Da je volim...

Published on 12/09,2015

Toliko kilometara, toliko pitanja i toliko goriva u rezervaru.. Dovoljan razlog da dignem sidro iz luke i krenem na put. Mozak mi je govorio kako će me tamo zateći kiša grubih riječi koje ne želim čuti pa ću stajati sav mokar ispred njenih vrata. Vrati se budalo, dok nije kasno..Ali srce ne sluša. Kilometre broji s nestrpljenjem. I konačno sam bio tu ispred njene kuće. Mislim se: Okreni se sad i vrati se odakle si doš'o dok te nitko nije vidio. I taman da se vratim u auto, osjetih neke poznate ruke koje me grle s leđa. Cijeli sam zadrhtao. ''Osjećala sam da bi se večeras mogao pojaviti od nikud.''- prošaputala mi je na uho. Okrenuo sam se prema njoj. Taj osmijeh, sjaj u očima, ona. Odmah sam dobio hrabrosti da joj kažem ono što sam naumio. ''Slušaj, došao sam ti nešto reći i ne znam odakle do počnem, ali..'' ''Strašno!''-prekinula me. ''...Ajde, ćuti. Idemo se provozati malo.'' Bio sam razočaran što joj nisam uspio to reći jer sam znao da kasnije neću imati hrabrosti. Sjeli smo u auto, a onda je stavila ruku preko moje na mjenjaču. O, Bože, koliko mi je to falilo. Dodir je bio tako stvaran, a ono što je poslije rekla činilo se tako nestvarnim. Nasmiješila se uz riječi: ''Znaš, i ja tebe. Nisi dolazio bez razloga. Sam kažeš da za najbitnije stvari ne trebaju riječi, onaj kome su namijenjene čuće ih svakako.'' Nisam mogao vjerovati da ona to stvarno govori. Ponovno je sve prošlo bolje nego što sam očekivao. Doduše, moguće da mi u narednih par dana stigne nekoliko plavih koverti na adresu iz policijske stanice jer sam tu noć, zbog uzbuđenja, prekršio ko zna koliko saobraćajnih zakona. No briga me. Učinio bih to još stoput ako treba samo da joj kažem da je...Ma zna ona.


Trackback URL

http://www.blog.rs/trackback.php?id=265587

Leave a Reply

Dodaj komentar





Zapamti me

One Response to Da je volim...