Nedostajaće mi

Published on 23:31, 06/16,2015

 

I pustis suzu, dve povremeno, kada se skupe sva secanja na ljude koji vise nisu tu, pustis za sve ono sto je bilo nekada davno ali cini ti se kao da je bilo juce, za sva ona osecanja koja si skrivao i pokazao, za sve one najlepse reci koje ces cuvati u srcu.. Pustis suzu, dve zato jer znas da sat ni za koga ne kuca unazad, zato sto znas da se to vise nikada nece vratiti i da vise nikad neces osetiti nesto opet iznova i to je ono sto boli, to saznanje da ti vise nikad nece biti tako lepo i da ce ti nedostajati to vreme, mesto, ljudi…Znas da ce ti nedostajati, svi oni, i njihove glupe sale, nacin na koji se smeju, onaj osecaj kada si potpuno svoj pored njih, oh kako ce ti samo nedostajti sve to… Ne mozes ni da zamislis koliko ce biti tesko pomiriti se sa tim da su otisli, ali znas li sta je dobra strana svega toga? Imas nekog da ti nedostaje, nekog vrednog ili nekog ko uopste nije vredan, ali znas da se desilo nesto sto te promenilo i da su te osobe ucestvovale u tome, da su te oblikovale, pomogle ti da shvatis ko si, sta zelis i sta zelis da postanes u zivotu. I najvaznjje od svega, naucili su te da volis onako kako je jedino ispravno, bezuslovno i beskrajno, naucili su te da verujes, da verujes da ljubav idalje postoji. Budi im zahvalan na tome.

.


Šansa

Published on 08:00, 06/16,2015

Poslan mi je sa razlogom. Da mi pokaže da vrijedim. Da nisam nula. Da me vrati u život. Da me nasmije. Da se uvjerim u to da i mene neko može voljeti. Da bude tu za mene. Da vidim šta znači biti mlad, zreo muškarac, čija je jedina uloga da ženu koju voli čini srećnom. 
U njegovom naručju je nekako sve lakše. Ali neću to da mu priznam. Neću da mu priznam koliko se izgubim u svakom njegovom zagrljaju, i da dok ga guram od sebe i govorim da me pusti u sebi molim Boga da me ne da, da sklopi one svoje ruke oko mene i zarobi svoju malenu. A on to kao da zna, svaki put i uradi.
I kako da ga ne volim? Kako da se ne radujem susretu sa njim? Kako, kad znam da ću biti srećna i da ni o čemu drugom neću razmišljati. 
On je moja prepozitivna osoba. Ono što mi je toliko dugo trebalo. Njega imam da mi kaže da ne smijem biti loše i da će sve biti u redu. Napokon imam nekog da mene tješi. Napokon sam ja ta oko koje se neko trudi. Njegov poljubac u čelo mi svaki put kaže: ja sam tu, ne brini. Svaki njegov dodir mi govori da će me zaštititi, da će biti tu dok ne razbije led oko mene, jer zna koliko vrijedim.
I prezirem samu sebe što se sjetim ikoga drugog, što i dalje boli… Što me bol u sekundi zna sasjeći, pokositi…Što mi i dalje zna suza krenuti za nekim ko me je samo iskorištavao. 
Ubiću to u sebi, ubiću ga u sebi, zaklinjem se sa svim. Neću dozvoliti da i dalje upravlja mojim životom, neću mu dozvoliti da me ubije. Dobila sam novu šansu za ljubav, za sreću… Moram je iskoristiti.


Njemu!

Published on 01:05, 06/16,2015

Još nijedan dan nije prošao da mi se u nekom trenutku nije sve skupilo, da nedostajanje nije zaboljelo i da suza nije krenula niz obraz… 

Još nijedan dan nije prošao da se nisam zapitala kako je moguće da je sve bila laž. Da se ljubav mog života i priča mog života ovako završila. Da čovjeka zbog kojeg sam disala, zbog kojeg dišem još uvijek, ne mogu prepoznati. Kako je moguće da su one najsrećnije godine mog života bile laž? Da sam živjela u iluziji. Kako je moguće da muškarac koji me je učinio boljom osobom, koji me je naučio kako voljeti, kome sam prvom i zadnjem otvorila dušu, ne bude onaj pravi, onaj kraj koga ću ostariti? Toliko sam sanjala o tome, starost kraj njega u nekoj maloj kućici na izolovanom mjestu je bila ispunjenje svih mojih snova. Uskoro će proći prva godina kako nisam njegova… A sjećam se kako je rekao da ću ga za par sedmica preboljeti :) Nikad nije bio svjestan jačine moje ljubavi i toga koliko sam bila ozbiljna za sve što sam ikada rekla. A s druge strane, ja sam slijepo vjerovala u svako njegovo obećanje. I još uvijek vjerujem :)

Još uvijek sanjam da će prvi put kad se sretnemo i pogledamo, samo prići, zagrliti me jako i ostati… Vjerujem da sam još uvijek njegov život, njegov blagoslov, jedina sreća :) Moram biti. On me mora voljeti. Naša ljubav je bila i ostala jača od svega. Kao što je jednom rekao, kolika je vjerovatnoća da se ovakve dvije budale sretnu, mi se dešavamo samo jednom u životu :) 

Nikad nisam prestala biti ponosna na njega, na nas. Nikad nisam prestala vjerovati. Nikad neću odustati od svog muškarca. I ako mi se ne vrati, nikad ga neću preboljeti. Uvijek je mislio da mi uništava život, da bi mi toliko bolje bilo bez njega, a nije znao…nije ni slutio da kad ode ja prestajem živjeti.  Tako je i bilo. Od trenutka njegovog odlaska, ja sam prestala postojati. Srce i dušu nemam. Ni za koga. I nije me briga, nije mi krivo. Tako želim. Samo njemu sam pripadala, samo on me je imao. Rodiću se onda kad mi dođe.