Plavi Safir blog

Užasno sam mu se radovala. Bilo me je briga za sve ostale stvari koje sam bila dužna da završim te nedelje - samo sam željela njegov topao pogled na sebi. Bilo je dovoljno da me samo pogleda i da se osmijehne. Pripadala sam mu u cjelosti od samog početka. Samo on je bio bitan. Ljubav prema njemu je bila jaka, iako nemoguća, držala se za mene dok je polako umirala. Željela sam da je pustim, ali koliko god sam se trudila da zaboravim na njega, on mi se uvijek vraćao u snvima da me podsjeti da sam ga u jednom trenutku i voljela. Volim ga još uvjek, jer je neko ko ne može tek tako da prestane da se voli. Nakon njega sam izgubila potrebu da zadržavam ljude u životu. Nije mi bilo bitno ko je tu kad njega nema. Da je htjeo da me ima u svom životu zadržao bi me. Jednostavnije od toga nema. Sjećam se zadnji put kada samo bili zajedno djelovao je sasvim normalno. Znam da sam ga dok je odlazio zagrlila samo na trenutak, jer mi je samo toliko i bilo dovoljno. Zatim se okrenuo i otišao. Ne znam šta je više boljelo, gledati ga kako odlazi ili činjenica da sam ga pustila da ode. Nisam htjela ništa da preduzimam iako sam ga željela nazad. Jer će se on svaki put okrenuti i otići. Mislim da nikad stvarno i ne prestaneš da budeš zaljubljen u nekoga. Mislim da kad se zaljubiš, kad istinski zavoliš, to je ljubav za cijeli život. Sve ostalo su samo iskustva i zablude. A on je meni za cijeli život. I uvijek će me imati, i kad vrijeme stane, i kad mu svi okrenu leđa. U meni će uvijek imati utočište.