Kad ljubav prestane

Published on 01:37, 06/27,2015

Pogledaj me. Zar ti taj prsten na ruci ne znači ništa? Zar ćeš tek tako da odeš i odustaneš od svega što smo godinama stvarali? Zar ti ništa ne znače ona dva anđela koja sada spavaju u svojim krevetima nemajući pojma šta se događa iza zatvorenih vrata? Ne. Pa onda idi, ali znaj da se suočavaš sa najvećim gubitkom u životu. Znaj da ti više nikada neću dozvoliti da budeš dio naših osmjeha. Jednog dana kad ti sve ovo bude nedostajalo, kada slučajno naletiš na naše fotografije nemoj da pomisliš da možeš da se vratiš tek tako. Razumi ženo da ljepota izblijedi, nestane a ono što ostaje je ljubav. Bezuslovna ljubav koja nam je toliko godina pomogla, koja nam je podarila ono dvoje malih sanjara. Pa pobogu, zar ćeš da im uskratiš sreću, zar ćeš da im uskratiš svaki osmjeh, svaki zagrljaj, svaki poljubac? Reci mi, zar ćeš da im uskratiš majku? Suze? Vidim li ja to suze? Sad imaš osjećanja? Aplauz za tebe. Odlična si glumica. Dobro si odglumila majčinstvo, brižnost i ljubav. Svaka čast. Nije gluma? O pa vidiš, ne vjerujem ti. Previše sam laži progutao, da bih ti sada vjerovao. Ne približavaj se, ne dotiči me. Šta govoriš? Ljubav? Pitaš gdje je nestala ljubav? Pa ženo moja ljubav nikada nije ni odlazila, ali izgleda da je okrenula leđa tvojoj hladnokrvnosti. Okreni se i pogledaj onu sliku na stolu. Zagledaj se dobro. Gdje je nestala ta žena? Reci mi? Gdje? Šta joj se dogodilo, stvarno bih voljeo da znam. Ne vrijedi ti da sada plačeš. Meni tvoje suze sada ništa ne znače. Kako ćeš ovo da objasniš djeci? Kako ćeš im reći da je osoba koju su voljeli godinama, tek tako otišla iz njihovih života? Kažeš ja ću? Ne mila, to je tvoj posao. A sada ako želiš da odeš idi, ali prije toga te molim da razmisliš da li ti sve to treba. Da li želiš stvarno da odeš? Uredu. Ja ću ti otvoriti vrata da izađeš, a zatvoriti ih da nikada ne uđeš. Neka ti je sretan put.


Stud, inje i prašina

Published on 14:37, 06/25,2015

Poslednje čega se sjećem u vezi nje su bile suze.  Dok stoji ispred mene i govori mi kako odlazi ja samo primećujem crno nebo i munje koje se raspšavaju po njemu. Sada mi sjećanja proleću kroz maglu, kao da svaki naš zajednički momenat prolazi preko ekrana moga uma. Volim je, ali je u isto vrijeme povređujem. A to sada shvatam, kada je između nas velika praznina. Ne ona praznina koja se sa malo nježnosti može popunuti, već ona poput crne rupe. Svakome bi bilo logično da je pusti, ali ne i meni. Pokušavam da popunim tu prazninu, da spojim prostor između, ali ne uspjeva. Neče to biti dovoljno da se dođe do istine koja se nakazi ispod ovog haosa. Zadnje njene riječi su bile da sam dobio ono što sam zaslužio. U  njenim očima sam vidio da je ovo bila poslednja šansa koju mi je pružila. Jako se trudila da zadrži suze, poput neke brane koja prijeti da poplavi sve. Izdržala je sve do momenta dok mi nije okrenula leđa. Nisam mogao ništa da uradim. Nisam smijo. Daj mi razlog da dokažem da griješim, da očistim sjećanja na te poplave. U svakom gubitku, u svakoj laži, u svakoj istini koju ćeš negirati, u svakom žaljenju i u svakom zbogom, bila je greška koja nije mogla da se sakrije i jednostavno zaboravi. Neverovatno je kako samo zene oproste velike stvari, a zbog sitnica odu. Ne znam, poslije svakog odlaska ostane samo hladnoća i prašina od sjećanja. Na sve se uhvati paučina, a ja ostajem poput golog drveta čekajući da neko makne te ostatke propasti, to inje od hladnoće i da vrati zelenilo mom stablu. Da sve bude kao nekad.


Astralna projekcija hihi ^_^

Published on 12:43, 06/25,2015

Vidim sebe kako spavam. Čekaj, kako je to moguće. Odavno mi se nisu dešavali ovakvi snovi. Ako krenem pogršnim putem mogu da nestanem. Valjda? Ili da dovedem neko zlo sa sobom. Šta? Tako se barem dešavalo u filmovima. Mada ovo nije film ludačo. Neko me doziva, ali ne vidim nikoga. Samo čujem glas. Pomalo je jezivo, ali navikla sam. Koliko sam samo horror filmova odgledala. Dovoljno da znam da mogu da ostanem u komi ako se ne vratim na vrijeme u svoj oblik. I dalje me neko doziva, ali ne želim da odem od svog kreveta. Ima nešto u mraku oko mene, ali nisam sigurna šta. Želim da saznam, mada znam da ne smijem. Bolja je ideja da ostanem pored sebe. Pored sebe, kako glupo zvuči, a još gluplje izgleda. Da li se ja to smješkam u snu, ko zna šta sanjam. Alo, probudi se, ne mogu više da budem ovdje. Zanimljivo je, ali sam sama ovdje. Opet me neko doziva. Dobro ne sasvim sama. Otvaraju se vrata od moje sobe. O pa to moja majka dolazi da me povjeri. Majko, probudi me. Osjećam neko čudno prisustvo, i neku hladnoću. Majko, probudi me, mislim da je krajnje virijeme. Ona me ne čuje zato i odlazi iz sobe. Svetca mu. Moram da se probudim inače ću zaglaviti ovdje vječno. `Dođi da se igraš sa mnom.´govori mi djevojčica obučena u bijelu spavaćicu držeći u lijevoj ruci lutku. `Neka hvala, ljepše mi je ovdje´´Hajde biće zabavno´`Rekla sam ne, sada molim te idi´ovakve prikaze nisu dobre. Ona kreće da se približava. Poput parazita je. Sad bih sama sebi opalila šamar. `Ostani gdje si, ljepše ti je.´ Vid' ti male kako je neposlušna. Nije ni čudo što je ovdje. Ako je majka došla da me provjeri znači da je budna, logično, i da je šest sati. Uh laknulo mi je. Sad ću i ja da se pro.... 


This one's for keeps ~ part two

Published on 00:48, 06/23,2015

''Enough about me, I still have a question about you.'' ''I am ready. Tell me what do you want to know?'' '' Why did you sit next to me when you have three more benches nearby?'' 'That's the only thing you want toknow? Damn girl, you are so weird.'' ''Tell me about it.'' ''Well as a was passing by I saw you. You were in your own world and I wanted to get to know your world. Maybe get a chance to change it.'' ''Sure you did. Joke all you want.'' ''Why are you so harsh? Let me take you on a date and then decide if this was a joke.'' ''No.'' ''I will await you here tomorrow at 7pm.'' ''Wate all you want, I still won't come.'' ''We will see.'' But I came. Don't judge me. I was curious. When he saw me he started smiling. It was very cute. But I still didn't want to get attached to a certain stranger. ''Oh, you came anyway.'' He started laughing. ''Everybody deserves a second chance.'' ''Sure they do.'' Smile again. ''Can we get this over with?'' ''Come with me miss.'' He gave me his hand and I let him lead me. We walked towards the bridge where some woman was selling ice cream. Than he make me go on the middle of a bridge and we watch sunset together.  I was so happy that my eyes filled with tears. ''What'swrong, silly?'' ''Nothing, it's just a moment of weakness.'' I lied. It wasn't a moment of weakness, it was a moment of pure happiness and grace. Hegently hugs me and kissed me on the cheek. I hug him back because I felt safe. I felt like I had my own part of heaven. It was just amazing. He was my halo. He was my embrace. Everything about him made mewant to trust him, made me feel protected. I let him reach for me, reach for my soul. The sweetest thing about him is that he always keeps me laughing. Like he treasures my smile. Finally, I chose my poison and it's him.


Oči jedne žene... II dio

Published on 00:30, 06/22,2015

''...Stevo.'' slova mojeg imena su bila toliko sićušna nasprem nje. Ona se ne može opsati rečima ona se opisuje pogledima, zagrljajima i poljupcima. Njene plave oči su mi stavile do znanja da sam njena nova ljubav. Ne treba da sanjam, ona je moj san. Ona me je promenila, napravila je od mene dostojnog čoveka spremnog da se bori za ono što želi a najviše za ono što voli. Znate kako zvijezde ne mogu da sijaju bez mraka, e tako sam i ja njen mrak kao što je ona moja zvijezda vodilja. Nikada je u životu ne bih pustio da ode. Ni kada bi molila, ne. Ona je moja, moja snaga, volja, moje sve. Mi smo već dugo zajedno, i mogu vam reći da nije samo čar u ljubavlju. Čar je u slušanju. Da budeš prisutan u svakom njenom razgovoru, da sa njom pokušaš rešiti probleme, makar i ne mogao ništa uraditi, a ne da budeš još jedan njen problem. Uvek treba biti umeren u svemu. O, da, i nikad ali nikad je ne povreiti. To će kad tad tebi da se obije o glavu. Život je karma.


This one's for keeps ~ part one

Published on 15:25, 06/21,2015

It's first day of summer. I got out of bed and hed my way down to sea shore. I love morning walks especially when no one is around. I set on a bench and listened to the sound of waves and seagulls. 'Excuse me miss, is this place taken?'' asked me guy whose face I couldn't see from the sun. '' No, please sit.'' I said to him and though to myself  `Boy you look like my next mistake´  and I smiled shyly. ''What?'' he looked at me confused. ''It's nothing.'' ''Did anyone ever told you thay you've got a smile that could light up this whole town?'' ''No one untill now.'' ''Well you do. By the way I am Alexandar.'' ''I am Draganna. Nice to meet you.'' ''Oh bealive me the pleasure is all mine.'' ''Do you flatter every girl you meet for the first time?'' ''No, just the special one.'' I put my `stop wile you can face´ ''What did I  do now?'' ''It's not what you did it's what you seid.'' I stand up and try to walk away but he grab my hand and wouldn't let me leave. ''I am sorry, but please don't leave. I promise I won't do it again.'' ''Ok.'' I returned to where I was. ''Can I ask you something?'' ''No!'' ''Why do you push away people when they try to get close to you?'' ''What part of my NO you didn't understand?'' ''Don't answer on question with question? Answer me and I'll let you ask me anyithing you want.'' I defended myself with silence. ''I see what are you trying to do and  it's not going to work. I am stubborn like hell.'' ''Ok, you'll get your answer.'' ''Now!'' ''Well the fact is that people always leave.'' ''Yes because you specially push them away.'' Silence from me again. Long one. ''Sorry. Please continue.'' ''You are right. I push them away to see are they strong enough to fight and stay. All I had seen so far was weakness.'' ''Well now you know how looks some one who will fight to stay.'' ''People always leave, one way or another.'' ''Not this fellow.''  He said it with confidence and certainty.


Oči jedne žene... I dio

Published on 01:52, 06/21,2015

Budi se još jedan novi dan, već osećam energiju sunčevih zraka po mome licu. Prebacujem ruku preko njene strane kreveta u nadi da ću je pronaći tu.  Tu je, još spava. Devet je sati, još uvek neću da je budim. Želim da je posmatram dok je još mirna. Jer ako je probudim ranije postaće histerična.

Pod rukom osećam otkucaje njenog srca. U tišini koja guta sobu čujem je kako diše. Gledam joj lice, belo poput snega, usne rumene kao da su narom obojane. Hmm ne znam ko bi ovoj ženi odoleo, ja nisam. Neverovatno je kako je ceo moj svet stao i ostao u jednoj ženi. Ženi koja mami svojom ljepotom, čija je kosa poput  najkvalitetnije svile, čije oči mijenjaju boju u zavisnosti od raspoloženja. Od svetlo plave, kakve su zapravo, mogu da budu zelene kad je tužna, sive kad je neraspoložena i kraljevsko plave kad je ljuta. O da, oči je uvek odaju.

Znate li da sam ja od prvog trenutka kad sam je ugledao znao da mi je ona suđena. Mislite da je nemoguće? Nije. Osetio sam da je ona moja zvezda vodilja onog trenutka kada mi je pružila ruku. ''Zdravo. Ja sam Marija.'' ''Drago mi je. Ja sam...''

 

 

Nastaviće se... 


Najljepše je u dvoje

Published on 17:35, 06/20,2015

Na njenoj koži ostali su mi poljupci, još ih vješto čuva poput najmračnije tajne. Ne dam mi da se predam drugoj. Nekako se njen lik pojavi, stvori ispred mene kad pomim a drugu. Progoni me, a ja ne želim da je se otarasim. Neko bi pomislio da sam lud, pa i jesam. Lud sam za tom porkletom ženom koju ne mogu da izbacim iz glave. Znao sam da je bila posebna onog momenta kad nisam mogao normalno da je poljubim jer se ludača previše smijala. Redovno sam se predozirao njenim zagrljaima. A sjećam se na našem prvom sastanku kako sam joj ukrao poljubac. Nešto smo pričali i ja sam joj rekao da ne mogu glasno to da kažem već da moram da joj šapnem. Ona se primakla, a ja držeći ruku pored usta krenh da joj 'šapnem' i poljubih je. Ona se na prvu izenadi ali joj se izgleda svidjelo jer je poslije navalila da me ljubi i svaki poljubac je bio ukrašen osmijehom. Još imam naše slike, čuvam ih u slučaju da mi se vrati. A hoće, prošlo je tek dva sata od kako je 'raskinula' sa mnom. Previše je ponosna da bi se sama prošla kroz da drvena vrata, a ja sam jedini koji zna kako da je vratim. I hoću. Uzimam telefon i kuckam joj poruku, zatim istu brišem jer smatram da je bolje da je pozovem. Okrećem njen broj. Zvoni. ''Halo'' ''Vuci svoje dupe ovamo.'' ''Šta ako ne želim?'' ''Onda ću se pojaviti ispred tvog stana sa grupom svirača i otpjevati ti serenadu, a oboje znamo da sam očajan pjevač.'' ''I da te samo ja mogu trpljeti kad zapjevaš rano ujutro.'' ''I?'' ''Evo dolazim gade jedan. Volim te.'' ''I ja tebe vještice.'' 


Zbogom

Published on 15:02, 06/20,2015

  Znam, u ovom trenutku sam skroz izgubljena, ne znam kuda, ne znam šta, niti kako. Ne znam da li da se pomjerim, da uzdahnem, da progovorim, jer mi je sve postalo svejedno. I da sad umrem ja znam da nikoga zapravo nije briga ima li me uopšte. Ipak sam ja samo mala djevojčica u ovom velikom sivom svijetu. Nisam ja mala djevojčica, već ste vi maleni ljudi. Zaista više nemam riječi. Hah… Puno sam ih trošila ali biće ih. Uglavnom, da se zna da bježim, da idem. Idem veoma daleko. Idem u sebe. Tamo se inače gubim, pa se vraćam, ali sada idem zauvijek, jer dosta sam izdržala, možda i previše. Povrijedit ću neke osobe svojim odlaskom, neke kojima sam možda draga a čitaju ovo, možda im je žao. Što više nikada neće razgovarati sa mnom. Jer ja odlazim. Ne mogu više samo da spavam da ne bih bila tužna. Ja odlazim. Odlazim zbog sebe, zbog vas. Zbogom kažem riječima i svakim dijelom moje duše. Vi znate da vas sve volim, ali ja sam odavno mrtva. Samo dišem, to je sve. Iznutra sam mrtva, nema me. Oprostite mi. Oprosti mi, ti kojem značim bar malo. Oprosti mi živote, jer te napuštam. Ja odlazim. Nemam novac da pobjegnem daleko, da odem u beskraj. Ovako odlazim u sebe. Dovoljno daleko. Dovoljno daleko da boli.

 


Moja celina

Published on 00:51, 06/18,2015

Upravo sam vodila razgovor sama sa sobom. Spoljašnja verzija mene pričala je sa onom unutrašnjom, noćnom, pomalo skrivenom verzijom. Ovih tmurnih dana, unutrašnja ja se oseća pomalo loše i depresivno, pa je morala da se otvori i ispriča sve što je muči. Kaže da je ovi kišni dani teraju da oseća nečije neprisustvo. Ne zna ni ona sama čije. Ne mora da znači da je to neko koga već poznaje, ko je bio tu pa otišao. Možda je to neko ko je hiljadama kilometara udaljen od nje, i isto tako čeka da ga sudbina poveže sa njom. Prosto joj fali neko tu pored nje, ne u vidu podrške, već samo da oseti da ga ima, kao što i on ima nju. Kaže oseća se previše prazno, bez ljubavi ili bilo kakvog lepog osećaja u sebi. Želi da konačno pripada nekome. Žali se da više ne može sama, ubija je to. Hladan vetar u njoj je sve jači i jači, potrebno joj je sunce. Samoća joj teško pada. Ne može više ovako. Potreban joj je neko ko će ostati. Ko je neće izdati. Voli joj se neko. Onako snažno, iskreno i zavisno. Samo želi da se smeje i bude srećna. A onda ućuta, jer shvati da i previše dugo priča. Postide se i povuče u sebe. Spoljašnja ja ustade, obrisa par suza iz oka, nasmeja se širokim osmehom i krenu medju ljude. Uvek su se razlikovale. Previše osećajna i stidljiva, naspram hladne i nezainteresovane. A čine jednu celinu. Mene.


Nedostajaće mi

Published on 23:31, 06/16,2015

 

I pustis suzu, dve povremeno, kada se skupe sva secanja na ljude koji vise nisu tu, pustis za sve ono sto je bilo nekada davno ali cini ti se kao da je bilo juce, za sva ona osecanja koja si skrivao i pokazao, za sve one najlepse reci koje ces cuvati u srcu.. Pustis suzu, dve zato jer znas da sat ni za koga ne kuca unazad, zato sto znas da se to vise nikada nece vratiti i da vise nikad neces osetiti nesto opet iznova i to je ono sto boli, to saznanje da ti vise nikad nece biti tako lepo i da ce ti nedostajati to vreme, mesto, ljudi…Znas da ce ti nedostajati, svi oni, i njihove glupe sale, nacin na koji se smeju, onaj osecaj kada si potpuno svoj pored njih, oh kako ce ti samo nedostajti sve to… Ne mozes ni da zamislis koliko ce biti tesko pomiriti se sa tim da su otisli, ali znas li sta je dobra strana svega toga? Imas nekog da ti nedostaje, nekog vrednog ili nekog ko uopste nije vredan, ali znas da se desilo nesto sto te promenilo i da su te osobe ucestvovale u tome, da su te oblikovale, pomogle ti da shvatis ko si, sta zelis i sta zelis da postanes u zivotu. I najvaznjje od svega, naucili su te da volis onako kako je jedino ispravno, bezuslovno i beskrajno, naucili su te da verujes, da verujes da ljubav idalje postoji. Budi im zahvalan na tome.

.


Jastuci čuvaju milion tajni

Published on 22:33, 06/15,2015

       Svašta mi pada napamet u ovo doba noći...
Sve ono što se desi tokom dana ostaje u nama. A mi to prenosimo na naše jastuke. Nekako mi se čini da oni prema tome kreiraju naše snove. Sumiraju sve naše trenutke sreće, bola, sve suze, smijeh i izvlače najbolje od toga kako bi nam, makar u snovima, podarili trenutke neizmjerne sreće. Jastuci čuvaju tajne, čuvaju sve ljubavi. Sreća je u tome što ne govore. Što čuvaju te tajne, sve naše snove. Oni su poput bankarskih sefova visokom sigurnosnim sistemom koji niko ne može da probije. Oni su poput Pandorine kutije u kojoj je skriveno sve ono loše što zadrzavamo u nama, kao i u Pandorinoj kutiji jastuk čuva nadu, i spašava nas od nekih krivih odluka. Jastuk je poput makog bijelog pamuka koji upija naše suze pune bola, tuge, sreće, upija sve naše želje, ljutanja, maštanja i sanjanja. On je poput najvrijednije knjige koja čuva naša sjećnja, čuva likove 'onih' osoba zbog kojih smo noću budni do 4 sata i želimo da smo mrtvi, ali isto tako čuva likove nama dragih osoba koji nam bude sreču, radost, kao i sjećanja osoba koje nisu tu sa nama. Šalje nam ih tik da ih ne bi zaboravili.


Zvijezde padalice

Published on 01:48, 06/14,2015

''Izađi na stepenice.'' u jedan sat posle šaljem joj poruku. Ubiće me. ''Zašto? Kasno je, može li to da sačeka sjutra?'' ''Ne, nikako, sada je pravo vrijeme. Uostalom sjutra je ponedeljak pa nećemo imati priliku za ovo.'' ''Dobro.'' odgovorila je. Čekao sam je znajući da će pristati, morala je. Nisam smio da propustim ovakvu priliku. Drugarica koja je otišla kući za vikend ostavila mi je ključ njene sobe koja je imala pristup krovu. ''Kaži, šta je toliko hitno?'' ''Hajde idemo.'' ''Gdje?'' ''Gore na četvrti sprat, imam jedno iznenađenje za tebe.'' ''Ako bude neka budalaština u pitanju ubiću te.'' ''Ne brini se.'' Otključavam vrata zadnje sobe u hodniku i ne paleći svijetlo puštam je da uđe prva. ''Reci mi šta radimo u ovoj sobi?'' ''Hajde kreni za mnom.'' rekao sam joj polako izlazeći kroz prozor i okrenuh se da joj pomognem. ''Mogu sama.'' Znam da možeš djevojko, ali pusti da ti pomognem. ''Dobro, ali mi ipak daj ruku.'' Kada je ugledala iznenađenje, vidjeo sam sjaj u njenim očima. Onaj isti sjaj koji sam vidio i dana kada sam saznao da me voli. ''Ovo je stvarno predivno. Sad shvatam zašto si baš noćas htjeo da se vidimo.'' Gledala je hrpu ćebadi i jastuka koji su bili uredno nabacani na krovu. ''Da, sada svi spavaju, i niko ne zna gdje smo tako da imamo vremena do zore. A i sada se zvijezde najbolje vide.'' Znao sam da će joj se dopasti. Bila je djevojka koja je voljela sitnice, djevoka koja se zaljubila u pokrete, cupkanje nogom kad sam nervozan, nesvjesno grickanje usne i kada pokušavam da se skoncentrišem na nešto. Zaljubila se u način na koji se uživim u muziku i u strast u očima kada pričam o stvarima kojima se divim. U trzaj usne, nagovještaj da mi nije do smijeha, ali ipak se smijem. Ili nekontrolisani smijeh; zatim izjave koje samo ja  shvatam. Zaljubila se u duge poglede u oči, glas, novu frizuru, blago rumenilo, dlanove,moj dječački osmijeh koji voli najviše od svega, način na koji pričam, na koji joj se suprotstavljam, zadirkujem je. Sitnice. ''Hvala ti za ovo. Bliži se kraj i neko vrijeme nas neće biti.'' ''Nemoj sad o tome. Sad to nije važno, važni smo mi.'' Pogleda me u oči a zati me udobno mjesti u onoj hrpi jastuka. ''Hajde dečko, dođi. Lezi pored mene.'' ''Odmah.'' Legoh pored nje, a ona stavi glavu na moje grudi, savršeno uklapajuči se uz mene. Prebacih ruku preko nje i poljubih je u čelo. ''Pogledaj, eno zvijezda padalica, zamisli nešto.'' Ushićeno joj rekoh, jer ja nisam imao šta više da poželim. Sve ono žto sam ikada želio upravo sada leži na mojim grudima. ''Eto, zamislila sam da...'' ''Ne govori, neće ti se ostvariti.'' ''Uredu, svakako se već ostvaruje.'' ''Znaš li ti, moj plavi safiru, da ni za šta na svijetu ne bih mijenjao ove trenutke s' tobom.'' ''Ni za nju?'' ''Ni za nju.''


Bijesne gliste

Published on 22:18, 06/12,2015

Ne mogu govoriti o dvoličnima jer ja isto imam barem tri lica. Svi imamo. Samo je jedno pravo, a pitanje je kome i hoćemo li ga uopšte pokazati? Ne možeš se prema svakome isto ponašati, nije svako zaslužio isto. Zna se da ljudi pričaju, uvijek če pričati. Takve ljude nemojte mrziti, žalite ih. Takvim ljudima životi su prazni, mračni i puni kompleksa. Budite ponosni na to što ste baš vi odabrani kao glavna tema, onih čija je glava prazna i koji pričaju o vama tek da bi imali šta reći. Svak može biti ja, ali niko nije. To su uglavnom oni ''prijatelji'' koji bi te izboli nožem, gledali kakoo krvariš na podu i pričali kako je njima u životu gore i teže nego tebi. Ne bi ti ni pomogli, ne bi ni zvali hitnu pomoć, doslovno bi te pustili da umreš. Takvi ljudi jedino znaju da pamte tvoje greške, a naravno očekuju da njihove zaboraviš. Suludo, ali realno. Misli da ljude treba birati po nekim jednostavnim kriterijumima. Ono tipa ček da vidim jesam li sa vama srećna. Nisam. Aj ćao. E da, mi cure trebamo naučiti biti sretne, a ne totalno zaljubljene. Trebamo znati da uživamo u pjesmama a ne da ih posvećujemo nekome (u većini slučajeva kretenu kojeg boli uvo za nas) i ono najvažnije trebamo se smijati bez razloga a ne samo radi nekoga. 

 

 

                

 


Ili potoneš ili naučiš da plivaš...

Published on 01:53, 06/11,2015

Izigravanje budale mi je uvijek bila jača strana. Jedino tako ti ljudi pokažu svoja prava lica. Uvijek sam se uklapala u okolinu i trudila se da budem dobra sa svima. Neki su to iskorišćavali  a neki pak cijenili. Malo je bilo onih što su to cijenuli, taman toliko da ih na prste jedne ruke mogu izbrojati. Najvećih promašaja sam se tako rešavala. Nikad nisam tražila da mi se moja dobrota vraća, uvjek sam težila da je ponavljam iznova i iznova. Sve dok određene osobe ne shvate koliko sam je moga truda i napora uloženo u njih. Ali šta sam od toga dobijala, samo šamare. Pet mjeseci se trudim oko nekih osoba da bi me te osobe na kraju izdale iz razloga što ih nisam dovoljno slušala. Čekaj bre, koga ti to pokušavaš da obmaneš 'Nemoj se družiti sa njim sjeti se šta je meni rekao. Zar ti je bitniji taj balavac od nas? Zapostavljaš nas zbog njih.' bla bla bla sve po zasluzi drage moje. Rekli su da je batina izašla iz raja, pa realno gledano i jeste sa budalama ne možeš lijepo. Previše je dvoličnih ljudi u ovim gradovima, a ja sam uvijek znala na čemu sam. Svako od nas ima makar dva lica, ono što zapravo jesmo i ono što pokušavamo da prodamo drugima. Evo na primer ja za mene je 'duša' samo pojam jer je nemam, ali kada god sam tužna ja se smijem, mislim ja se uvijek smijem ali osmijeh naglašavam kad sam tužna. Ne valja kada sam sretna. Mislim, tada gubim svoj glavni adut. Smisao za sarkazam. Ne volim nikoga jer smatram da je to samo trošenje dragocjene energije. U koliko mi neko nanese bol ja to jednostavno iskuliram jer znam da ćemu/joj se sve vratiti kad tad. Ne volim nepravdu i ogovaranje. Tačno je kad kažu da vage vole harmoniju. Naravno to neandertalci ne razumiju jer im se život svodi na kritiku i komplekse. Momak koji mi se sviđao našao je đevojku, pa neka mu je sa srećom, mislim njoj neka je sa srećom ipak će ona morati da ga trpi. Jedna briga manje jer trebutno ja na njega gledam kao iskorišćenu krpu koju će nakon nekog vremena da baci ili eventualno skloni u stranu jer više nije za upotrebu, bez uvrede. Dalje, moje mišljenje o njoj je sasvim u redu: pristojna djevojka, lijepih manira, uvijek nasmijana, dotjerana i bez puno šminke što mi se dopada. Cijenim prirodnu ljepotu, trebala bi da se pored njega osjeća kao kraljica. Mislim da toliko zaslužuje. 

P.S. Nadam se da se negdje lijepo provodite jer ja uživam.


I New Orleans misli na tebe

Published on 02:30, 06/10,2015

''Šta radi moja Crnogorka?'' ''Tvoja nije, a sprema se za ispit ako te baš zanima.'' ''Obožavam te, da sam na tvom mjestu ne bih bio toliko siguran.'' ''Što? Da me možda nećeš kidnapovati?'' ''Ne budi takva, htjeo sam samo da ti stavim do znanja da mi nedostaješ i da mislim na tebe. I ja i New Orleans.'' ''Dobro, izvini, hvala ti što misliš na mene. Mada i ti nedostaješ Crnoj Gori, pomalo.'' ''Jao, jao. Znaš ti si prva đevojka koja je nevjerovatno drska prema meni, i baš zbog toga planiram da te smekšam.'' '' Samo ti sanjaj.'' ''Trebala si da pođeš sa mnom, da šetamo ovim plažama, da gledamo kako brodovi plove Misisipijem.'' 'Da, to smo mogli i u Kotoru da radimo. Nego, mali, pazi ti tamo da ne zalutaš u ulicu Burbona.'' ''Vidi se da si zaboravila da ja i ne pijem i da sam kad sam bio kod tebe pio ČAJ. Ali kada dođem tamo prisjetiću te.'' ''Nepodnošljiv si.'' ''Zaljubićeš se ti u mene vremenom.'' 'I bezobrazan.'' ''Mlada damo, pazi šta ti kažem, neće nas dugo dijeliti ovi okeani, doći ću ja i osvojiću tvoje srce.'' ''Ma daj, prestani više.'' ''Okej, ali smijaću se kada budemo zajedno.'' ''Ćao.'' 


Ovo ne znači rat

Published on 14:43, 06/08,2015

Rat,  gruba i teška riječ. A opet dosta ratova se vodilo zbog ljubavi. Sve zbog toga što nisu htjeli da odustaju od svoga cilja, makar ih to koštalo život. U većini slučaja i jeste. Ali cilj moje priče nije vraćanje u prošlost već da se usresredim na sadašnjost. Pa da krenem.  I ako se u početku činilo da neću uspijeti da prebolim, moju sada već bivšu ljubav, nekako sam ostala istrajna u tome da to prevaziđem na zreo način. I sada vidim da sam uspjela u tome. (imaginarni aplauzKao što kažu niko ne poznaje čovjeka bolje od žene koja ga je prestala voljeti. Da, jer tada shvatate da ste onog momenta kada je krajem septembra ušetao u prostoriju i pružio vam ruku, baš tim prvim dodirom ste ga zavoljeli. Međutim iako je vaša ljubav bila iskrena, vi niste bile te koje stu prve izgovorile ili napisale tu riječ od pet slova, već je on. Doduše to je bio odgovor na moje pitanje, ali s obzirom da sam ja u njega bila zaljubljena osam mjeseci, i on je to cijelo vrijeme znao,  ja sam mu to tek u martu rekla. Naravno pod njegovim pritiskom, ali sam rekla. Da bi oko 29. aprila saznala da ima djevojku. I to ne bilo koju djevojku, već onu za koju sam bila ubijeđena da joj se on sviđa. A on bi mi samo odgovorio 'To su gluposti.' Gluposti ili ne ja sam ta koja je bila u pravu. Pokušavala sam ja to da saznam od nje preko posrednika, osobe koja joj je bliža, ali sve što sam dobijala su bili negativni odgovori. Skoro su se ona  i moj drug bili nešto zakačili, iako njegovom krivicom on nije htjeo da se izvine. Moja prva pomisao je bila šteta da zbog gluposti jedno prijateljstvo propadne. Kada sam uspjela da ga nagovorim da se izvine isti dan došao kod mene i pita me kako mogu da ga mirim sa djevojkom 'moga momka' .   Iskrena da budem u tim trenutcima ona za mene nije bila djevojka 'moga momka' već obično ljudsko biće, kao i moj drug koji bi  zbog ponosa izgubio drugaricu. Neki me osuđuju zbog toga, zatim ne shvataju kako  mgu da budem sa njom u istoj prostoriji,  drugi me pitaju opet isto pitanje kako mogu da budem tako smirena u takvoj situaciji? Smirena sam jer ne postoji razlog za nemire, jer ne postoji razlog za pokretanje još jednog rata. 

 


Jedan od naših dana

Published on 23:14, 06/06,2015

Iz prelepog sna bude me krici koji koliko mogu da zaključim dolaze iz kuhinje. Preplašena trčim prema kuhinji i usput uzimam metalnu cev od ususivača (kao da će me to spasiti od provalnika, koji moguće da kod sebe ima dvocevku, kalašnjikov, pištolj). Na prstima sam se kretala prema vratima od kuhinje. Na belom tepihu sam ugledala crvenu mrlju. Moja prva pomisao je bila da se ovde dogodilo nešto strašno, možda ubistvo. Ali čim su se krici čuli znala sam da je živa. Polako sam otvarala vrata, i dalje u strahu od onoga šta mogu da zateknem u kuhinji. Koliko god sam pokušavala da budem tiha nije mi uspijevalo, jer su vrata, kao nekom baksuzu, po prvi put zaškripela. Opet sam začula vrisak. Naglo sam otvorila vrata i videla svoju sestru kako kleči na podu i plače. Njena majica je bila pokrivena crvenim mrljama. Upitala sam je šta je bilo, a ona mi je odgovorila kroz plač 'Nema ništa da se jede!!!' Nisam mogla da prestanem da se smejem. 'Zezaš li se da zbog toga plačeš?' Ona mi je odgovorila da to nije smesno i pocela da se smejem ,ispricala sam joj sta sam pomislila i ona je pocela da me juri sa oklagiom i u voj toj trci mi smo se saplele preko one cevi i počele zajedno da se smejemo. Volim je šta ću, a ubila bih je zbog ovakvih stvari.