljudi u 'javi se kad stigneš' stane ogromna ljubav. Stane svo ono naše vrijeme. Stane sva ona ljubav, njegova i moja, koje smo se toliko bojali da nam je bilo bitnije da nas kilometri dijele nego da čuvamo jedno drugo. A ja sam teška, od onih sam osoba koje vam nikad neće reći sve svoje probleme. Koje će i posle petog “Šta nije u redu?” Reći “ništa” i samo se nasmejati, ja sam od onih kojima treba najupornija vrsta ljudi na svetu. A on to nije bio. Bio je sve samo ne uporan. I onda je samo nestao. Sa njim je nestao i dio mene, koji je sada kilometrima daleko. 


Nekad nije dovoljno voljeti (druge)

Published on 07:31, 05/10,2016

 Svi misle da je lako otići. Šta ako je taj odlazak upravo vaša jedina opcija? Kada volite, a niste voljeni. Kada odlazite od onoga što vašem životu daje smisao. Priznaću vam da je prilično bolno. I hijadu puta ćetete preispitati tu vaš odluku, ali svaki odgovor će se svoditi na jedno; da je to zapravo jedina ispravna odluka koju ste mogli da donesete u tom trenutku. Svako na drugačiji način preboli.
 Ali ti, upravo ti Preboljećeš ga kada to stvarno budeš htjela, ali ne dok se još uvjek nadaš da će se stvari između vas izgladiti. Preboljećeš ga kada budeš stavljala sebe na prvo mjesto umjesto njega. Kada shvatiš da on nije centar tvoga svijeta, i da nisi rođena da bi samo njega voljela. Preboljećeš ga kada budeš prešla preko boli koju nosiš u svom srcu. Kada shvatiš da je tvoj sreća, sa drugima ili bez njih (naročito bez njega). Preboljećeš ga kad počneš sebe da voliš toliko da će ti biti svejedno da li će on da te voli ili ne.
 I negdje u tom isceljenju shvatićeš da si sama sebi najbitnija. Da si ti, kao pojedinac, ona najljepša crvena ruža pored mora drugih. I da si kao takva bitna. 


Pola njega je čitav moj svet.

Published on 15:33, 05/07,2016

Smeštena između jave i sna, moja ruka u njegovoj ruci označavala je početak nečeg magičnog. I bilo je. Svaki trenutak proveden u njegovom zagrljaju mirisao je na proleće. Heh, zar zagrljaj da miriše na proleće. Sa njim se običan kišni dan razvedravao i sunce bi sjalo taman toliko koliko nam je bilo potrebno da se spustimo do obale da gledamo zalazak istog. I slepac bi video tu ljubav koja se rađala kada bi nam se pogledi sreli, ali smo je mi elegantno odbijali. Nije bilo vremena za ljubav. Bilo nam je bitno da smo zajedno, da učinim da dan što duže traje i da ne brojimo poljubce koje smo jedno drugom poklanjali. Nikada me nije ubijala njegova daljina. Bila je satkana od kilometara i jedvačekanja. Bio je neko ko nikada nije dozvolio da se osjećam usamljeno, pa čak i kad nije bio pord mene. Bio je, više nije. Ali ga pamtim po lepi stvarima. Sećam se jedne januarske noći, tri sata ujutru, on i ja na raskrsnici  stojimo i pozdravljamo se već sat vremena. Ne mogu nikada nikome opisati koliku sam samo želju imala da ga zaglim i da ga nikad ne puštam. Govorio je da zna koliko mi je bitan, ali izgleda da nije znao. Nemam nameru da i ovaj post pretvorim kao neki pošli, jer kako vrijeme prolazi shvatam da to treba da otavim iza sebe. Ma koliko god ja umišljala da ga ne volim, srce je onog dana izabralo njega i to se neće promeniti. Želela sam da zna koliko ga volim, želela sam da me voli. Više ne želim.


Svanulo je, svanulo je.. Pa šta...

Published on 02:30, 05/07,2016

''E vjeruj mi ja te neću povrijediti jer si mi tu bila kad mi je podrška bila potrebna, neko ko mi je rekao glavu gore, možeš ti to. Svaku prepreku si u životu savladao pa možeš i to. Ti si to i niko te ne može zamijeniti!!!!!!!''

 

Ali me je na kraju zamijenio. I ove riječi su postale prazne. A prazno je zarazno. Ni sama ne znam kako se osjećam. U jednom trenutku skupim snage i zaboravim, već u drugom se vratim na iste i briznem u plač. Obećanja, mrzim ih. Naročito ova satkana od neistine. Ne znam šta me još uvjek tjera da ih čitam. Ne nadam mu se. Odavno sam prestala to da radim. Samo se pitam da li je on zaboravio sve što mi je ikada rekao, jer ja nisam. On se nosi muški, i čini da sve izgleda lako. I suze i smjeh. Mene više nema jer sam povrijeđena. Jer bježim od svega. Moja maska je teška, ali me čuva. Od svega, od svih.  Sledeće godine nisam ovdje. Idem daleko od svega. Možda se izliječim, a možda i ne. Polako, jednim dijelom, ispunjavam svoje snove. Možda se sada smejete, ali kada vam budem pisala iz Čikaga, Kejp Tauna ili Los Anđelesa, tada ćete se smejati još više.. Ameriko čekaj me, dolazim ti uskoro...


Kad poslednji od tebe ruke digne...

Published on 21:35, 05/04,2016

Poljubili smo se kao da  je to bila naša jedina želja, naš jedini cilj. Kao da smo za taj poljubac rođeni. Nije do mišića. Vidljivih. Do onih drugih je. Nevidljivih. Snage srca. Volje. Vjere. Ljubavi i praštanja. Te noći sam shvatila. Koliko god odbijala ljubav i koliko god se pravila hladna, u dubini duše sam te zavoljela. Tebe koji kad me pogledaš uzburkaš mi i srce i mozak. Tebe, koji ništa nisi znao o djevojci koja je znala sve o tebi. Ali bilo me je briga, mada tek sada shvatam da sam tebe stavljala ispred sebe. Bio si mi bitniji od sopstvenog života. Još uvjek si. Ali uzalud kad si digao ruke od svega, od nas. Šta kažeš kad te pitaju za mene? I sam znaš koliko smo toga samo prošli zajedno. Koliko sam samo brinula zbog tebe. Sjeti se samo novembra i klupe ispred studentskog doma nešto malo prije ponoći. Nisam ništa zaboravila. A znam da bi trebalo. Iako se nisam tako ponašala mnogi tvoji postupci su me povređivali. Nisam željela da pomisliš da sam slaba, ali mi je trebalo prostora. Tačno je sa sam te voljela, volim te i dalje, ali ne smijem sebi dopustiti da se zaljubim u tebe. A ti si to one noći jako poremetio. Ostavio si me zbunjenu. Ne znam kuda sada, ali znam da treba da idem što daje od tebe. I na najvažnnijij raskrsici života ne stoje znakovi, ni putokazi, ni upozorenja. Sam si. Kao što sam sada i ja sama. I neću okretati novu stranicu, kako bih pisala čitkije. Spaliću tu knigu i gledati kako jetr odnosi moje uspomene koje su pretvorene u pepeo. A ti se samo sjeti koliko sam samo ja dala sebe da bih zadržala tebe, a koliko si ti samo ispao kukavica.


Ime moje

Published on 03:03, 05/03,2016

O sve će to mila moja proći. I ta tvoja tuga, i te suze će prestati padati, i ta ljubav što ti ništa dobro nije donijela. Sve ce proći. I tvoja želja za njim i sve.
Napokon ćeš preboljeti, nastaviti dalje sretna. A tad...tad će te on potražiti.
Doći će sa pričom kako se kaje, kako tek sada vidi šta si ti bila, koliko si mu značila, koliko si ga voljela, da si samo ti vrijedna. A ti...Ti se samo osmijehni, damski mu pokaži srednji prst i okreni leđa gadu, baš kao što je on tebi sada.


Ne znam ja bez tebe za 'dobro'.

Published on 01:31, 05/02,2016

-Idem 'Idi'
'Čuvaj se' -Hoću
-Znaš već šta.. 'I ja tebe, najviše'
 

Eto, sad bih ležao kraj tebe, da ti mrsim kosu. Da ti šapnem kako te obožavam. Ti ćuti. I pusti da te gledam. Ionako razumeš sve. A sada bih dao sve za jedno čudo. Čuješ mene čudo. Sve bih dao za tebe, pored sebe. Uzalud to pričam, prokleti ponos mi ne da da ti okrenem broj. A dobro znam da me i dalje čekaš. Uzmem telefon, ali ne uspeva. Kako popraviti nešto što nikada nije ni bilo pokvareno. Nikada se nismo rastali, samo smo se razmakli. Zauvek. Znam da bi prešla preko svega samo kada bih izgovorio te dve reči. Zelim, ali ne mogu. Volim te, ali ne mogu. Uhh koliko mi je samo snage potrebno da prećutim sve ono što bih ti rekao svaki put kada nasmejana prođeš pored mene. Prokleto muško. A želeo bih ponovo da osetim kako prstima prelaziš po mojim leđima, kako tvoja ruka prolazi kroz moju kosu i kako ti prelaziš bez reči preko svake moje mane. I imam osećaj da ćemo se voleti ponovo. I znam da ti nije bitno koliko sam ih imao pre i posle tebe jer ni jedna nije uspela da izleči moje rane kao što si ti uspela. I znam da si mi rekla da ne želiš ništa od mene, i kako ćeš samo slomiti moje srce. Kako nisi za mene i kako trebam voleti neku drugu, neku koja ume pokazati nežnost i ljubav. Ali upravo ti si mi svojim 'čuvaj se' , 'javi se da znam da si živ' i 'konju' pokazivala da  upravo takve kao ti vole najviše. I kad ćutiš i kad se ljutiš. I kad izvrnem tvoje reči a ti se onda napraviš ljuta i uporno čutiš, jer znaš da mene to nervira. I onoga trenutka kada vidiš da ne mogu više samo se nasmeješ i sve prođe. I upravo takva. Nesavršena, najgora mi trebaš najviše. Prokleti telefon. Prokleti kilometri. Eto, baš mi se ljubiš, a nisi mi tu.


Da te nemam i da nikog nemam zbog nas..

Published on 20:37, 04/30,2016

Ponedeljak, 09.35

 

Poruka na telefonu me budi. Ko bi mogao da bude ovako rano? ''Hajde spremi se, moramo hitno da razgovaramo.'' Bila je to jedna od mojih boljih drugarica. (Ne najbolja jer ne vjerujem u to.) Šta je za ime Boga sada spopalo. ''Reci šta je bilo?'' pokušala sam da izvučem iz nje nešto samo da se ne bih ustajala iz toplog kreveta. ''Ne mogu preko poruke. Hajde ozbiljno je.'' odgovorila je. ''Dobro. Ustajem.'' Nezadovoljna što moram da se ustanem, napravila sam prvi korak ovog novog dana. Ubrzo mi je poslala poruku gdje će me čekati. Bilo mi je malo čudno što nije htjela da dodje do mene iako je lokacija koju mi je poslala bila samo na pet minuta od mene. Brzo sam se sredila i uputila se na dogovoreno mjesto.
''Došla si.'' nasmijala se kad me je ugledala. 
''Jesam. Reci u čemu je problem.'' Nisam planirala da zvučim tako grubo, ali me je bukvalno izvukla iz kreveta. 
''Šta se odmah ljutiš. Izvini što si morala da dojuriš, ali stvarno je ozbiljno. Sjedi.'' pokazala mi je rukom na klupu. Klupu koja je ispisana uspomenama. Mojim i njegovim uspomenama. Sjela sam, zatim je sjela i ona. Počela je nešto da mi priča, ali su mi misli odlutale u prošlost. Doduše i ono što sam čula zvučalo je nepovezano. U jednom trenutku postalo mi je sve mračno, ne zato što mi je bilo loše već zato što su nečije ruke pokrile moje oči. Ispravka, zato što su NJEGOVE ruke pokrile moje oči. O da, znla sam odmah. Prepoznala bih taj dodir u bilo kom trenutku. I taaj parfem, koji zna koliko samo volim. ''Šta se dešava?'' pravila sam se luda. ''Pogodi ko je?'' rekla je moja drugarica jer su se nadali da ga neću prepoznati. ''O čemu se radi? Šta pokušavaš?'' Počela sam da histerišem jer nisam znala kako drugo da reagujem. Ustala sam, a on je i dalje držao svoje ruke na mojim očima. Koljena su mi klecala i drhtala sam cijela, što od šoka što od njegove blizine. Budio je u meni nemire i oluje. Ubrzo sam osjetila njegove ruke oko sebe, ali sam i dalje držala oči zatvorene. ''Ne plači, tu sam, sve je u redu.'' Čula sam njegov glas kako mi šapuće. Nisam ni osjetila da sam zaplakala. ''Šta ti radiš ovdje?'' poteklo je samo od sebe. Ono što osjećam i ono što govorim su dvije različite stvari. U isto vijeme mrzim i volim što je tu. Baš ovdje, na našem mjestu. ''Morao sam da te vidim. Morao sam da ti kažem koliko mi je samo žao zbog one večeri. Morao sam da ti kažem da te volim.'' Znala sam da je ono što mi je upravo izgovorio bilo iskreno. Poznavala sam ga bolje od svih na ovom svijetu, ali čemu to kad on ne uspijeva da upozna mene. Kad ne umije da prepozna kada mi se svijet zaustavlja i kada se zatvaram u sebe. Uprkos tome ga neizmjerno volim. ''Znam da sam pogriješio. Molim te oprosti mi.'' ''Uredu.'' ''Ti si moje sve.'' ''Rekla sam uredu. Iako baš i nije.'' Zagrlio me je, ali je brzo odstupio pod strepnjom da ne promijenim mišljenje.'' ''Ne boj se. Nisam ja kao ti. Ali mogu biti. Mada to ne želim. I samo da znaš da i ja volim tebe.'' ''Ali..'' izgovorio je u sred moje rečenice. ''Nema ali.'' ''Opraštaš mi.'' ''Da.'' ''Tek tako.'' ''Da.'' ''Mora da postoji postoji neki uslov.'' ''Postoji.'' ''Znao sam.'' ''Uslov je da nikada ne ponoviš to što si uradio.'' ''Neću. Ne postoji ništa na svijetu što mi je bitnije od tebe.'' ''Majka i otac.'' ''Šta majka i otac.'' ''Pa majka i otac su na prvom mjestu Znači da moraju biti bitniji od mene.'' Nasmijao se. Jer je to bila rečenica koju sam još na početku našeg poznanstva rekla. ''Dobro ludačo. Majka i otac pa ti. Zaovoljna?'' ''Veoma.'' Stajao je i dalje par koraka  udaljen od mene. ''Kretenu, šta čekaš?? Molbu? Dođi i poljubi me.'' Osmijehnuo se i poljubio me. ''Uvijek si voljela da naređuješ.'' ''Žena. Što ćeš?'' Poljubi me još nekoliko puta. ''Tebe. Hoću samo tebe.''

 


Da li znate sta je ljubav?

Published on 12:42, 04/23,2016

Zaljubis se, zavolis nekoga, daju ti pravo da verujes u srecu, a onda ti uzmu to i ostave ti samo rupu u grudima gde tisina kuca umesto srca.
I ne mogu vise slusati vas kako pricate o ljubavi. A toliko ste slepi da ne mozete primetiti pravu ljubav ni da trci za vama godinu dana.
Jeste li nekada osetili rupu u grudima, toliku da ste sigurni da vam je neko iscupao srce? Da li zamislite onog koga volite i izgubite dah u trenutku, svesni da bez te osobe ne mozete disati?Pomolite li se svako vece za zdravlje osobe koja vas vise ne voli? Jeste li ikada pali na kolena pred onima koji cene ponos? Jeste li pokusavali vratiti izgubljeno kada je to nemoguce? Da li se probudite svako jutro misleci na osobu koja vas je zaboravila? Jeste li zbog ljubavi prestali piti, pusiti ili praviti gluposti? Ili ste poceli to raditi kad vam je ljubav bila neuzvracena? Jeste li promenili sebe toliko da budete zahvalni osobi koja vas je ostavila? Jeste li ikada tu osobu branili pred njenim prijateljima, iako vas vise ne voli?
Nije ljubav ono sto ste procitali u knjigama ili videli na filmu, nije ljubav ako ona nestane posle mesec ili sest meseci ili godinu dana. Jedina istina u vezi ljubavi je da samo jedna osoba moze to biti. Ljubav je kada se nekoga ne odreknes zbog njegovih mana, vec mu pomognes da ih ispravi.. Ljubav je kada cekas onog koga volis i kada znas da nece doci.


Ostao si, zivote, cekanja vrijedan..

Published on 02:00, 04/18,2016

Moje oci nikada nece imati isti sjaj kao sto su imale zbog njega. Bio je moje sidro koje je me je cvrsto drzlo prikovano za zemljom. Imala sam zelje, on je imao nacine. Nikada nisam, i nikada necu odustati od njega. Ako se ne vidimo, zelum da zna da je ostao cekanja vrijedan. On je bio jedan od ljudi koji su mi od prvog trenutka,kada sam ga upoznala, odgovarao vise nego neki drugi. I od prvog trenutka sam ga voljela, vise nego sto cu neke druge ikada voljeti. Sta kad on nestane? Kada se sa niste svadjali, ali ste ipak prestali da razgovarate? Koliko vremena treba da prodje da bi ste zaboravili samo jedan trenutak?

 Niko nikad ne prica o tome kako srce boli kad te napusti najbolji prijatelj. Kada nestanu one njegove fore koje samo ja razumijem, one face koje su samo meni smijesne. Meni je njegov osmijeh bio dovoljan. Nikad nikom nisam bitna koliko je on meni. Koliko im god dokazivala da jesu bitni, nikad im nije dovoljno. Nije bilo lako izdrzati sve probleme, nije bilo lako suociti se sa samom sobom, ali je svakako bilo lakse nego shvatiti da si apsolutno sama u tome, da tvojih prijatelja vise nema, to jest, da ih nikada nije ni bilo. Da su shvatili da im je tesko da resavaju tvoje probleme, smatrali su te obavezom. Nije lako kada shvatis da si necija obaveza. A ja, ja sam uvjek bila tu. Niko od njih mi nije bio obaveza, ja sam ih smatrala svojim pravom. Pravo da uzivam, da se ispovjedam, da nekom pomognem, da meni pomognu. Ali neka, zivot je valjda to..

Ja znam sta hocu, ali toga nema u ovom gradu.

 


Stvar trenutka

Published on 01:56, 04/14,2016

Što joj je na umu? O čemu razmišlja? Je*eno joj je dosta svega. Čak i previše razmišlja, ali koga briga? Probudi se svako jutro, u nadi da će nešto biti drugačije, da će netko nešto poduzeti, primijetiti. Da će netko pokazati da mu je stalo, ali ono stvarno, bez muljanja, bez laži. Da će netko doći do nje i reći “Biću tu bez obzira na sve.” To joj treba. Neko ko će krenuti za njom i na kraj svijeta. Možda traži previše, možda je previše bezobrazna, glupa, ravnodušna, drska. Ali to je ona. Nije savršena, niti pokušava biti. Treba nekoga kome može vjerovati. Koga može pozvati u ponoć i ko će je saslušati. Traži puno? A znate šta se desi uveče? Kada nema nikoga da je gleda. Kada je potpuno sama. Kada ju obuzmu emocije. Više ništa nije bitno. Sjeti se stvari koje je s*ebala u prošlosti. Počne žaliti za propuštenim prilikama. Hoće vratiti vrijeme unazad, makar na trenutak, da promijeni ono što nije moglo biti. I sama, ležeći u mraku, vraća film unazad. Sjeća se trenutaka, osoba, uspomena. Ne može da izdrži. Previše boli. Prekipi joj sve više, boli je neka stvar, samo se rasplače. Zar je tako teško osjećati se voljeno? Biti nekome nešto? Ma, ustvari, nikoga nije ni briga. Ljudi te ionako neće voljeti. No, netko joj je jednom rekao: “Oni koji vrijede, ostat će… Ostali će ionako otići.” 


Brodolomi...mirne vode, obično ne biraju

Published on 16:15, 04/09,2016

Ona je moja. Uvjek će i biti. Čak i kad zavoli nekog drugog, ostaće moja. Toliko trenutaka koje neće moći da zaboravi sve i da se neiscrpno trudila. Glupiranje po kiši, ples u malo studentskoj sobici na improvizovanoj žurci, stotinu poruka zbog ljubomore za koje je mislila da ne znam, dopisivanje do pet sati ujutru, oči koje su sijale na sam spomen moga imena. Nije bila kao ostale djevojke. Mnogi su čuli za nju, ali niko nije znao ništa o njoj. Krila se od ljudi koji nisu gledali svijet njenim očima. Očima boje haosa, a opet, ako se zagledate u njih vidjećete sve ono što usne nisu u mogućnosti da izgovore. I oprostila mi je sve što se oprostiti moglo. Moja je. I da se više nikada ne vidimo biće moja. I opet kažem, neće me moći zaboraviti nikada. Cijeli grad je pokriven nama. Svako mjesto nas izdiše. Svako od tih mjesta ima svoju priču. Priču koju samo ona i ja znamo. Ne može da pobjegne od mene. Čak i poruke koje sam ja davno izbrisao, ona i dalje čuva. Ne pitajte me kako znam. Moja je u cijelosti. I dušom i tijelo. Mene je prvog voljela, ja sam joj pokazao sve. 


Čuvam tvoja krila anđele, i kad si svima kriv branim te...

Published on 14:22, 03/25,2016

Užasno sam mu se radovala. Bilo me je briga za sve ostale stvari koje sam bila dužna da završim te nedelje - samo sam željela njegov topao pogled na sebi. Bilo je dovoljno da me samo pogleda i da se osmijehne. Pripadala sam mu u cjelosti od samog početka. Samo on je bio bitan. Ljubav prema njemu je bila jaka, iako nemoguća, držala se za mene dok je polako umirala. Željela sam da je pustim, ali koliko god sam se trudila da zaboravim na njega, on mi se uvijek vraćao u snvima da me podsjeti da sam ga u jednom trenutku i voljela. Volim ga još uvjek, jer je neko ko ne može tek tako da prestane da se voli. Nakon njega sam izgubila potrebu da zadržavam ljude u životu. Nije mi bilo bitno ko je tu kad njega nema. Da je htjeo da me ima u svom životu zadržao bi me. Jednostavnije od toga nema. Sjećam se zadnji put kada samo bili zajedno djelovao je sasvim normalno. Znam da sam ga dok je odlazio zagrlila samo na trenutak, jer mi je samo toliko i bilo dovoljno. Zatim se okrenuo i otišao. Ne znam šta je više boljelo, gledati ga kako odlazi ili činjenica da sam ga pustila da ode. Nisam htjela ništa da preduzimam iako sam ga željela nazad. Jer će se on svaki put okrenuti i otići. Mislim da nikad stvarno i ne prestaneš da budeš zaljubljen u nekoga. Mislim da kad se zaljubiš, kad istinski zavoliš, to je ljubav za cijeli život. Sve ostalo su samo iskustva i zablude. A on je meni za cijeli život. I uvijek će me imati, i kad vrijeme stane, i kad mu svi okrenu leđa. U meni će uvijek imati utočište.


Molim vas tise, ovdje pociva jedno sjecanje.

Published on 07:29, 03/06,2016

Evo zavrsen je i ovaj dan, a ja onako zamisljeno grlim suton. Prihvaram ga u narucje jer je satkan od njegovog imena. U usima mi odzvanjaju zvuci pjesme "Ako me ikada sretnes" Dina Merlina koja je i vise nego pogodna za ovaj momenat u vremenu. Klupa na koju sjedim je nasa od prvog trenutka. 'Ljubav je slijepa i luda, ne zna za Boga ni suda. Al' lijepo pjeva i lijepo dusu odjeva."  Neka sjecanja se ne mogu tek tako zakopati ili baciti na dnu ovog mora,, mada moram priznati da bi ponekad svi mi zeljeli da se rijesimo nekih sjecanja. Mozda bi ostala rupa, ali makar bi smo prebrodili ono od cega dugo bjezimo. Ja bjezim od svega sto mirise na ljubav. Bjezim od njegovog pogleda, njegove ruke, njegovog osmjeha, dodira. Bjezim od njega. Ne umijem sa ljubavlju. Umijem da volim, ali ljubav je nesto potpuno drugacije. Stvaram oluje kada vidim da mi neko pokusava prodati ljubav, kao on sto je radio.  Trazio je kap, a ja sam mu dala okean. Trazila sam da me voli i da mi bude vijeran, nije umio.Tada sam shvatila da mi je slomio srce na svaki moguci nacin. Vise nista nemam, jer sam ja za njegovu ljubav prodala sve. Poslije njega nista u meni nije cijelo. Ko se sa mnom sreci nada, samo vrijeme gubi. 


Maj 2015

Published on 22:41, 03/05,2016

On je meni uvjek izazivao osmeh na lice. U bilo koje doba dana i noći. Često me pitaju zašto se stalno smijem, šta da im kažem da je zbog njega. Pa da me osuđuju. Neka hvala, dobro mi je ovako. Pitao me je jednom da li naše zajedničko smijanje budi u meni neka osjećanja. Odgovorila sam mu 'Ne' drsko, kako ne bi primetio bol u mome glasu. Ne izaziva nista, on izaziva sve!!


Obale su puste bez nje

Published on 12:28, 02/29,2016

I posle toliko vremena kad mi pomenu nju, iznenada mi nesto upadne u oko, mozda prasina, a mozda secanje. Protrljam oci i nastavim. Nastavim da se sjecam. Tiho, toliko tiho da niko ne primjeti. Nabacim osmijeh, jedan kvalitetan iz moje mnogobrojne kolekcije. Vjest sam u skrivanju bola. Valjda su me godine naucile da se ljudi hrane tvojom tugom. Zatim stavim svoj omiljeni sesir i krenem. Krenem u potragu za njom. Ili mozda samo za njenim likom. Glasom. Ocima. Smijehom. Svaka moja potraga je bila uzaludna. I zavrsila bi se u sutonu. Kada sjednem na klupu pored obale i gledam kako more pokriva sunce, i pozelim mu laku noc. Ostanem sjedjeti tako jos par sati u nadi da ce, kad se okrenem biti tu. Spremna da me zagrli. I o toj se zamisli opecem. Ne odustajem. More me podsjeca na nju pomalo. Neukrotivo je. Nemirno. A opet svi mu se dive. Misteriozno, kao i ona sto je  bila. Kada osjetim da je zahladnilo, pokupim se i vratim se u stan. Oh, navikao sam da samo prespavam u njemu. Tu se sve na nju sjeca pa ne volim da sam dugo u njemu. Taj stan krije moje mracne strane. Strane koje je ona uspjela da osvijetli, a sada su ponovo tu. Ne ispustam ih iz vida. Kriju se u svakom cosku. Iza kredence sa porculanom, iza police sa knjigama, iza fotelje, iza njene fotografije... Da ne nabrajam.. Pred spavanje zapalim tamjan, da mi zamirise dusa. Zatim uzmem njenu sliku, i zaspam sa njom. Svake noci je ista zelja. Da se sutra ne probudim, da budem sa njom. Vjecno. Mada mi ona uvijek uskrati to, valjda me vise ne voli ili nije moje vrijeme, ali u svakom slucaju blizi se moj odlazak. Dolazi vrijeme kada ce me poljsko cvijece pokriti, a moju dusu oblaci ljubiti. Do tada cu je traziti.