Jastuci čuvaju milion tajni

Published on 22:33, 06/15,2015

       Svašta mi pada napamet u ovo doba noći...
Sve ono što se desi tokom dana ostaje u nama. A mi to prenosimo na naše jastuke. Nekako mi se čini da oni prema tome kreiraju naše snove. Sumiraju sve naše trenutke sreće, bola, sve suze, smijeh i izvlače najbolje od toga kako bi nam, makar u snovima, podarili trenutke neizmjerne sreće. Jastuci čuvaju tajne, čuvaju sve ljubavi. Sreća je u tome što ne govore. Što čuvaju te tajne, sve naše snove. Oni su poput bankarskih sefova visokom sigurnosnim sistemom koji niko ne može da probije. Oni su poput Pandorine kutije u kojoj je skriveno sve ono loše što zadrzavamo u nama, kao i u Pandorinoj kutiji jastuk čuva nadu, i spašava nas od nekih krivih odluka. Jastuk je poput makog bijelog pamuka koji upija naše suze pune bola, tuge, sreće, upija sve naše želje, ljutanja, maštanja i sanjanja. On je poput najvrijednije knjige koja čuva naša sjećnja, čuva likove 'onih' osoba zbog kojih smo noću budni do 4 sata i želimo da smo mrtvi, ali isto tako čuva likove nama dragih osoba koji nam bude sreču, radost, kao i sjećanja osoba koje nisu tu sa nama. Šalje nam ih tik da ih ne bi zaboravili.


Životna škola

Published on 20:21, 06/15,2015

Rekla sam mu jednom prilikom da me je uništio za svakog sljedećeg. I jeste. 
Ma koliko god se trudila i borila protiv toga, njemu sad ništa ne vjerujem. U nijednu jedinu riječ. Nije do njega, nije ništa uradio, nije kriv ni za šta. Jednostavno ne mogu. Sumnja je tu, konstantno. On me je naučio da ne smijem nikome vjerovati. On je moja životna škola. Najbolji profesor.
I iako sam mu jednim dijelom zahvalna zbog toga… Mrzim ga. Mrzim ga jer je on jedini razlog što ne mogu biti srećna. Ni sad, kad smo dva svijeta različita, ne da mojoj sreći da živi. Da traje. 
I što je najgore od svega. On ne ubija samo mene sa tim. Ubija svakog ko mene voli. 
On nosi svoje prokletstvo sa sobom uvijek. Ponekad tako ponosno, gordo. 
On…On me je ubio. A nije svjestan toga.


Borba

Published on 12:35, 06/15,2015

I opet sam provela sate pričajući o tebi. I opet sam se prisjetila svakog mogućeg trenutka. I opet sam od još jednog druga čula: Ja se tebi divim, ne znam odakle crpiš svu tu snagu, hrabrost, nadu i vjeru. Objasnila sam mu da si moja snaga i vjera bio iskljucivo ti. Sve sam mogla, na sve pristala, sve podnijela, samo dok si ti bio tu, uz mene. S tvojim odlaskom je sve to nestalo. I opet sam čula ono- Nevjerovatno mi je da ti za sve ovo vrijeme nijednu ružnu riječ nisi rekla za njega, da bez obzira na sve pričaš sa toliko žara, sa takvim sjajem u očima. Kaže: Ja je još nisam pronašao, ali mislim da je to definicija ljubavi, da ona tako izgleda. Samo sam spustila pogled.
Šta da kažem na to?! Na to što svako živ vidi i zna šta si mi. Što si moj život još uvijek. 
Kaže mi: Svaka tebi čast. Eto te stojiš tu ispred mene, pričaš o prošlosti normalno, svjesna si da moraš dalje. A ja se mislim u sebi: Eh da ti samo znaš koliko je meni trebalo i kroz šta sam sve ja prošla da bih došla do ovog stadijuma. Eh da samo znaš koliko još uvijek živim u prošlosti, koliko ne mogu prihvatiti sadašnjost.
Ali se trudim i borim. Svakog dana. Znam da moram dalje. Ti si me ostavio samu. Ti me ne želiš kraj sebe. Zato postoje druge osobe kojima sam cijeli svijet i koje zaslužuju da im posvetim bar malo pažnje. Zbog njih a i zbog svoje sreće ja idem dalje. Ti ćeš zauvijek ostati draga, najdraža osoba. I zauvijek ću žaliti za onim što je moglo biti, za onim što smo mogli biti da nas nisi ubio. Ali…koliko god to otrcano zvučalo… To je život. Jednostavno nije bilo suđeno.
Mi, ma koliko god se voljeli, jednostavno nismo jedno za drugo. I to je jedina istina.


Preživjeti

Published on 08:23, 06/15,2015

“Volim te… Jer si me spasila od mene samoga. Jer ne odustaješ od mene. Jer me braniš i na mojoj si strani i kad niko nije. Jer si sanjar kao i ja. Jer mi u potpunosti pripadaš. Jer znaš ćutati sa mnom. Jer me trpiš i u najgorem stanju. Jer si mi najbolji prijatelj. Jer u meni vidiš sve što niko do sad nije. Jer me razumiješ i kad sam sebe ne razumijem…”

 

Tako je nekada govorio.
Znao je dobro…Šta mi predstavlja, koliko mu pripadam. Znao je…ne… Zna. Da sam bila i ostala njegova. Da moju dušu niko drugi neće imati. Ni dušu ni tijelo. 
Znao je koliko mu sebe mogu dati i da će mi uvijek biti važniji od mene same. Znao je i opet je otišao.
Odnio je sa sobom sve moje. Već 10 mjeseci nisam živa. Bio je moja jedina sreća, nada i vjera. Još uvijek je. Nema minute u satu da ne pomislim na njega. Kad god se pokušam sjetiti bilo kojeg trenutka sreće u svom životu, svaki je bio kraj njega. 
Moj najveći strah je da ću zaboraviti. Da ću zaboraviti način na koji se smijao, meni, mojim grimasama. Da ću zaboraviti kako moje ime zvuči izrečeno njegovim glasom. Njegov miris. Onaj osjećaj dok leži kraj mene, tu sigurnost. Sjaj u njegovim očima dok bi me gledao. Njegov dodir. Njegove ruke i vene. Grudi. Ramena. Madeže.
Bojim se toga da je stvarno kraj i da više nikada neću doživjeti tu sreću. Da neću osjetiti toplinu najsnažnijeg zagrljaja na planeti. 
Još se ne mirim sa tim da nije više moj. Još nisam naučila preživjeti dan u kom ga ne vidim i ne čujem. Još uvijek nedostajanje boli…u svakoj sekundi. Pa bih vrištala ali znam da moram ćutati. Jedino tako će on biti srećan. 
Polako njegov život dobija smisao. Sve ide nabolje. I iako ubija što više ne mogu biti uz njega… razbija na komade…izbija dah iz grudi… iako još uvijek u noći grizem jastuk da bih ućutkala bol.. 
Još uvijek bih učinila sve samo da on bude dobro. Ćutaću do smrti. Ja sam jaka, ja mogu sve podnijeti. Mene jedan osmijeh, jedne oči i jedan glas vode kroz život. I sve dok imam sjećanja i uspomene, živjeću.