Koliko god puta da sam rekla zauvijek,toliko ću puta reći nikad više. Umro je u mojim očima davno. A sada se sa samo par riječi, najodvratnijih ikada, pokopao tako, da ga nijedna kiša, rijeka, sam Bog dragi ne bi mogao oprati, iskopati iz ponora u kom se nalazi. Danas se svašta čovjekom naziva. Muškarcem…
I onaj ko ne može stati iza svojih odluka i poteza. I onaj od koga je jača i stabilnija pet godina mlađa djevojka koja je prošla kroz pakao,potpuno sama.
Pa opet smognem snage za svaki novi dan, opet stojim iza svojih grešaka i njihovih posljedica, opet sam ja ta koja tješi…. I onda ti se po ko zna koji put u životu sve raščisti. Sagledaš sve iz nekog objektivnijeg ugla. Shvatiš koliko si bio u zabludi. Koliko si veličao osobe koje ne vrijede nimalo. Koje nisu sposobne ni za šta. Nijedan čovjek na planeti ne bi ostavio svoje dijete i ženu koja mu ga je rodila,onu ženu koja je toliko dugo vremena bila njegov svijet,onu istu ženu za koju se kleo da bi život dao bez razmišljanja, onu istu ženu za koju se kleo da dana bez nje ne bi mogao preživjeti… Ali on nije čovjek. On će se ubiti. Jer je to najlakše.
Ovaj život je samo jedna velika borba. A ja sam spremna za nju. Sama. Ili sa svojim muškarcem kraj sebe.
Kako god. Srećna sam, zadovoljna, ispunjena. Napokon sve ima smisla. Napokon je najmračniji period mog života iza mene.
I tako mi svega,zaboraviću sve to,zaboraviću da je ikada postojao. On ne zaslužuje da se pamti. On ne zaslužuje da ima mene.On ne zaslužuje ni neku koja je 20x gora od mene. Ne zaslužuje da ima dijete. On zaslužuje tačno ono što trenutno ima. Ništa.
Jer će tako što manje ljudi unesrećiti.
Mogu mu se samo zahvaliti na svemu ovome do sad što je uradio. Da nije, ja bih i dalje bila ona ista glupača koja vjeruje u njega više nego u bilo šta na ovom svijetu. Još uvijek bi mi bio centralna tačka postojanja. Još uvijek bih ratovala sa cijelim svijetom, zbog njega, za njega. Ne,ne više, nikad više.