Plavi Safir blog

Brodolomi...mirne vode, obično ne biraju

Ona je moja. Uvjek će i biti. Čak i kad zavoli nekog drugog, ostaće moja. Toliko trenutaka koje neće moći da zaboravi sve i da se neiscrpno trudila. Glupiranje po kiši, ples u malo studentskoj sobici na improvizovanoj žurci, stotinu poruka zbog ljubomore za koje je mislila da ne znam, dopisivanje do pet sati ujutru, oči koje su sijale na sam spomen moga imena. Nije bila kao ostale djevojke. Mnogi su čuli za nju, ali niko nije znao ništa o njoj. Krila se od ljudi koji nisu gledali svijet njenim očima. Očima boje haosa, a opet, ako se zagledate u njih vidjećete sve ono što usne nisu u mogućnosti da izgovore. I oprostila mi je sve što se oprostiti moglo. Moja je. I da se više nikada ne vidimo biće moja. I opet kažem, neće me moći zaboraviti nikada. Cijeli grad je pokriven nama. Svako mjesto nas izdiše. Svako od tih mjesta ima svoju priču. Priču koju samo ona i ja znamo. Ne može da pobjegne od mene. Čak i poruke koje sam ja davno izbrisao, ona i dalje čuva. Ne pitajte me kako znam. Moja je u cijelosti. I dušom i tijelo. Mene je prvog voljela, ja sam joj pokazao sve.