Čuvaj mi ga, ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Published on 17:23, 01/23,2016

Kažu da je ljubav nešto lijepo, uzvišeno, nešto što nas nosi kroz život, hrabri, daje nam snagu da budemo bolji. Kažu da je ljubav plemenit osjećaj. Da nas ona pokreće i motiviše i da je ona smisao života. Koliko ljubav može biti jaka, koliko ljubav jeste jaka, uvjerila sam se u bezbroj situacija u desetinama književnih djela koje sam pročitala. Jednom je on za mene rekao da sam postala pravi mali knjiški moljac i da ću se izgubiti u svim tim pričama, da ću izgubiti osjećaj za stvarnost. Rekla sam mu da me pusti, da ne razumije. Nisu to samo tamo neke priče, napisane jer je nekom bilo dosadno. To su priče sa poukom. Rekla sam mu da nas pronalazim u nekim od njih, a znaš njega. Nasmijao se na to i rekao da ne budem luda. Smijao se uvijek kada sam iz torbe vadila svesku u kojoj sam pisala sve citate koji su me podsjećali na njega i kad sam mu onako sva oduševljena čitala. Tada nisam znala da ću jednom u tu svesku prepisati i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš ruke nevinije od mojih. Đorđe Balašević je rekao da ljubav ne pobjeđuje uvijek, ali da je nepobjediva. A negdje sam jednom pričitala i da kad nekoga volimo, dajemu mu moć da nas uništi. Sve smo mi dok smo bile djevojčice, češljajući barbike, sanjale kako ćemo jednog dana živjeti svoje bajke. Sve smo mi vjerovale da prinčevi postoje. Vjerovale smo da ćemo jednom doživjeti ono svoje I živjeli su sretno do kraja života. Ali, kako vrijeme prolazi, sve iluzije se ruše. Ruše se dvorci, kočije se pretvaraju u prah, princeze bivaju povrijeđene, a prinčevi se pretvaraju u dječake koji lome srca. A ta rečenica kojom završava svaka bajka pretvara se u uspomenu do kraja života. Pitanja Šta bi bilo da je bilo? Je li zaista nisam bila dovoljno dobra? Je li ona bolja? Zašto? I tako, u nedogled. Sreća je relativan pojam. Nju pronalazimo u sitnicama. Pronalazimo je u šuštanju lišća pod nogama, jutarnjim kafama, kockicama čokolade, poučnim dugim razgovorima. I ono najvažnije, sreću pronalazimo u sreći onih koje najviše volimo. Danas, dok se šetam ulicama davno napuštenog grada, grada njegove i moje ljubavi, praštam ti sve. I suze i bol. Nisi ti kriva. Niko nije kriv. Ne želim te kleti i proklinjati. Jesi, s njim si sad. Imaš ono najvrednije što sam ja u životu imala. Najvoljenije. Imaš onu moju šaku osmijeha, one oči iz kojih je isijavala sva moja sreća, najjači zagrljaj u kom sam pronalazila utočište od svih problema. Dio mene je sada sa tobom. Onaj dio koji sam najviše voljela. A najgore je osjećati se zamijenjenom. Kada vidiš da je neko drugi sve ono što si bio ti. Ali, ne želim ti ja zlo. Nikada se ne bih smjela usuditi poželjeti njemu zlo. Ipak, nekada mi je bio važniji i od mene same. I da se opet rodim, ništa ne bih mijenjala. Ja znam da sam dala sve od sebe. Ne znam gdje sam pogriješila. Možda mu je previše ljubavi smetalo, ne znam.. Nikoga nisam voljela toliko. Vjerovatno nikoga i neću. Ali, nekada je najbolje pustiti. Ja sam pustila. Niko ne zna koliko je bilo teško reći mu da slobodno može otići, a znati da će to i uraditi. Teško je živjeti sa činjenicom da je toliko stvari otišlo u korpu sa nazivom nikada više. Znaš, ja sam cijeli svoj život isplanirala s njim. I onda, jedno jutro, probudila sam se i shvatila da on nije sretan koliko bi mogao biti. Vidjela sam da ga sputavam, i nadam se da nikad nećeš spoznati kakav je osjećaj biti pogrešan za nekoga ko je tebi pravi. Ljudi su mi rekli da nisam normalna, da se trebam boriti za ono šo volim. Ali, čemu? Da ja budem sretna, a on nesretan? Ne, ne mogu to dopustiti. Ne bih sebi mogla oprostiti to. Sad je red na tebe. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, čuvaj ga. Molim te. Budi uz njega kad mu to bude potrebno. I voli ga. Nemoj, molim te nemoj nikada da ga povrijediš. Imaj razumijevanja za neke njegove gluposti. I nemoj tražiti od njega da se promijeni. Takav je, kakav je. i takav, vjeruj mi, može da ti bude najbolji na svijetu. Ja se nadam da hoće. Možda zvuči neiskreno i čudno, ali vam želim sve najljepše.


Ovde te ostavljam

Published on 15:30, 01/23,2016

"Moj jedini nedostatak je sto me nema u vise primjeraka." rekla sam kroz blesavi smijeh. On se samo lagano osmijehnuo. "Koja bi ti bila draza?" "Ne znam. Ti odluci." "Ona koju znas duze." "Pa tebe ludice." "Trik pitanje. Kako bi me prepoznao kad smo sve iste??"  Nisam znala kakav dogovor da ocekujem, ali on je znao. "Lako... Tebi sijaju oci." Ta recenica je bila tako savrsena i tako pogresna. Izgovorena u pogresno vrijeme i pogresnoj osobi. Meni, koja se borim mjesecima da obrisem osjecanja koja on uporno pokusava, doduse nesvjesno, da stvori. I stvar koju sam uradila da bih to 'ispravila' je najgora moguca stvar koju cu u svom zivotu uraditi. Iznjela sam svoje pretpstavke i zakuvala situaciju i samo gledala iz daleka kako se krcka. Jako zlobno i donekle nepromisljeno od mene. Ali Boze moj, nisam smjela da dopustim da opet prolazim kroz isto sr*nje kao i prosle godine. Onog trenutka kada su atomi nasih dusa bili toliko blizu da su se spojili znala sam da ne smijem da osjecam nista. I da je odlazak najbolje resenje. Priznajem da mi je donekle krivo sto sam morala da ga povrijedim na taj nacin, mislim zasluzio je, ali ne tako. Ni samoj sebi ne zelim da priznam da se plasim svojih osjecanja. Plasim se vezivanja, narocito za vrstu kao sto je on.  Sa njim su moji strahovi jaci nego glas. I zbog toga ga povredjujem na najgori moguci nacin, da bih spasila sebe. On mi nikad ovo nece oprostiti, a ja nikada necu biti zbunjena. Gubimo i jedno i drugo, ali ovako je najbolje. Znaci mi i previse da bih mu dopustila da mi oprosti. Ovdje ga ostavljam.


Nije bas sjajno, ali mi ipak sijamo

Published on 04:35, 01/13,2016

Ponekad stvari nisu onakve kakve ocekujes da budu. Ne razocaras se, ali ti bude svejedno. Bude te briga za ljude, svijet, jednostavno dignes ruke od drugih. Ovo je druga godina kako je moja dusa prazna.  Zato volim samocu. Ne pustam nikog blizu sebe. Uplasim se svojih emocija i osjecanja, koja su previse jaka, i jednostavno odem. Evo priznajem ti da me je strah. Da, meni koja se dvadeset godina nisam niceg bojala, sada ti govorim da me je strah. Ne zelim da ga izgubim kao sto sam i tebe. Prepoznao je on strah u meni, osjetio ga je. Ali ne zna. Ne zna da ja mogu svakog trena da odustanem. Da odem i da se vise ne vratim. Ne zato sto sam kukavica, vec zato sto me je strah. Nikad mu necu objasniti svoje strahove. 

Da ti malo pricam o njemu, tebi, jer nikome drugom nisam i necu. On je divan. Ne zato sto je lijep i jak, vec zato sto ima neke svoje nacine na koje pokazuje koliko mu znacim. Umije da bude brizan i grub, sto mi se jako dopada. Tvrdoglav je, itekako je tvrdoglav. Ali vremenom sam naucila kako da se nosim sa tom tvrdoglavoscu. I ono sto je najbitnije, umije da me nasmije. Umije da me natjera da zaboravim sve probleme. On je vise 'ja' nego sto sam zapravo ja sama. On je muska verzija mene. Naravno ja sam malo stidljiva. Dobro, malo vise. Ali i ako to on nikada nece htjeti da prizna, upoznala sam mu dusu. Ne onu koju pokazuje svijetu, vec onu koju ja nisam nikome pokazala, a on je pokazao meni. Komplikovano je sve to, znam. Ali me briga. I ne boj se, nikad te nece zamijeniti. Ima on dovoljno mjesta u mom srcu, ali nema i moje srce. Nikada se necu kajati zbog nekih stvari koje su se dogodile, jer sam ja tako htjela. I neke trenutke sa njim ne bih mijenjala ni za sta na svijetu. On je dobar, na neki sebi jedinstven nacin. Krije to i vise nego dobro. Kao i svaki momak pokusava da se predstavi kao neki dasa, mangup. I znam da i tebi odozgo to izgleda tako, ali nije. Cini ti se. Dobar je on.  I znam da ces ga sacekati gore da mu das koju ako me povrijedi, ali nece. Mozda je i njega strah, ali i sama znas da su miskarci previse ponosni da pricaju o tome. Ne oni se ne boje nicega. Oni su stijene. Ne, ne ipak planine. Dobro, malo pretjerujem. Ali jeste tako. 

Ej, nemoj da mislis da sam zaljubljena, jer nisam. To nije zasluzio. Bar ne jos.  Potrebno je da neke stvari sredi sam sa sobom, da sebe dovede i red. I ne ne trebam ja da mu pomognem u tome. To su knjige u njegovoj glavi koje treba po tomovima da razvrsta i vrati na police.

I naravno ako on ne bude ispao prema meni fer i ispostovao me kao sto sam ja do sada njega postovala ja njega mogu isplakati kroz jedan,dva, eventualno pet dana, ali mila moja njemu  ni cijeli zivot nece biti doboljan da ispravi ono sto mi je uradio. 


Ostavljam ti još jedan deo sebe

Published on 20:30, 01/10,2016

''Hteo sam da mi budeš poslednja.'' 

 

 Upoznali smo se još dok smo bili klinci. Naravno tada nismo mnogo znali o pravim osećanjima kao ni o iskrenoj ljubavi. Puno vremena smo provodili zajedno. Zajedno smo i sanjali snove. Tako bi na podu njene sobe zurili u plafon i samo pričali. Bio sam najsrećniji kad joj izmamim osmeh. Među nama nije bilo tajni, jer smo sve tajne delili. Znao sam sve o njoj i ona o meni. Oprostila je što sam je čuvao kao rezervu, a hvatao se lošeg društva, kafane i one druge vrste djevojaka. Oprostila mi je što sam ljubio druge, znala je da samo nju volim. Oprostila mi je sve pijane noći, sve te kafane, znala je da ću joj se, opet, kad - tad vratiti. Oprostila mi je svaku poruku koju joj nisam poslao, svaki poziv kojem se nadala, a nije ga bilo. Znala je, još je ima u meni. Oprostila mi je što sam je mijenjao za lude noći, lude provode, dok me je u suzama čekala držeći telefon u ruci. Opraštala mi je uvrede, psovke. Čekala je, kao niko ona je znala da čeka. Dok sam bio daleko, stotinama kilometara, s nekim djevojkama za jednu noć - bila je sama.

Često pitam za nju, jesu li me kilometri i moje ponašanje izbrisali iz njenog srca, ljube li je neke tuđe usne. Kažu, još je sama. Ona za mene ne pita, a znam je. Ludica mala, ne bi priznala ni za šta na svijetu da sam jedino čemu se moli, da sam bio i ostao jedini razlog onih zlih suza što joj svakodnevno kvase ono lijepo, umiljato lice. Pustila me je, ne zove više, ne da da joj žute minute unište sve što je započela bez mene. I neka je, neću je dirati. Neću da joj sreću opet pokvarim. A samo kad bi znala .. volim je, prijatelju, volim kao prvog dana. Đubre sam bio godinama, godinama je ubijao. U jednom trenutku stvorio bih joj sve, u drugom sve uzeo, vratio na samo dno.

Sada se kajem, ali natrag nema. Šta bih sve dao, da tu moju malu garavu opet učinim najsretnijom na svijetu, šta sve ne bih dao za jedan osmijeh - a da sam ja tome razlog. Fali mi, prijatelju, i ona, a i ja onakav kakvim me samo ona uspijevala učiniti. Nikada neće saznati, što sam gori bio - više sam je volio. 


You were red and you liked me 'cause I was blue..

Published on 01:35, 01/08,2016

Nakon dvije jako duge i nesretne veze ljudi me često pitaju:
'Kako si sada? Hoćete li se pomiriti?'
I svaki put bih se iznova zamislila, sama sebe preispitivala.
Odgovor bi uvijek bio isti.
'Moje srce čeka nekog trećeg,
nekog ko će me tako čvrsto zgrabiti da se neću moći otrgnuti,
odvući sa sobom u budućnost, u zauvijek.'
I volela bih da sam upravu.
Da mi se onako krišom, iza leđa prikrade.
Samo da osjetm njegovo prisustvo, njegov miris, uzdah...
Ništa drugo i ne bi bilo potrebno.
Naravno nailazila bih i sa njim na  tako snažne oluje,
koje bi kao prije nosile sve pred sobom, ali ipak, stala bih pored njega,
a iza očistila sav pepeo i prašinu.
Ostala bi nam samo svijetla budućnost, sreća,
osmijeh na licu, ljubav, taj očaravajući pogled u očima.
Ni sekunde ne bih razmišljala,
samo bih zadovoljno nasmijala i osjetila taj jaki zagrljaj.
Svijet bi bio naš!


Kako te gleda tako te i voli

Published on 21:00, 01/03,2016

 

Postoji milion načina da se pokaže ljubav. Moj omiljen je preko pogleda. Neko mi je rekao ''Glupost, kako bi mogla da prepoznaš da li je to stvarno ljubav?'' Samo sam se nasmejala. 
To se ne vidi, to se oseti. Momenat kada ti on ide u susret, pojavi se taj glupavi osmeh, onako iznenada. I do trenutka dok ti se on sasvim ne približi boriš se sa usnama, i moliš se da ne primeti. A on već odavno zna. Pa te pogleda diektno u oči i nasmeši ti se. Pa pogledom miluje tvoje lice, miluje ti usne, koje se još uvek ne usuđuje prstima da dotakne. A želeo bi. Samo se boji da ne pokvari taj savršen trenutak. Zatim te grl. Naravno njegova visina ti dozvoljava da oslusneš otkucaje njegovog srca. Pa ga pogledaš, a on tebe već 'odozgo' gleda, i smeje se. Pa ti ljubi glavu.  I tada vidiš sjaj u njegovim očima, sjaj koji ti greje srce. I prepustiš se momentu. Zatim ga zagrliš jače, a on se pretvara kao da ne može da diše samo da bi mu ti poklonila poljubac. A ne možeš fino da ga poljubiš jer se smeška poput nekog deteta. I samo tada znas da si ga nisi ti birala, našli ste se. Kao da se poznajete celu večnost. Kao da je sudbina umešala prste. Njegova ruka se savršeno sklapa sa tvojom, i ispunjava svaki uslov da bi nastao savršeni stisak. Savršeno držanje za ruke dok zajedno šetate obalom mora. I tebi je to dovoljno. I tebi je on dovoljan, jer si i ti njemu dovoljna. I to je ljubav.

 


Neke stvari se nikada ne mogu ispraviti

Published on 23:06, 12/31,2015

Ispijajući poslednje gutljaje iz ove proklete flaše pomislio sam na tebe. Nije to zbog vina. Iako sam u ovm lokalu okružen ljudima osjećam se usamnljeno. Nema tebe pored mene da mi držiš ruku. I tako dok je ti držiš, ja je polako primičem usnama i ljubim. Ali eto, sa jednom pogrešno izgovorenom rječju sada za ovim stolom čekam zoru da svane. Nikada nemojte praviti iste grške kao ja. Kad ti kaže 'idi' ti namjerno ostani. Savjetujem vam nešto što ni sam nisam umio ispoštovati. U trenutku bijesa ja sam otišao i nisam se vratio. A znam da je plakala cijelu noć, znam da je držala telefon u krilo čekajući poruku mog povratka. Međutim ja sam to veče proveo u postelji druge žene. Kako sam tu završio? Kao i sada, ispijao sam piće u jednom baru dok mi nije prišla prelijepa žena. Od količine alkohola koji se nalazio u mojim venama zaličila mi je na tebe dragana. Proklet da sam kad sam jutro dočekao pored nje. Nekoliko dana posle toga molila me da se vratim. Druže, ja nisam imao snage u oči da je pogledam. Natjerao sam je da misli da je ona pogriješila i da se nikada neću vratiti. Plakalaje, klečala na koljenima, a ja, ja sam je sam hladnokrvno zamolio da ode i da me više ne traži. A kad je otišla, zaključao sam vrata i samo se prepustio mraku moje sobe. Plakao bih da sam mogao, ali u tom trenutku  nigdje nije bilo ni traga tim sitnim kapapljicama koje bi iskazale moje emocije. Bio sam prazan, a opet pun svega. Neki će razumjeti a neki pak i neće. Da bih zaliječio svoje rane ponavljao sam ove ispade, pijančenja i druge žene. Par puta se zadesilo da naletimo jedno na drugo u istom klubu. Ona bi bila sa srugaricama, a ja svakog puta sa drugačiom ženom. Znam da sam je ubijao sa time, ali opet nisam bio priseban. Sada plaćam za svoje greške, jer ni jedna od tih žena nije sada pored mene. U punom lokalu ja sam sam. Volio bih da si tu. Makar na minut. Ali te nema.. 
 
"Dragi moji,
Ovo je bio poslednji post u ovoj godini. Želim vam puno sreće, uspjeha a prije svega zdravlja u 2016 godini.  Srećna Nova godina.
Vas PlaviSafir" 


Novogodišnja želja

Published on 20:23, 12/31,2015

U ovoj novogodišnjoj noći ću poželjeti da ON bude doživotno sretan, ako već ne može biti moj, neka bude sretan. Za sebe želim da izgubim sve osjećaje prema njemu koji me ne voli i da sve svoje misli, želje, nadanja usmjerim prema onome ko je tu uvijek i koji me voli najviše, želim da ga zavolim, da nova 2016. bude naša. Da budem sretna onoliko koliko je ON, kojeg volim sada sretan bez mene.
Želje, ostvarite se.


Koliko tuge kriješ iza tog divnog osmijeha, anđele moj? #S

Published on 01:55, 12/31,2015

''Budi na našem mestu u 7 sati.'' stigla joj je poruka sa dobro poznatog broja. Prošlo je dosta vremena od kada je poslednji put vidjela njegovo ime na ekranu njenog telefona. Mislila je da sanja, protrljala je oči i pogledala ponovo. To je stvarno bio on. Duboko je udahnula i odgovorila ''Biću tamo.'' Srce joj je kucalo kao ludo. Pitala se da li postupa ispravno, ali znala je da nema šta da izgubi.
''Došla si!?'' ushićeno je rekao. Koračajući prema njemu, grizla je usnu kako se nebi nasmijala. ''Došla sam.''  Posmatrao je par sekundi a zatim je rekao ''Znaš, u jednom trenutku sam pomislio da nećeš doći.'' Razmišljala je šta da mu odgovori, ali je shvatila da nema potrebe da bude drska. To bi od nje napravilo očajnu djevojku, a to nije željela. Nasmijala se. ''Ali evo, došla sam. zašto si me zvao?'' Pogledao je sa osmjehom na licu. U trenutku se premišljao da li da joj kaže ali je na kraju izustio ''Htjeo sam da ti kažem da te volim.'' Gledala ga je sa suzama u očima. ''Kasno je za to.'' Približio joj se. ''Znam. Ali sam morao da ti kažem, predugo sam ćutao. Dozvolio sam te izgubim. I to od koga. Od onog klipana koji je promijenio djevojaka više nego što ja imam godina.'' Ta njegova rečenica je zaustavila njene suze jer je njegova izjava bila apsurdna i nije bila podržanja nikakvim dokazima. ''Ti misliš da smo on i ja zajedno?  Molim te ne zasmijavaj me.'' Uputio joj je zbunjen pogled. ''Ali vi ste stalno zajedno. Skoro po cijeli dan. Priče kruže. Gledate se na način na koje se samo prave ljubavi gledaju. Gledaš ga onako kako si mene nekad gledala.'' Znala je da su ovo bile riječi provokacije i ljubomore. Ono što on nije znao jeste da je taj sjaj u njenim očima bio isključivo zbog njega. U njega je gledala bilo sa kim da je bila. ''Griješiš i ti to dobro znaš. On će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu jer je bio tu kad ti nisi. Ali ono što on nikad neće imati jeste moje srce. Ono pripada samo jednoj osobi, međutim ta osoba je umrla 15. decembra kada je slomila isto.'' Približio joj se i zagrlio je. ''Izvini. Znam, znam da to neće sastaviti tvoje srce i znam da to neće povući ono što sam ti rekao, al isto tako znam da ga voliš.'' Nije se opirala tom zagrljaju. Bio joj je prijeko poreban, ali se nije ni prepuštala istom. Samo je pričala. '' Evo tebi ću prvome reći pravu istinu. Ne volim ga. Nikad nisam, nikad i neću umjeti. Volim njegovo prisustvo i osobu kakva postajem pored njega, ali ne i njega. On mi je drug, gotovo kao brat, samo bolji jer me nikad nije udario. I dala bih život za njega, kao da je moja krv. Ali ga ne volim.'' ''To nije moguće, kako možeš da ga ne voliš?'' ''Prestani. Mislim da si čuo i više nego dovoljno. I saznao si i više nego što je trebalo. Ne znam šta hoćeš više od mene!'' Pokušala je da se istrgne iz njegovog zagrljaja ali joj nije dopuštao, drzao je čvrsto kao da će neko da je ukrade. ''Jesam. I laknulo mi je.'' Suze su joj krenule i ako ni sama nije znala zbog čega. ''Pusti me sada.'' ''Nikada. Jednom sam napravio tu grešku, ovoga puta neću. Volim te plavi moj safiru. I želim da budeš samo moja.'' ''Volim i ja tebe više nego što možeš da zamisliš, ali ovo nije način da mi to pokažeš.'' ''Plavooka ne mudruj. Ništa nas ne sprečava da budemo zajedno.'' Pogledala ga, u njegovim smeđim očima vidjela je sebe. Onakvu kakva zaista jeste. Vidjela je iskrenost i ljubav, ali u isto vrijeme vidjela je tugu i bol. Istu onu koju je ona imala zbog njega. Odlučila je da mu da šansu. Ljudski je praštati. Ne mora mu ona naplaćivati za ono što joj je uradio, dovoljno mu je Bog naplatio sto je morao da je gleda sa drugim. ''Ne postoje riječi za ono što sada osjećam.'' rekla mu je gledajući ga u oči. ''Postoji način da budu zapisane. Piši usnama, po mojim.'' I poljubio je. Jednom. Dvaput. Triput. Niko ne mora biti savršen da bi bio voljen.


Ne otvaraj oci....jos uvek ⏳

Published on 01:51, 12/29,2015

Dok smo razgovarale gledala sam je pravo u oci. Osecala sam njenu bol koja je pustala korijene po njenoj dusi. Svesna cinjelice da njen muskarac nikad nece biti zapravo njen, borila se sa suzama koje su bile na samoj ivici njenih kapaka. "Niko ne zna koliko ja njega volim." ponavljala je. Ta recenica mi je bila i vise nego poznata. Znala sam kakav je to osecaj. Voleti nekog ko ne voli tebe je isto kao da cekas brod na aereodromu. Uzaludno i besmisleno. Ali srce ne bira. Pokusala je ona da ga zaboravi, stvarno jeste. Medjutim svaku iskru koja budi plamen novog pocetka ugasila je njegova poruka. Kao da zna da je resila da zaboravi. I onda se sve vrati.Svaka suza prolivena, svaki razgovor sto je sa njim vodila, osecanje nepripadanja, sve to stane u njeno malo srce. Misli joj se pobune i krenu u bitku sa srcem. U ovakvim bitkama ishod je uvijek isti. Ma koliko razum bio uvjerljuviji i imao bolje argumente srce ce uvjek pobjediti. A ona ce i dalje cekati svog plavookog lepotana. Cekace da vreme izgladi odnose sa njenom sudbinom, da konacno krene pravim putem u kojuem se nece morato boriti sa olujama u njenoj glavi. Gdje ce biti srecna i zadovoljna. Gde ce njegove ruke biti obavijene oko njnog struka dok joj govori da je treba. I mozda ce tada shvatiti da je cekanje bilo neophodno, da je svaka borba bila smislena i onda..... Onda ce se probuditi!


Jednostavno će znati

Published on 13:27, 12/27,2015

Ljubav. Riječ ili možda nešto više od toga? Pitanje koje muči sve generacije, a moju najviše. Oblik raznih osjećanja potpuno neshvatljivih i nedostižnih. Pa šta bi onda jedan šesnaestogodišnji klipan mogao da priča o njoj?
Na razočarenje mnogih djevojaka moram da donesem zaključak da nije ljubav samo osjećanje prema suprotnom polu. To je i onaj osjećaj potpunog spokoja kad se uveče čitava porodica okupi oko trpezarijskog stola i prepričava kako je ko proveo dan. Ljubav je i kada si ljut na brata a ipak sa njim podijeliš ono zadnje parče pice. Kada na utakmici tvoj najbolji drug promaši prazan gol a ti ga umjesto da vičeš na njega zagrliš jer pobogu, on je ipak tvoj najbolji drug.

Toliko različitih vrsta ljubavi, toliko različitih oblika, toliko različitih načina za iskazati ih. A ja bih ipak najrađe samo pisao o jednom smeđem oku i plavom pramenu koji tako nestašno pada preko njega. Pa i neka sam smijesno zaljubljen.Pa neka mi se smije i pola svijeta. Ljubav je ono kad te baš briga šta drugi ljudi misle. Kad ne možeš a i ne želiš da se boriš protiv tog sjaja u oku i blesavog osmeha. Svi zaljubljeni liče jedni na druge. Prepoznaju se po tom blesavom osmjehu kojim ponosno idu kroz grad.Muči me samo to što ne znam da li i ono meni drago smeđe oko vidi to što vide ostali ljudi koji se bockaju laktovima kad prođu pored mene? Da li vidi zaljubljenog klipana koji noću skida zvijezde samo zbog nje? Da li barem naslućuje?Možda ni ne zna da je razlog moga osmjeha i razlog neslanih šala mojih drugova. Ali ja to trpim onako muški, stojeći. Kako dolikuje jednom ponosnom šmekeru. I nije ni bitno da li ona zna. Nije ljubav uvijek bajka. Ali meni prija i to je dovoljno. Grije me poput rukavica po hladnom zimskom danu i zasmijava me poput najbolje TV komedije.

Zato, bila naizgled nemoguća, nedohvatljiva, uzaludna, ljubav je jedina koja nikad nije digla ruke od nas pa neću ni ja od nje. Koliko god srećan kraj izgledao daleko i borba za njega teška odbijam da položim koplje i predam meč. Onaj borbeni optimista u meni uporno govori da ljubav mora pobijediti bez obzira za sve. Zato nastavljam da skidam zvijezde i noću dok spava spuštam ih na njen jastuk. Jednom će ih onako sanjiva pred zoru pronaći i znaće, jednostavno će znati da sam to ja.
 
  (Štrumfeta) 


Prvi poljubac

Published on 13:31, 12/21,2015

Bio je to prvi razred srednje skole. Posle dva meseca provedenih na Rijeci Crnojevica povratak u civilizaciju donio je neke turbulencije u adaptaciji. Kao i svaki i ovaj pocetak je bio tezak. Samim tim sam imala problema da se uklopim u 'zenski' dio drustva. Zato sam vise vremena provodila sa momcima koji su bili i vise nego fer prema meni. Najvise sam vremena provodila sa Danijelom. On me je pratio kuci, sjedjeli smo zajedno u klupi. Na njegovo insistiranje to je uvijek bila zadnja klupa. A razlog je bio taj sto je on htjeo da me drzi za ruku. To mi je bilo po malo smijesno ali dopustala sam. Danijel je bio visociji od mene za glavu. Imao je zelene oci i plavkastu kosu. I imao je prelijep osmijeh, sto se meni najvise i svidjelo kod njega. Bio je zaljubljenik u grafite i rep muziku. Zbog njega sam i pocela da je slusam. Slao bi mi plej liste koje su sadrzale citav niz reperskih pjesama, pocevsi od 2Pack-a do Eminem-a. Pisao mi je i pjesme, koje iz nekog razloga nije zelio da cuvam. Nego da se vratim naslovu. Uzivala sam u njegovoj paznji, narocito sam voljela kada me je poslije skole pratio. Usput bi sretali moje sestre kojima je sa svojih trinaest godina bilo zanimljivo da nas krijuci prate. Smijali samo se tome. Jedne veceri dok me je po tradiciji pratio stali smo na raskrsnici, on se okretao da se uvjeri da niko ne ide za nama. Pricao mi je neke nebuloze koje su meni bile zanimljive. Pozdravili smo se jer ga je cekalo drustvo i svako je krenuo na svoju stranu. Posle dva minuta cula sam da neko dozivao moje ime. Okrenula sam se. Bio je on. Sve sto je uspio da kaze je bilo "Ti. Pa sve ostalo." i tu me je poljubio. Osjecala sam se kao Artur (Artur i minimoji) kad ga je Selenija poljubila. Razlika je bila sto ja nisam morala da cekam hiljadu dana za drugi poljubac jer je uslijedio odmah poslije drugog. I to poglavlje se zavrsilo uz pjesmu "Love the way you lie" od Eminem-a i Rihanne...


Ludak od marcipana

Published on 23:36, 12/16,2015

Volela sam te zbog onoga sto si bio. Volela sam tvoje visoke zidove koje si sagradio oko sebe. I nakako sam zelela da budem ta koja ce ih srusiti. Ti si moja losa navika. Znas, stalno vezujem pesme, gradove, ulice, datume za ljude, pa me stalno podsecaju i bole. Kao i ti. Upravo sada. I znaj da cu biti tu kad nazoves. U bilo koje doba dana i noci. Jer ako ti nisi tu svejedno je ko jeste. I nikada mi nije bilo tesko sjedjeti na klupi ili na nekom betonu i slusati te. Nikad mi nije bilo tesko u bilo koje doba dana i noci izletjeti da te vidim, jer volim tebe, ne nesto tvoje. Mozda bas zbog toga sto sam osetila koliko te volim sam se uplasila svoje ljubavi. A nedostaje mi to tvoje veliko srce, topli osmeh i cvrsti zagrljaj. Hmm, ipak voleti nekog ko tebe ne voli je hrabrost. A jos hrabrije je kada to shvatis i odlucis da ode. A ti neces znati za pravi gubitak, jer on nastaje samo kad nesto volis vise od sebe.

Sa tobom. Bilo sta. Bilo gdje. Bilo kada.


lako je otici

Published on 23:24, 12/13,2015

''Ne volim te.'' rekla sam mu u trenutku besa, ne misleći tako.

''Povuci reč gospođice!'' ponavljao je prilazeće mi sve bliže i bliže.
''Ne prilazi. Vrištaću.'' pretila sam mu.
''Vrišti, ali ja znam da sada umireš od želje da me zagrliš i poljubiš.'' smeškao se na podmukao način. Ali bio je u pravu. Želja da ga zagrlim bila je veća nego kada sam ga prvi put ugledala. I on je bivao sve bliži.
'' Rekla sam n...'' prekinuo me je njegov zagrljaj nakon kojeg su usledile moje suze.
''Izvini, znam da sam te povredio ali mi je stvarno žao. Nisi zaslužila to da ti napravim.'' svaka njegova reč je bolela, toliko jako da je sva tuga počela na oči da mi izlazi. ''Ne, ne. Neću da dozvolim da zbog mene plačeš.'' brisao je moje suze svojim rukama. "Lažeš da me ne voliš, i ne razumem zašto misliš da ćeš odlaskom nešto postići?" "Učila sam od najboljeg!" odaljila sam se od njega i dalje brišući suze. "I znam da odlaskom necu postici nista, ali posto moje reci nikad nista nece promeniti, to je jedino sto mogu da uradim." "Kako ne shvatas da nije sve u odlasku? Kako ne shvatas da te ja zelim pored sebe!! Kako vise ne ukapiras da te volim. Vise od svega." "Ali to je jedino sto znam..." opet su suze pocele da me guse "...od kad znam za sebe svi odlaze. I to bas kad je najteze. I dok je moja majka plakala u dnevnoj sobi, moj otac je pakovao kofere u spavacoj, dok je..." "Prekini. Ti nisi tvoj otac. Ti si najhrabrija osoba koju znam. Ti si bila tu kad se meni svet rusio, ti si bila tu kad mi je bio potreban prijatelj. Jedina si me ti razumela i nisi mi dala da potonem. A ja, ja sam idiot koji ne zna da ceni ono sto ima. I znam da se plasis, ali obecavam ti da cu se promeniti. Hajde sada dodji ovamo.." rasirio je ruke pozivajuci me u svoj zagrljaj. Stajala sam ukocena. Taj zagrljaj mi je bio sve na svetu. Prisao mi je jer ja nisam smogla snage. Zagrlila sam ga. Pod mojom glavom sam osetila kako mu srce brzo lupa. Poljubila sam ga u srce, i zadrzala glavu udisuci njegov miris preko njegove trenerke. On me je zatim poljubio u glavu. Ne umem bas najbolje da opisem sta sam osecala u tom zagrljaju, nije bila smirenost, jer i dalje nisam bila sigurna da je on sasvim bezbedan. Kako god bar sam znala da ispred mene stoji coveko koji je samo moj. Moje jutro i moja noc. Moj mir i moj nespokoj. Moje suze i smeh. Moje sve.


Da ponekad boli te koliko volim te, od bola bi umro

Published on 01:58, 12/13,2015

"Mi se ne možemo nazvati MI, jer skupa nikada ni bili nismo, ali volela sam te kao da jesmo. Volela? Zapravo, još uvek, samo... Samo se ponašam kao da nije tako, kao da me ne zanimaš ni ti, ni tvoja sreća, ni tvoja tuga. A zanima me, jer se radujem tvojoj sreći i tugujem kad i ti, ali to nikad nećeš znati, a i da znaš, ne bi uzimao k srcu, jer takav si ti. Kada me pitaju: 'Je l' još uvek on?', nasmejem se uz reči: 'Ha! Ma kakvi, ne!'. Lažem! Što je najgore od svega - dobro mi ide, poveruju ljudi, nekada i sebe ubedim u to, ali ne vredi. Onda dođe noć, kad vraćam film u glavi, ne želeći da se prisećam tvojih poruka, tvojih reč,i koje i danas bole, i shvatim da samo zavaravam sebe i da ću te voleti sam Bog zna još koliko dugo, i da me boli to što smo odustali, a da nismo ni pokušali, iako oboje znamo da smo nekada silno želeli jedno drugo. I sada vidim koliko su istinite one reči: 'Najviše se vole oni što se nemaju'."


I nebo je sa mnom plakalo te noci

Published on 21:40, 12/11,2015

Sve sto mi je od njega ostalo je pepeo. I sjecanja koja s vremena na vrijeme znaju da me probude. A kada me probude, probude i onaj isti bol koji sam davno zakopala. Tog 18. Avgusta kada je u meni stalo sve. Onaj osjecaj kada vam neko uzme srce iz grudi i samo cupa dio po tio, ne kida, CUPA. Na vase oci. A nebo zajedno sa vama place. I koliko god sjedjeli pored prozora i cekali ga da se pojavi, njega nema. A ja luda sebi ne zeli to da priznam. Nije mogao tek tako da ode. Nismo se cak ni pozdravili. Nisam ga cak ni zagrlila. Opet krivim sebe, zasto sam ga pustila da ode. Zasto sam bas tog dana morala da budem ljuta? Zasto se nije vratio? Zasto je moje poslednje sjecanje na njega hladno, kao i njegova ruka, koju sam uporno pokusavala da zagrijem. Zasto mi nisu dali da ga probudim, vec su me izvukli iz prostorije u koju se nalazio. Kako su mogli da ga ostave da lezi na tom hladnom metalnom stolu? Samog. Kriva sam, jer mu nisam rekla koliko ga volim, jer mu nisam rekla da ostane. Zasto je otisao s obecanjem da ce uvek biti tu? Sta ja imam od tog? Samo suze od kad ga je nebo uzelo. Hocu da ga vidim, da ga vratim. I dok mi je u ruci njegova slika brisem suze koje liju niz moje obraze kao kise jesenje. I to mi uspijeva samo na kratko. Dok me ponovo ne probude ista sjecanja.  

Jer mi nedostajes.

 Jer te volim. 

M. ❤ 


Da je volim...

Published on 10:33, 12/09,2015

Toliko kilometara, toliko pitanja i toliko goriva u rezervaru.. Dovoljan razlog da dignem sidro iz luke i krenem na put. Mozak mi je govorio kako će me tamo zateći kiša grubih riječi koje ne želim čuti pa ću stajati sav mokar ispred njenih vrata. Vrati se budalo, dok nije kasno..Ali srce ne sluša. Kilometre broji s nestrpljenjem. I konačno sam bio tu ispred njene kuće. Mislim se: Okreni se sad i vrati se odakle si doš'o dok te nitko nije vidio. I taman da se vratim u auto, osjetih neke poznate ruke koje me grle s leđa. Cijeli sam zadrhtao. ''Osjećala sam da bi se večeras mogao pojaviti od nikud.''- prošaputala mi je na uho. Okrenuo sam se prema njoj. Taj osmijeh, sjaj u očima, ona. Odmah sam dobio hrabrosti da joj kažem ono što sam naumio. ''Slušaj, došao sam ti nešto reći i ne znam odakle do počnem, ali..'' ''Strašno!''-prekinula me. ''...Ajde, ćuti. Idemo se provozati malo.'' Bio sam razočaran što joj nisam uspio to reći jer sam znao da kasnije neću imati hrabrosti. Sjeli smo u auto, a onda je stavila ruku preko moje na mjenjaču. O, Bože, koliko mi je to falilo. Dodir je bio tako stvaran, a ono što je poslije rekla činilo se tako nestvarnim. Nasmiješila se uz riječi: ''Znaš, i ja tebe. Nisi dolazio bez razloga. Sam kažeš da za najbitnije stvari ne trebaju riječi, onaj kome su namijenjene čuće ih svakako.'' Nisam mogao vjerovati da ona to stvarno govori. Ponovno je sve prošlo bolje nego što sam očekivao. Doduše, moguće da mi u narednih par dana stigne nekoliko plavih koverti na adresu iz policijske stanice jer sam tu noć, zbog uzbuđenja, prekršio ko zna koliko saobraćajnih zakona. No briga me. Učinio bih to još stoput ako treba samo da joj kažem da je...Ma zna ona.


Samo jedna...

Published on 01:30, 12/09,2015

„Ko bi rekao… Ja, koja sam uvijek imala hiljadu novogodišnjih želja, ove godine niti želim novi miris, ni novu šminku, ma čak ni novu odjeću. Ove godine želim nešto sasvim drugo. Ono što nijedne godine nisam zaželjela. Ove godine želim samo da jedno mesto na svijetu ostane zauvijek samo moje. Neka taj njegov zagrljaj zauvijek bude samo moj. Jer je on jedino što mi je potrebno u ovoj, pa i u narednim godinama. Jer samo kraj njega se osjećam srećna, a majka mi je govorila da na svojoj sreći treba zahvaliti i poželjeti da je uvijek tu. Pa, Bože, molim te vrati mi njega i da me čini najsrećnijom osobom i molim te da se ta sreća nikada ne završi. Samo da je on uvijek uz mene i taj njegov pogled, osmijeh... Sve njegovo... jer je on jedini bitan za mene i jedini koji me oraspoloži ma kakva god da bila… 


«Prethodni   1 2 3 ... 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 ... 20 21 22  Sledeći»