Plavi Safir blog

Ovde te ostavljam

"Moj jedini nedostatak je sto me nema u vise primjeraka." rekla sam kroz blesavi smijeh. On se samo lagano osmijehnuo. "Koja bi ti bila draza?" "Ne znam. Ti odluci." "Ona koju znas duze." "Pa tebe ludice." "Trik pitanje. Kako bi me prepoznao kad smo sve iste??"  Nisam znala kakav dogovor da ocekujem, ali on je znao. "Lako... Tebi sijaju oci." Ta recenica je bila tako savrsena i tako pogresna. Izgovorena u pogresno vrijeme i pogresnoj osobi. Meni, koja se borim mjesecima da obrisem osjecanja koja on uporno pokusava, doduse nesvjesno, da stvori. I stvar koju sam uradila da bih to 'ispravila' je najgora moguca stvar koju cu u svom zivotu uraditi. Iznjela sam svoje pretpstavke i zakuvala situaciju i samo gledala iz daleka kako se krcka. Jako zlobno i donekle nepromisljeno od mene. Ali Boze moj, nisam smjela da dopustim da opet prolazim kroz isto sr*nje kao i prosle godine. Onog trenutka kada su atomi nasih dusa bili toliko blizu da su se spojili znala sam da ne smijem da osjecam nista. I da je odlazak najbolje resenje. Priznajem da mi je donekle krivo sto sam morala da ga povrijedim na taj nacin, mislim zasluzio je, ali ne tako. Ni samoj sebi ne zelim da priznam da se plasim svojih osjecanja. Plasim se vezivanja, narocito za vrstu kao sto je on.  Sa njim su moji strahovi jaci nego glas. I zbog toga ga povredjujem na najgori moguci nacin, da bih spasila sebe. On mi nikad ovo nece oprostiti, a ja nikada necu biti zbunjena. Gubimo i jedno i drugo, ali ovako je najbolje. Znaci mi i previse da bih mu dopustila da mi oprosti. Ovdje ga ostavljam.