Meša Selimović ~ 'Žena' °jedan od omiljenih°

Published on 01:11, 07/18,2015

A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.


Plavo je za sreću

Published on 21:14, 07/16,2015

Oduvjek sam svijet gledala drugim očima. Nikad nije bio siv ili crn kakvog su mi ga opisivali, bio je plav. U sred hiljadu drugih boja ja ću samo vidjeti jednu, plavu. Ali nisam jedina koja je samo to primećivala. Možda nije došao u dobro vrijeme ali je došao u pravo. Provodili smo mnogo vremena zajedno, pričali o svemu, smijali se njegovim šalama. Ubrzo je popunio onu prazninu koji sam imala na lijevoj strani. Prihvatila sam svaku njegovu manu. Znala sam stvari koje bi svakog drugog otjerale ali ne i mene. Prihvatila sam njega onakvog kakav je on zapravo. Sjećam se na mjesec dana našeg poznanstva odveo me je da gledamo zalazak sunca. I  to najviše zato što sam ja voljela sa gledam spektar boja koji se preliva po nebu. ''Našao sam svoje nebo u tvojim očima.'' bile su riječi koje ću zauvjek pamtiti. Znala sam da su ga moje plave oči odvele u neku drugu dimenziju. U dimenziju iz koje nije želeo da ode.


15. Decembar

Published on 14:35, 07/16,2015

Hladan vazduh mi je prolazio kroz kosti. Kao da sam svakim uzdahom sve manja. Velika i hladna noc izgledala je strasno, kao kada smo se kao mala deca plasili mraka. Cudno je to, ovoga jutra bila sam srecna sto je sneg pao, radovala sam se ovoj zimi. A sada me vec panika hvata. Osecam kako mi malo fali da ponovo osecam prazninu tamo gde je vec duze vreme bila ispunjenost i sreca. Zadovoljstva sada nema i vraca se strah. Strah umem da pobedim, samo jedna jedina njegova rec ce me vratiti u realnost.Ali kada tuga dodje tad cu znati gde sam, znacu da nema vise reci i nema vise njega. Tada cu stvarno znati koliko sam preterala. Jer misli su jedino gde covek moze sam da pobegne, a njima vlada tuga. 
U stvarnost vratile su me dve ruke oko mog vrata. Bio je tu. Oci su mu se caklile i usne sirile u veliki i nezan osmeh. Jedno malo ‘Izvini’ procitao mi je sa usana i ja sam ponovo bila velika. Velika od srece, ljubavi i zadovoljstva koje su me ispunile. Sve je to bila samo moja ludost. Tako je valjda kad dodje zima. A jednom mi je neko rekao da su zimske noci lepse u dvoje.


Pustinja u čovjeku

Published on 23:10, 07/15,2015

Da li vam se ikada desilo da neko od vas ode bez razloga? Neko zbog koga si bio siguran da će biti tu za tebe kao što si ti bio tu za njega. Da ode bez ikakve riječi, i da se ponaša kao da sa vama nije proveo proteklih pet mjeseci? Jednostavno ne razumijem takve ljude. Valjda im je to potreba. Opet, nikad neću patiti zbog tih osoba, samo mi je možda krivo zbog toga što nisam spoznala taj nepostojeći razlog. Ne shvatam. Šta se desilo sa svom onom ljubavlju koje ti te osobe pružaju ili je to sve bila samo maska. -Da li mi je žao? - Žao mi je što sam svoje vrijeme potrošila na pogrešne osobe, što sam svoje suže trošila za pogrešne, što sam svoje riječi izgovarala pogrešnima. Ima prijatelja, ne kažem da nema. Samo su rijetki. A ovi do sad što su mi bili ''prijatelji'' bili su samo promašaj. Ne znam da li sad one očekuju da se ja njima izvinim zbog njihovog odlaska? Ha-a načekaće se.


˘Ono o čemu ćutimo˘

Published on 12:40, 07/15,2015

 

 Minut ćutanja za sve one ljubavi koje su opevane u pjesmama, opisane u pričama i priznate u porukama. A nikada nisu došle do onih kojima su namenjene. Jer su uvijek bile izbrisane ili pocijepane. Minut ćutanje za sve one poljupce namjenjene usnama a završene na obrazima. Minut ćutanja za svaku prećutanu ljubav između priatelja.

 

 

 


Magija se voli

Published on 01:18, 07/15,2015

 

              

 

 Pokajala sam se. Mnogo puta. Ali on je, nekako, djelovao sretno s tom ženom i ja sam onda bila sretna. Povremeno bi mi dolazio. Grlio me. I najviše me iznenadilo kako tako jak čovjek može biti slab u mom zagrljaju. Znao je da ako bi nešto rekao, pogriješio bi. Riječima uvijek pogriješiš, zagrljajem nikad. Takođe je znao da bi zbog izgovoreni riječi možda zažalio, a veoma rijetko za ono što prećuti. Ali ja sam to znala. Svaki put kad bi me zagrlio osjetila sam kako njegovo srce kuca. Znala sam da me on voli, na neki čudan način. I nikad mu nisam tražila da bira, jer sam znala da mu ona više od mene znači. Nije ni to toliko bitno da ih ja sada pravila toliku famu. Jer kad vam neko dotakne srce učinio bi sve samo da on i dalje bude dio tebe. Moji i njeni razlozi su različiti. Na primjer svako se zagleda u različite stvari. Zaljubiš se u lice, oči, tijelo. Nije to toliko opasno, koliko je kad se zaljubiš u glas, pokret ,hod. Onda to postaje magija, a magija se voli. Onda na kraju dana pustim mjesec da mi uđe u sobu i pravi društvo. Tužno je noću biti sa njim, a bez njega....

 


Dobrodošao u moj zaborav

Published on 16:01, 07/14,2015

Nisu ni svi dodiri isti.
Neki te samo dodirnu, dok, oni drugi ti objasne zašto dišeš.
 To je vrijeme kada zavoliš nekoga za sva vremena.
I zato sam odlučila.
Nikome novom neću pričati o tebi.
To bi bilo suludo.
Svako bi posle tih reči otišao od mene.
Svako zna da se tako voli samo jednom u životu.

 



The One that got away

Published on 08:57, 07/14,2015

one day you two will meet again
she’ll be wearing a dress that you never got to see
high heels and the lipstick that you never really liked,
but now it’s the most beautiful color you’ve ever seen
her nails will be painted your favorite color 
her hair will be in curls down to her waist 
and she will smell like your favorite of her perfumes

you will hear her voice 
and it will take you back
you’ll remember all of the i love yous that she said and the prayers that she prayed
you’ll see her smile
you’ll remember how happy she made you
and you’ll remember what it felt like when her lips touched yours so gently 
but so passionately
and how sweet she tasted
you’ll look in her eyes
and you’ll remember all the tears, all the apologies, all the i miss yous
you’ll remember the way it felt to leave her
to lose her 
and it’ll sting
but only for a second
because you moved on a long time ago
but you’ll wonder 
oh, you’ll wonder
you’ll wonder why you ever walked away from a woman like her.


Fotografija

Published on 22:10, 07/13,2015

Stajala je na stolu u samom uglu moje sobe. U srebrnom ramu sada je samo skupljala prašinu. Povremeno dok prolazim bacim pogled, onako neobaveno. Kao da se na toj slici nalaze dva stranca a ne ja i on. I sada dok stojim ispred nje razmišljam zašto ona još uvijek stoji tu? Naravno u istom trenutku sama dajem odgovor na to pitanje, jer je to sve što mi je ostalo od njega. Nekako sam ponosna na tu fotografiju. Na njoj se još jedino smije zbog mene. Umorna sam više od te fotografije, ali nemam srca da je sklonom. Iako kasno, shvatila sam da je bilo vrijeme da prekinem tu ljubavnu agoniju, da smanjim osjećanja i krenem ponovo. Odavno sam ja znala da je za mene bio loš, ali sam ipak izabrala da ga volim takvog. Možda sam zbog njega izgubila vjeru u ljubav i nadu da tamo negdje postoji neko čija je ruka kovana mojim proporcijama. Nekako me svi ovi ljubavni promašaji navode da mislim da ko je umro - spasio se. Znam da nije važan, on, što me je povrijedio i slomio, već onaj zbog koga se opet smijem.  


`Sidro´

Published on 11:55, 07/13,2015

Posjedujete li u vašoj biografiji nekoga zbog koga bi ste učinili sve. Bukvalno sve. Naravno, svi mi imamo neko sidro. Sidro koje nam ne dopušta da odemo predaleko.  

 

Tako je imala i ona. Imala je razlog zbog koga se svako jutro ustajala.
''Dobro jutro šećeru.'' gledala ga je, još uvijek pospanim očima dok je on stajao iznad njene glave. ''Dobro jutro mama.'' nagnuo je glavu prema njenom obrazu i poljubio, onako kako dijete umije. Ona je krenula da se ustaje iz kreveta ali joj je on preprečio put i zagrlio je toliko jako da joj ponestalo vazduha u plućima. ''Ako ne želiš da umremo od gladi pusti me.'' on se nasmijao i pustio je. ''Tako je več bolje, a sad idi umij se i obuci.'' ''Dobro mama.'' Gledala je svoje dijete dok je odlazilo prema kupaonici i pitala se kako može nečiji svijet da stane u tako malom tijelu. Tek kad joj je nestao sa vidika mogla je da nastavi svoju dnevnu rutinu. Mislila je da joj dan ne može ljepše početi, ali se prevarila. ''Jesi li budna srećo?'' Bio je to čovjek njenog života, ne ljubav. Ljubav njenog života bio je njen sin, sve ostalo su samo sekundarne ljubavi. Ali ni jedan nije učinio da njeno srce zaigra kao zbog njega. Zbog čega? Pa u njenom svijetu joj nije trebao muškarac koji će nju prihvatiti već koji če prihvatiti njeno dijete. Ona je svom djetetu morala biti i otac i majka. I najbolji prijatelj. Po svemu sudeći ona nikada nije mogla da bude jednostavna zato i nije nikad tražila ljubav. Samo joj je trebao neko ko će biti tu, ne da joj pomaže oko djeteta ili oko novčanih sredstava, to je sama mogla da stvori. Trebao joj je sao neko da bude tu na kraju dana, kad se svi računi sklope. Tada je naišao on. On koji nije trazio ništa, a pružao joj je sve. I što je najvažnije voljeo je to dijete. Ne pričam ovo napamet. Vidjela sam sa koliko ljubavi gleda tog dječaka. Čuvao ga je kao da je njegov sin, a nije morao. Samo je tako željeo. ''Upravo me je probudio mali vrabac. Ti? Hoćeš li svratiti malo do nas?'' ''Uklopiću vas nekako u raspored.'' ''Dogovoreno.'' 
''Mama, mama??'' ''Kaži pile?'' ''Mogu li napolje da se igram?'' ''Naravno da možeš zlato'' Znala je da mu ništa neće biti u dvorištu. Ipak je to najsigurnije mjesto, pored njenog naručja, gdje je siguran. Priznala je ona sebi odavno da je bila skeptična u početku, poslije razvoda, šta će ljudi reći. Ali poslije nekog vremena joj je postalo svejedno jer je shvatila da ne živi za druge, već za sebe i svoje dijete. Pružila je svom sinu sve što mu je ikada bilo porebno i trudila se da mu ne nedostaje ništa, čak ni otac. Hrabra je ona žena. Ne samo ona nego i sve majke na ovom svijetu. One su borci, tihi borci. Nepočastvovani heroji, koji često bivaju osuđivani zbog svojih postupaka. One sve izdržavaju, nose svaku vrstu tereta na svojim leđima. Dostojanstveno. Poput kraljica, jer one to i jesu. Velika je njihova snaga.  

 

 

Možda ja sa 19. godina ne znam mnogo o životu, ali jedno znam. A to je, da je moja majka moj heroj. Moj idol. Boginja. Naučila me je kako voljeti, poštovati i oprostiti. I vjerujte mi da ništa na ovom svijetu ne može zamijeniti majčinsku ljubav. I ništa ne može zamijeniti vrijeme provedeno sa majkom. Jedna je majka. 


Elastično srce

Published on 16:43, 07/12,2015

'' Ma ti si duša moja,nikad neću zaboraviti ko mi je bio tu kad mi je bilo najpotrebnije.. Ti si bila!!!! Malo je takvih kao što si ti.'' Rečenica koju čujem stalno, ali samo je on pravi drugačiom, posebnom. I tačno je, uvijek sam bila tu za njega. Uvijek ću biti tu za njega. Kao što sam jednom prije rekla (napisala) volimo mi da se grlimo. Drugi vole da se drže za ruke, da se ljube, da šetaju. A mi, mi se grlimo. ''Volim te najviše'' rekao je. ''I ja tebe'' ta rečenica i mami osmijeh na lice. ''Za nedelju dana dolazim tako da ćemo negdje izaći. Ti i ja.'' ''Naravno.'' Nisam se nadala da će tako brzo to da kaže. A opet, nje jedan od onih koji se boje to da kaži ili im ponos ne da. I ne, nije ovo još jedna ljubavna priča. Uopšte nije ljubavna. Nikada neće ni biti. Ovo je samo prijateljstvo. Koje opstaje. Uprkos pokušajima da me okrenu protiv njega ja se odupirem. Ničija mržnja neće uticati na moje odluke. Svi smo mi djelić slagalice koja je jedinstvena na svoj način i ima svoje mjesto u svijetu. I koliko se god drugi trudili da zauzmu njeno mjesto nikaa neće uspjeti. Ne tazo što ne mogu ili ne smiju već zato što se ne uklapaju.


Svako od nas živi sa demonom u sebi

Published on 20:42, 07/11,2015

Ponekad kad zatvorim oči osjetim njegov miris na trenutak. Već u drugom otvaram oči i miris iščezava. I onda umjesto njegovog mirisa kroz glavu mi prolaze zadnja sjećanja, kad mi sasvim 'slučajno' dodirne ruku. Tada poželim da me zauvjek držii za ruku. To me čini sretnom. Ili me je činilo sretnom. Mislim da to zlo u njemu gradi stabilne temelje morala u meni. Živim u njegovoj podsviesti, njegovih sam misli sasvim funkcionalno djelo. `Volim te´ je samo riječ kojom muškarci opčinjavaju žene. Zatim ih polako uništavaju, jedu im dušu. Ubrizgavaju im otrov, onaj smrtonosni, strah. Strah od gubitka. Neke osobe volite samo zato što mogu da utišaju vaše demone. I onda bol prstane. Na kratko.

 

Ali ništa nije bolnije kao kad čovjek sam sebi nanosi bol. I to najviše preispitivanjem, šta bi bilo da je bilo. Ne, ne radite to sebi. Ne vraćajte se na stvari koje su sada prošlost. Ne vraćajte se u pakao. On je prazan. I svi demoni su pored vas. Oko vas. Samo je pitanje ispod koje maske se kriju. Borite se protiv njih. Svom snagom. Do zadnjeg atoma vaše energije. Kao što je svaka zla kraljica je princeza koju je neko razočarao tako je i svaki hladnokrvni đavo čovijek kome je neko porušio snove. Zapamtite, uvijek ostaje nada. Ostaje nada da tamo, negdje, postoji neko čiji se demoni slažu dobro sa našima.


Ne diži ruku na nas

Published on 01:46, 07/11,2015

''Priznaj mi, jesam li ti nedostajao?'' pitao je gledajući je direkto u oči. Rukom je krenuo da joj skloni  kosu sa lica ali se izmakla. Svaki njegov dodir bi je zaboljeo, ali on to ne bi shvatio.
''Nisi.'' Slagala je i skrenula pogled, nije željela da vidi slabost u njenim očima. A znao je sve što se događalo u njenoj glavi. Uvjek je željeo da bude dio nje.
''Znaš, sa mnom ne bi morala glumiti da si sretna.'' Bezobrazno joj je odbrusio jer su ga zaboljele njene riječi. A ona kako bi ostala jaka i podnijela njegovo prisustvo pokušala je da mu uzvrati ''Zaboravi samo sve što je bilo između nas ako nije problem, i to je to.'' Bilo mu je sada dosta svega, želio je da joj kaže da je voli ali mu ponos nije dozvoljavao. Mada ga je i dalje probadala u srce svaka njena riječ, koja je bila unaprijed isplanirana. ''Zašto mi sad to radiš?'' Jednom rukom joj je okrenuo lice prema svom tako da su im se usne našle na centimetar jedna od druge. Uhvatio je oko struka, čvrsto, dok se ona komešala. ''Dosta mi je vas`muškaraca´. Mrzim te.'' ''Ne.'' ''Mrzim.'' Bila je uporna, ali je on bivao uporniji. ''Ne, ne mrziš. Ludo me voliš. Ludo si zaljubljena u mene.'' Sve što joj je rekao bila je istina, gola, htjela je da vrišti. Njena duša je u tom trenutku grebala zidove njenog bola, zbog čega joj se činilo da se guši. Duboko je udahnula. ''Umorna sam više. Znaš, učinilo mi se na trenutak da me voliš. Ne brini se, prošlo me je.''  To je bila kap koja je prelila čašu. ''Dosta. O-o Bože kako me ubijaš nisi ni svjesna. Volim te glupačo. Volim te više od svega na ovom svijetu i niko mi to ne može oduzeti.'' Krenule su mu suze niz lice. Ona nikada nije vidjela muškarca kako plače, pa nije znala kako da reaguje. Zato ga je samo zagrlila. Znali su da su njih dvoje zbrkani i komplikovani, i veoma loši jedno po drugo.
Ali isto tako su znali da je grijeh ako se dvoje ljudi vole a nisu zajedno. A oni su naizgled voljeli svoj grijeh. Nisu mogli da se ne vole. Kako da ne voliš nekoga koga si gledao dok spava?


Vidim ljude, ali nigdje ljudskosti

Published on 00:01, 07/10,2015

Sve u životu je stvar izbora. Stvari u životu će mirisati na dobro ako izabereš na početku da kreneš pravim putem. Naravno, imaš pravo na greške. One su tu kako bi nam pokazale da ponekad i prav put može da ima strme litice. Na tebi je da li ćeš obratiti pažnju na te litice ili ćeš ići 'jednom nogom u grob'. Stvari u životu ne idu uvijek po planu. Tada ne treba promijeniti cilj koji si sebi zacrtao, već treba promijeniti plan. 
Ono šta mi je u zadnje vrijem privuklo pažnju jeste to da je nekim ljudima važnija tuđa nesreća nego sopstvena sreća. To je prvenstveno sebično. Razmisli dobro da li češ se prije posvetiti tuđoj bašti nego svojoj. Zbog čega rušiti svoj unutrašnji mir, samo da bi postigao patnju drugog bića? Zlo se ne rađa, ono se stvara. Vremenom te obuzme cijelog i više ne znaš da li tvoje srce uopšte kuca za ispravnu stvar. Znaš da je tu, osjćaš njegov ritam, ali sreča polako izmiče.


Jedan dan na moru

Published on 17:00, 07/09,2015

Posmatram nebo, i osluskujem talase kako udaraju o stijene. Pogled mi mame jedrilice koje pokusavaju da se odrze na vodi, ali bez daska vjetra to im ne uspijeva. Tu sliku krase par skutera i mala jahta koja se usudrila pedesetak metara od obale. Skuteri se probijaju kroz more ostavljajuci za sobom male talase, od kojih poneki zaljulja jedrenjake koji se odrzavaju na vodi. Na par metara od mene grupa djecaka skace u vodu. Hrabri su za djecake njihovih godina. Pomalo se prave odvazni kako bi nadjacali jedan drugoga. Ipak pogled mi i dalje kradu jedrilice, i njihov odraz na vodi. Postavili su sebi izazov, odrzati se bez vjetra. I odrzavaju se vec par minuta, to je valjda uspijeh.


Nekada ti nedostaju uspomene a ne osoba

Published on 14:33, 07/09,2015

Previše me sjećanja veže za osobe koje su me povrijedile.
Nisu me iznenadili tim postupcima, samo su me razočarali.
I ne, ne mrzim ih smo sam izgubila razlog da ih volim.
I tako, dok gledam u more, pogled mi se gubi u daljini.
Razmišljam, prisjećam se svega i shvatam da nije sve što izgubimo gubitak.
To život samo pravi mjesta za nove osobe.
Uvjek sam se vodila onom parolom Bože zaštiti me od neprijatelja,
i tada sam shvatila da sam zapravo počela gubiti prijatelje.
Ne znam, nekako se sada osjećam sigurnije, poput broda koji ima sigurnu luku.
Iako smo danas stranci koji su nekada dijelili sve, ne dotiče me više što nisu u mom životu. Nisu tu sa razlogom.


Pa hajde

Published on 08:33, 07/09,2015

Hajde da spavamo pod vedrim nebom, pa makar nas komarci uznemiravali cijelu noć.
Hajde da odemo u neki grad gdje niko ne zna nijedan jezik koji mi znamo, pa da se snalazimo kako umijemo.
Hajde da odemo na vrh najviše zgrade, posmatramo ljude i vodimo filozofske razgovore o nebitnosti života.
Hajde da se opet, kao djeca, pentramo po drveću i krademo voće.
Hajde da pripitomimo onu mačku koja nikome neće da priđe.
Hajde da šetamo gradom i da pričamo izmišljenim jezikom.
Hajde da plešemo po kiši.
Hajde da se volimo.
Hajde da se smijemo glupostima.
Hajde da odemo na noćno kupanje na moru.
Hajde da se umažemo sladoledom i tako šetamo ulicama sa najvećim kezom.
Hajde da pomognemo beskućnicima, da saslušamo njihove priče.
Hajde da prkosimo ljudima osmijehom.
Hajde da odemo na livadu, napijemo se, gledamo oblake i smišljamo priče.
Hajde da ponovo budemo djeca, neozbiljni, ali pametni. 
Hajde da živimo.


Kamen sa srca

Published on 22:00, 07/08,2015

Opraštam im sve, opraštam onoliko koliko jedno ljudsko srce može da oprosti. Stvarno. Ne zameram ništa što ste do sada loše napravili. Više nije važno, ne vraćem se u prošlost. Taj dio života je iza mene. Osuđujte me koliko hoćete, ali opraštam sve. Jer znam da vi nikada nećete moći oprostiti sebi. I zapamtite, ja ču oprostiti ali neću zaboraviti. Ne treba se svetiti, život će sam doći na naplatu. A ako nekog zaobiđe ne mojte preduziati ništa, odraziće se to kad tad, ako ne na njih onda na njihovu djecu, braću ili sestre.


«Prethodni   1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18  Sledeći»