On me poznaje

Published on 20:39, 06/18,2015

Tri susreta sa njim… A čini mi se da me poznaje bolje nego on za sve ove godine. Tri susreta sa njim… A čini mi se da me voli više nego on. I nije to klasična ljubav ni zaljubljenost. Ne. On me oduševljava svojom inteligencijom, svojim humorom, dobrotom. Načinom na koji priča sa mnom. Koliko se trudi. Time što ne krije koliko sam mu bitna. Svojom dječačkom zanesenošću. 
On zaslužuje sve. I zato sam mu toliko puta ponovila da nisam dobra za njega, da bježi, što dalje. Bojim se da mu ne mogu dati ono što zaslužuje, cijelu sebe. Ali on je tu, ne ide nigdje, kaže mi: sva sreća što nisam plašljiv. Kažem mu: ne daš se nikako a on mi odgovara: Tj. ne dam te… Te stvari, te sitnice znači. Pročitao me je odmah. Rekao mi da se toliko plašim predati,biti nečija, ali da zna da kad se dam to je to. Isto tako je jedini koji je rekao da zna da nisam hladna,nemilosrdna kucka. Treba mi to. Treba mi neko ko ce vidjeti sve ono sto ja jesam. Ko ce me znati cijeniti. Neko ko može vidjeti ispod ove moje maske. Neko ko ce biti tu…Neko kome cu biti najbitnija. 
Želim ovo. Želim pripadati nekome. Želim biti njegova malena. Volim to što se mora spustiti da bih ga zagrlila.Volim to što vjeruje u mene. Volim to što mi se daje. Volim njegove gluposti. Volim naše besmislene razgovore. Volim to što je toliko pametan, što se može uhvatiti u koštac sa mnom. Volim to što voli iste stvari kao i ja. Volim one trenutke kad počne pjevati neku pjesmu koju sam do tad mislila da samo ja znam. Volim to što mi uljepša dan. Volim to što otkako je tu, njega više ne sanjam. Volim to što otkako je tu, moje vjera i nada se polako vraćaju. 
Život se stvarno u jednoj sekundi može promijeniti. Moj se promijenio u pola kišne večeri,kad je on stao ispred mene i počeo se mačevati sa mnom kišobranima. Potpuni neznanac… Koji me poznaje možda i bolje nego ja samu sebe.


Vrijeme za ustajanje

Published on 13:00, 06/18,2015

Iz sna me vuče, zove, tvoj glas… Prvo što mi prolazi kroz glavu jeste: gdje si najdraže? Zašto me još uvijek nisi privukao sebi, zagrlio čvrsto,poljubio u čelo i blago se nasmiješio? Šta čekaš? Sljedeća misao: nema te, nije kraj tebe, to je samo alarm……. I snovi se sruše. Još jedan sumoran dan. Obaveze čekaju. Nemam snage da se pomjerim. Nedostaješ mi toliko. Rupa u grudima je i dalje tu, samo što više ništa ne osjećam. Toliko sam prazna. Toliko boli to što te nemam, da je sve drugo naspram toga potpuno nevažno. I dok tvoj glas, onaj najljepši, uporno ponavlja iste riječi, kako voliš svoje maleno, blentavo, nekako pronalazim telefon i gasim alarm. Gotovo. Tišina. Moram ustati. Koliko god teško bilo. Moram svako jutro iznova i iznova skupiti sve djeliće sebe, navući onu masku nedodirljive djevojke na lice, i krenuti u svijet. Ko zna, možda je baš danas dan kad ćeš mi se vratiti. I to je ono što sebi svako jutro ponavljam. Moram biti jaka, izdržati sve. Zbog tebe. Moram.


Za sve što je bilo...

Published on 08:30, 06/18,2015

Naša klupa, noć, suze i ja. Stare dobre prijateljice. Jedna od onih noći kad ne želim da se borim. Kad sam u pola večeri sve ostavila i došla tebi, ondje gdje ti se osjećam najbliže. Koliko god mi se u tim trenucima duša kidala na sitne komade, tad sam najmirnija. Jer sam sama. Jer nema potrebe za nikakvim maskama i laganjem. Tad priznam sebi sve. Koliko nedostaješ još uvijek. Koliko me nema bez tebe. Koliko lažem cijeli ovaj svijet, a najviše…najviše samu sebe. Da sam dobro, da mogu dalje, da ovaj život ima smisla. Nema. Nikad neće ni imati. Jer nemam u šta vjerovati. Ja sam izgubila sve što sam imala. 
Doživjela sam najveću moguću bol u životu. Onu kad se svi tvoji snovi sruše. Sve o čemu sam ikad maštala, u šta sam ikad vjerovala. A nama vječitim sanjarima… Nas je bolje odmah ubiti nego to nam uraditi.
Nema nade. Neće biti bolje. Ništa više nikad neće biti kao nekada. Sve one naše srećne noći se nikada neće ponoviti. A one su zajedno sa tvojim glasom, tvojim mirisom i dodirom, bile moji jedini razlozi za život. U tvom naručju sam nalazila utočište. Tu sam bježala od stvarnosti. Tu sam se osjećala najsigurnije. Ničije tuđe ruke ne mogu zamijeniti tvoje. Toplinu tvog tijela i otkucaje tvog srca nikad ništa neće moći zamijeniti. 
Čuvam te. Na dlanu si ti, moja linija života, ljubavi.


Moja celina

Published on 00:51, 06/18,2015

Upravo sam vodila razgovor sama sa sobom. Spoljašnja verzija mene pričala je sa onom unutrašnjom, noćnom, pomalo skrivenom verzijom. Ovih tmurnih dana, unutrašnja ja se oseća pomalo loše i depresivno, pa je morala da se otvori i ispriča sve što je muči. Kaže da je ovi kišni dani teraju da oseća nečije neprisustvo. Ne zna ni ona sama čije. Ne mora da znači da je to neko koga već poznaje, ko je bio tu pa otišao. Možda je to neko ko je hiljadama kilometara udaljen od nje, i isto tako čeka da ga sudbina poveže sa njom. Prosto joj fali neko tu pored nje, ne u vidu podrške, već samo da oseti da ga ima, kao što i on ima nju. Kaže oseća se previše prazno, bez ljubavi ili bilo kakvog lepog osećaja u sebi. Želi da konačno pripada nekome. Žali se da više ne može sama, ubija je to. Hladan vetar u njoj je sve jači i jači, potrebno joj je sunce. Samoća joj teško pada. Ne može više ovako. Potreban joj je neko ko će ostati. Ko je neće izdati. Voli joj se neko. Onako snažno, iskreno i zavisno. Samo želi da se smeje i bude srećna. A onda ućuta, jer shvati da i previše dugo priča. Postide se i povuče u sebe. Spoljašnja ja ustade, obrisa par suza iz oka, nasmeja se širokim osmehom i krenu medju ljude. Uvek su se razlikovale. Previše osećajna i stidljiva, naspram hladne i nezainteresovane. A čine jednu celinu. Mene.