Svanulo je, svanulo je.. Pa šta...
''E vjeruj mi ja te neću povrijediti jer si mi tu bila kad mi je podrška bila potrebna, neko ko mi je rekao glavu gore, možeš ti to. Svaku prepreku si u životu savladao pa možeš i to. Ti si to i niko te ne može zamijeniti!!!!!!!''
Ali me je na kraju zamijenio. I ove riječi su postale prazne. A prazno je zarazno. Ni sama ne znam kako se osjećam. U jednom trenutku skupim snage i zaboravim, već u drugom se vratim na iste i briznem u plač. Obećanja, mrzim ih. Naročito ova satkana od neistine. Ne znam šta me još uvjek tjera da ih čitam. Ne nadam mu se. Odavno sam prestala to da radim. Samo se pitam da li je on zaboravio sve što mi je ikada rekao, jer ja nisam. On se nosi muški, i čini da sve izgleda lako. I suze i smjeh. Mene više nema jer sam povrijeđena. Jer bježim od svega. Moja maska je teška, ali me čuva. Od svega, od svih. Sledeće godine nisam ovdje. Idem daleko od svega. Možda se izliječim, a možda i ne. Polako, jednim dijelom, ispunjavam svoje snove. Možda se sada smejete, ali kada vam budem pisala iz Čikaga, Kejp Tauna ili Los Anđelesa, tada ćete se smejati još više.. Ameriko čekaj me, dolazim ti uskoro...