Sveto je ono pred cime drhtis, a cemu se divis

Published on 21:43, 06/03,2015

Ne prodje ni jedan dan da ne pomislim na nju. Devojku smedje kose i smedjih ociju. Uvek je sa sobom donoslila osmeh. Secam se trenutaka kada bi dok bih je ljubio oblikovala osmeh svojim mekim usnicama. Nekako cu te trenutke najvise da pamtim. Tada je ona postala deo mene. Kada bih stao nasprem nje i pogledao je u oci, video bih jedan novi univerzum koji se krio duboko u njenim ocima. Sa njom bi mi svaki dan bio novi izazov jer mi nikada nije dala da otkrijem sve o njoj. Uvek je postojao deo nje koji bi cuvala za sebe. I to me je vezivalo sve vise i vise za nju. Imala je cistu dusu, neiskvarenu. Bila je poput ruze, sva nezna, prelepa a opet postojalo ono trnje zbog kojeg sam bio na oprezu. Njeno srce je bilo otvoreno za mene i moju ljubav. Setim se ja tako svega, svega sto me je vezivalo za nju. Setim se dodira, poljubaca, zagrljaja, smeha, srece a najvise ljubavi. Voleo bih da za deset godina ona bude ta koju cu nazvati svojom. Ona pokraj koje cu docekati svako jutro, gledajuci je dok spava, dok joj lice maze zraci sunca i onaj osmeh koji se pojavi na njenom licu kada me ugleda pored sebe. Ona koju cu zagrliti i znati da drzim ceo svet u svojim rukama. Ona koju cu nazvati svojom pred Bogom. I na kraju ona koju cu zvati majkom svoje dece. Sada se setite one ruze, i trnja koje ta ruza ima. To trnje je tu da je ne bih povredio, a povredio sam je. I kajem se zbog toga. Kajem se zbog svake suze koja je potekla njenim rumenim obrazima, zbog svake koja je unistila njen predivan osmeh. Osmeh koji ja sam unistio, i zbog kojeg sada skupo placam. Zbog toga, ako ikad pozelim da je vratim, moracu debelo da se potrudim da vratim taj osmeh nazad na svoje mesto. Sebi nikad necu oprostiti ako vidim taj osmeh zbog nekog drugog. A mogla je biti moja. Moja ruza. Moj svet. Moje sve.


Pozdrav iz NY

Published on 14:39, 06/03,2015

Moj današnji mir remeti poruka ''Samo da ti javim da sam stigao u New York. Već mi nedostaješ. A ponajviše tvoj smijeh i tvoje oči.''Ipak se javio, iako je proslo dva dana od kad je krenuo. ''Drago mi je što si se javio, ali ja ne mogu reći isto za tebe. Nisi mi ostavio ništa po čemu bih te pamtila.'' da se razumijemo nema razloga zašto bih ga se uopšte sjećala. On ne predstavlja ništa u mome životu. Samo mi je drag. ''Znam, već sam ti rekao da sam na brzinu otišao iz Kotora, i nisam stigao da ispunim dato obećanje.'' ''Ma u redu je'' i onko to nisam očekivala od nekog kao što je on. ''Kad se vratim obećavam da ću ga ispuniti. I sjeti se šta sam ti rekao ima da bijemo momka koji ti je slomio srce i ja i Minas.'' ''Ma daj, on i onako više ne postoji, bar ne u mome srcu.'' ''Ne možeš mene da prevariš, znam ja da se u tvome osmijeh krije nešto više od radosti i sreće.'' I znao je, stvarno me je pročitao. Nijesam se samo smijala kada sam bila srećna, smijala sam se i kada sam bila tužna, i kada sam umirala iznutra, stalno sam se smijala. Pored toliko ljudi on je bio jedini koji je uspio da pročita taj moj lažni osmijeh. Možda mi je i zbog toga drag. ''Dobro, shavtam šta želiš da kažeš.'' ''Samo da znaš da bih sve dao samo da mogu da čujem tvoj osmijeh ponovo.'' ''Šališ se, zar ne? Uostalom ako budeš htjeo biće prilike kad se budeš vratio.'' ''Čekaćeš me?'' ''Neću'' nema razloga da te čekam ''ja sam i onako tvoja 'drugarica' sjećaš se?'' ''Direktore, naravno da se sjećam šta sam rekao. Pazi šta radiš dok mene nema, nemoj da se zaljubljuješ u pogrešne. Pa da i njih moram da bijem.'' ''Nadam se da je to bio sarkazam, i ne boj se neću se ja još dugo zaljubiti, tako da će ti ruke biti čiste.'' ''To ćeš čekati mene, pa da ja ti srce neću lomiti već nešto drugo...'' ''Opet te priče, moram da idem, nemam cijeli dan za priču sa tobom. I onako je cijeli New York pred tobom.'' ''Dobro mala, neću te zaboraviti. Čućemo se mi ponovo.'' 


Euforija

Published on 08:00, 06/03,2015

 

Volim harmoniju, mir a ponajviše pravdu. Miroljubiva sam, i imam dar za mirenje ljudi. Brzo se naljutim, a još brže odljutim. Volim ljepotu u svim oblicima. Za sebe mogu da kažem da sam umjetnička duša, volim muziku i volim da slikam. Nikad nisam voljela da prelazim preko 'mrtvih' da bi dostigla svoje ciljeve, uglavnom zaobiđem leševe. Omiljena boja mi je plava, vjerovatno zbog mojih plavih očiju. Izgleda da sa njima vidim svijet u plavom. Znam biti tvrdoglava i neodlučna. Suština moje neodlučnosti je razmišljanje. U većini slučajeva ja tačno znam šta želim, ali tražim druge mogućnosti ili rešenja mada se uvijek vratim na ono što sam zacrtala. Moja želja za nekim balansom me tjera da tražim manu svemu i to samo kako bih postigla idealizam. Pokušavam da i mentalno i emocionalno izbalansiram stvari. Ipak sam ja vaga, da naglasim dupla. Za sve imam argumente za 'za' i za 'protiv' , ali se nekako više vodim svojim instiktom. Sve što zamislim to i ostvarim. Osoba sam koja voli sitnice. To najviše pamtim, zato za mene važi parola ''sitnice me očaraju, sitnice me razočaraju''. Želim da ljudi cijene kada im pomognem, ne moraju da uzvraćaju, to mi ne treba. Samo da cijene. Ne volim da niko upravlja sa mnom. Volim sama da stvaram, ne kako neko drugi ne bi preuzeo zasluge već zato što volim samostalnost. 
Oslanjam se na energiju ljudi. U koliko mi nečija energija ne odgovara ja se povučem. Neki bi to gledali kao poraz, ali ne i ja. Ja se samo sklanjam od negativnih ljudi, ne volim pesimizam, pogotovo ne u enormnim količinama. Stvorena sam za sreću, mir i ljubav. Kažu da sam zaljubljive prirode, ali nisam. Istina je da kad volim, volim i ne puštam. Iskrenost mi nikada nije bila problem. Sve što mi smeta reći ću ti u lice, do tebe je sviđa li ti se ili ne. 

 


Nismo isti

Published on 01:29, 06/03,2015

…A meni i dalje cijeli svijet stane kad ga sretnem.
I još uvijek mi se noge oduzmu toliko da ne mogu koraka napraviti. Pa samo čvrsto zatvorim oči, bez obzira na to gdje se nalazila i zamolim Boga da mi da snage. 
Ja još uvijek skrenem pogled, još uvijek previše boli da bih ga mogla hrabro pogledati u oči i odglumiti sreću. Kako izdržati pogled od mog muškarca koji je sad svačiji samo ne moj?! Od tog stranca čiji svaki milimetar tijela znam. Od tog stranca za koga i dan danas dušu dajem. Koga branim, na koga ne dam. Nedostaje mi u svakoj sekundi u danu. Nedostaje mi svakog dana dok hodam sama ulicama ovog grada, nedostaje mi da ide kraj mene, jede sladoled i sav se zamaze, i da se onda naljuti na mene sto mu se smijem, ne shvatajuci koliko je najsladje biće na planeti. Nedostaje mi da budem uz njega dok obavlja svoje svakodnevne obaveze. Nedostaje mi da mi se smije mojim glupostima. Nedostaje mi da mi odvrne flašu kad ja nemam snage. Nedostaje mi ono njegovo -mhmmm. Nedostaje mi da brojim mladeze po njegovom tijelu. Nedostaje mi da dok sama lutam po prodavnicama tražim i gledam šta bih mu mogla kupiti, šta bi mu dobro stajalo.
Nedostaje mi da me dok hodamo odjednom, zagrli i poljubi pred svima, nedostaje mi taj osjećaj ponosa što je takvo biće moje. Nedostaje mi da ga u ovim tihim proljecnim vecerima ugledam ispred ulaza kad izlazim. Nedostaje mi da ga tad sa one predzadnje stepenice zagrlim, poljubim, udahnem njegov miris i da krenemo u naše šetnje, s rukom u ruci. Nedostaju mi one naše noći kraj mora, da pričamo, da bude tu dok gledamo kako se Mjesec presijava na vodi. Nedostaju mi one noći na našoj klupi sa pogledom na grad. Nedostaje mi ta tišina sa njim. Najveći mogući mir sam osjetila u tim trenucima. Nedostaje mi da mu prepričam sve knjige koje sam pročitala a koje su me oduševile. Nedostaje mi da mi on priča o svojim snovima i planovima. Nedostaje mi da ga vidim optimističnog, kako stvarno vjeruje u sebe, da može postići šta god želi. Nedostaje mi da zaspim u njegovom naručju. Nedostaje mi da se probudim usred noći i da posmatram njegovo lice dok mirno spava. Nedostaje mi da me privuce sebi svaki put kad se trzne iz sna. Nedostaje mi da bude ponosan na mene. Da me ohrabruje, da bude moj oslonac. Nedostaje mi da se brine za mene, da me čuva. Nedostaje mi da me svaki put kad se rastajemo prvo poljubi u jedno pa u drugo oko. Nedostaje mi da mu u najvećim trenucima sreće pišem pisma i na taj način sve priznam. Nedostaje mi da mu smišljam poklon za novi rođendan, čim stari prođe.
Nedostaje mi toliko da još uvijek brojim dane naše veze. Još 18 da prođe i eto naše prve hiljade :) Nedostaju mi i svi oni tužni trenuci. Nedostaje mi da mu brišem suze sa lica, i da ga tješim i preklinjem da prestane plakati, dok mi se i samoj suze slivaju niz obraze. Nedostaje mi da slušam o tome šta mu sve predstavljam. Nedostaje mi da mi priča o našoj budućnosti. O našem djetetu, kako mi ništa neće dati da radim, kako će se on brinuti za našu malu porodicu. Nedostaje mi da me laže kako sam jedina, posljednja, da nikad nikog u životu nije toliko volio, da nikad nikog više neće toliko voljeti. Nedostaje mi da me voli najviše na svijetu. Nedostaje mi da ga volim najviše na svijetu.
Željela bih da nikad ne bude sam. Da uvijek ima nekoga da bude tu za njega, nekog da ga vodi, da mu nikad ne dozvoli da padne. Voljela bih da zavoli nekoga ko će mu se znati dati, nekoga ko će biti njegov u potpunosti. Voljela bih da spozna onu pravu sreću, onu koju sam mislila da ima kraj mene, onu koju sam ja osjecala kraj njega.
Jedan od mojih najvećih strahova je da se njegovi snovi neće ispuniti. Da neće uspjeti pronaći sebe, svoje mjesto pod ovim nebom. Drugi moj najveći strah je da će pronaći sve to, kraj nekoga drugog. Da ja neću biti dio njegovog sna.
A sa krajem svakog novog dana, sve smo bliži tome, sve smo dalji mi.
Sa krajem svakog novog dana više postajem svjesna toga da smo doživjeli kraj. On i ja…nikada više.