I New Orleans misli na tebe

Published on 02:30, 06/10,2015

''Šta radi moja Crnogorka?'' ''Tvoja nije, a sprema se za ispit ako te baš zanima.'' ''Obožavam te, da sam na tvom mjestu ne bih bio toliko siguran.'' ''Što? Da me možda nećeš kidnapovati?'' ''Ne budi takva, htjeo sam samo da ti stavim do znanja da mi nedostaješ i da mislim na tebe. I ja i New Orleans.'' ''Dobro, izvini, hvala ti što misliš na mene. Mada i ti nedostaješ Crnoj Gori, pomalo.'' ''Jao, jao. Znaš ti si prva đevojka koja je nevjerovatno drska prema meni, i baš zbog toga planiram da te smekšam.'' '' Samo ti sanjaj.'' ''Trebala si da pođeš sa mnom, da šetamo ovim plažama, da gledamo kako brodovi plove Misisipijem.'' 'Da, to smo mogli i u Kotoru da radimo. Nego, mali, pazi ti tamo da ne zalutaš u ulicu Burbona.'' ''Vidi se da si zaboravila da ja i ne pijem i da sam kad sam bio kod tebe pio ČAJ. Ali kada dođem tamo prisjetiću te.'' ''Nepodnošljiv si.'' ''Zaljubićeš se ti u mene vremenom.'' 'I bezobrazan.'' ''Mlada damo, pazi šta ti kažem, neće nas dugo dijeliti ovi okeani, doći ću ja i osvojiću tvoje srce.'' ''Ma daj, prestani više.'' ''Okej, ali smijaću se kada budemo zajedno.'' ''Ćao.'' 


Svako svoju tugu nosi ispod kože

Published on 00:36, 06/10,2015

Šta bi se dogodilo da sutra sretnem njega, momka zbog kojeg su moje oči nedavno imale zaljubljeni sjaj, momka čija je pojava budila hiljade leptirića u mom stomaku, momka sa kojim sam imala stotine srećnih i tužnih trenutaka. Da li bi to vratilo nazad moja osećanja prema njemu, osećanja koja sam se vešto trudila da potisne? Pomalo je čudno ne osjećati apsolutno ništa, čudno nakon što sam smatrala da je on onaj pravi, onaj koji se godinama traži. Ali u životu sve prođe, pa tako je prošlo i njegovo vrijeme, i njegova prokockana šansa. Nije mi žao, jer ja više ništa ne gubim, naravno da u to ne ubrajam gubljenje vremena i uzaludnog truda oko osobe koja me ne primjećuje. Mada me ljudi ubiju u pojam i stanem i razmišljam ''Mogu li sve iz početka?'' Znam gde sam grešila. Uzalud. Ponoviću te greške ponovo. Njega. On je razlog mojih neprespavanih noći. Ali opet kažem uzalud jer više ne vjerujem sama sebi kada se pronađem u njegovoj blizini, pojavi se neka neobjašnjiva sumnja jer moj prokleti ponos pošalje hladnoću, a ovo moje devojačko srce šalje sjaj u očima i osmeh na lice. Jadno, zar ne? To prokleto srce me uvek izda, kao da je na njegovoj strani. A zapita li se ovo moje srce ikada, da li je njega bolelo gledati me kako patim, gledati kako se moje srce lomi na komadiće zbog njega dok se on drži po strani i ne trudi se da uradi nešto? Naravno da ne, jer je izgleda on moj otkucaj srca pa mene ne ferma ni pet posto. Uvek ću se držati parole ~Bog mi je podario osmeh, samo mi ga on može uzeti~ . Zato drago moje srce ja donosim konačnu odluku, a ona glasi da je kraj, kraj je sveukupnoj borbi, stavljam tačku na njega, na njegove oči boje kestena, koje doduše imaju ženske trepavice, stavljam katanac na kutiju u kojoj se nalaze stvari koje dolaze od njega, svih 1,556 poruka, našu zajedničku sliku napravljenu 14. marta, sve poglede, osmehe, reči, sjećanja, modrice, na sve. I bacam ključ u more.