Plavi Safir blog

Upitaše me večeras za njega, jesmo li još uvijek zajedno. Odgovorih da nismo…sreća pa nisu pitali zašto. Šta da im kažem? Istinu? Da me je prestao voljeti? Ne bih to mogla izgovoriti a lagati ne znam.

Pogledaše onda u centralnu fotografiju na komodi, gdje smo nas dvoje, nasmijani, srećni Nejasno im bi, kako to da ona i dalje stoji tu. Našališe se, upitaše zar je moguće da nisam sve fotografije spalila. Odgovorih im da je to najvažniji dio mog života,i da nemam potrebe mrziti i spaljivati slike od osobe koja mi je nekada predstavljala cijeli moj svijet. Prećutah jednu malu sitnicu…tu da nije predstavljala, da i dalje predstavlja.

Onda se pokrenula priča oko toga kako je možda i bolje da sam se riješila tereta, da ću se sad moći posvetiti obrazovanju, da ću moći uživati u mladosti. To nisam mogla prećutati. 
Rekoh im kako mi on nikada nije bio teret, da sam ponosna na njega, da je bio moja snaga i podrška, moj idol. Onaj san iz djetinjstva, o pravom muškarcu i pravoj ljubavi, to je bio on. Rekoh i da sam uz njega provodila svoje vrijeme na najljepši mogući način. 
Ućutali su svi. A šta više i mogu reći ovoj budali?!

Na njega ne dam. To je jedino za šta uvijek imam snage da se borim. Kad me lome nek me slome, njega nek ne diraju.

Sunce izlazi.

 ' Hajde udahni, udahni duboko. Smiri se. Ne razumijem kako do sad ni jednom nisi odustala od mene. Poslije svega što sam uradio. Bojiš se, znam. Osjećam kako ti srce brzo kuca. '

' Tačno je, prestavljena sam!!' urlala sam na njega 'ali ne odlazim, ni pod koju cijenu.'

' Čekaj. Znam. Zatvori oči, ponekad pomaže.' govoreći to prilaz mi i ljubi me u čelo

' Pitam se, da li ćemo gledati izlazak sunca ponovo, zajedno?'

' Ne bih znao na to da ti odgovorim. Ali jedno znam, pamtiću te po onoj tvojoj cvjetnoj haljini, i po načinu nakoji si gledala zalazak sunca. '

' Ne treba ti mene da pamtiš, nisam ja ona koja odlazi, ja tebe treba da pamtim.'

' Hajde reci mi, po čemu ćeš me pamtiti?'

' Pa ovako, ništa kod tebe nije tipično i predvidljivo. Uvijek si me ostavljao zbunjenu. I ovo sad, ako si mislio da će me to što umireš uplašiti i natjerati me da odem, gadno si se prevario. Nego da se vratimo na tvoje pitnje. Pamtiću te osmijehu.'

' Haa po osmijehu?' nasmija se

' Da po osmijehu, upravo onaj u kojeg sada gledam.'

' Ali to je običan osmijeh...'

' Za mene nije, i ne prekidaj me...'

' U redu, nastavi.'

' Dalje, pamtiću te po očima. Očima punh iskrica kad god pogledaš u mene, očima u kojima vidim sve ono što kriješ od mene. Sve borbe koje se dešavaju u tvom tijelu, oslikavaju se u tvojim očima. Zato znam kada me lažeš, a kada govoriš istinu.'

' A...'

' Tišina... Sledeće po čemu ću te pamtiti jeste naš prvi sastanak. Sjećam kako je to bilo. Provela sam sat vremena smišlajući šta ću da obučem. Na kraju sam obukla veliki bijeli džemper koji je savršeno išao uz moju plavu majicu. Koračajući prema mjestu našeg susreta ugledah tebe. I danas sam ubijeđena da je u tom trenutku moje srce prestalo da kuca, čekajući mene gledao si u telefon ne obraćajući pažnju ni na koga. Kada si ne ugledao rekao si mi da priđem bliže i onda si me poljubio.'

' Sjećam se, ali nisam tako rekao. Rekao sam -ako se usuđuješ priđi bliže- i onda sam te poljubio, ovako.' i poljubio me kao i prvi put, samo što je ovoga puta bilo snažnije, ne po jačini, nego zbog straha da će me izgubiti. Ali ne zna da sama pomisao da ću ja izgubiti njega mi tjera suze na oči.

' Šta je bilo sad ludice, zašto uništavaš to tvoje lijepo lice tim slanim suzama? Nemoj da pačeš zbog mene, znaš da ne volim drame. Tu sam, još ne idem nigdje.' rekavši to zagli me jako, ali suze nisu prestajale, tekle su još više i jače. ' Polako, znaš, postoji mogućnost da preživim. Međutim, kako si počela izgleda da će doći do velikog potopa. A Nojeve barke nigdje u blizini nema.' nasmija se

' Tebi je ovo smiješno, šta bi bilo da su uloge zamijenjene, da sam ja ona koja umire, kako bi se ti osjećao?'

'  Vidiš, Bog je i o tome mislio. Znao je da ja to ne bih mogao da podnesem, da bih venuo za tobom poput cvijeća bez vode. Isto tako je znao da si ti jača od mene i da ćeš, kakav god krajnji ishod bio uspijeti da preživiš. Ne bojim se ja toliko smrti koliko od činjenice da ostajem bez tebe, da možda više nikada neću vidjeti to tvoje prelijepo lice, te rumene obraze i te dvije rupice koje ih krase. A najviše se bojim da više neću vidjeti ta dva oka boje mora. Sada prestani da plačeš.'

' Kako očekuješ da živim sama na ovome svijetu? Kada ti nisi tu ja ne mogu da dišem, kao da ostajem bez vazduha, Potreban si mi, kao što je Suncu potrebno nebo, zemlji voda tako si i ti meni potreban.'

' E moja budalice, da mi je znati šta li ti se sve mota po tvojoj glavici. Nemoj da si tužna, uspjećemo. Zar nismo do sad. Ako sam uspio da prebrodim svako tvoje mijenjanje raspoloženja, prebrodiću i ovo. A znaš li zašto?'

' Zašto?'

' Jer si ti moj početak i kraj, jer si moja sudbina, jer te volim. Eto zato.'

Sunce zalazi.

Ne boli mene to što ne vrijedim, što mu nikad neću biti dovoljno dobra. Ne boli me što sam uvijek druga, nikad prva. Ne boli me ni to što kao osoba u njegovim očima ne postojim, što sam predmet, objekat, čija je svrha samo da njega čini srećnim. Ne boli mene ni to što me se ne sjeti, što ga nije briga kako sam, sve dok mu ne zatrebam.

Ma koga ja lažem. Sve to boli itekako. Kida. 
Ali najviše, najviše od svega to što se ponovo rodim, oživim zbog pomisli na njegove zagrljaje, poljupce, na vrijeme provedeno sa njim.Pristanem na sve samo zbog toga. Samo da bih slušala njegov glas, upijala njegove mirise…

I onda. Onda ne dobijem ništa. Još jednom sam ostala na ulici, sama. Prazna, iskorištena. Ostavljena da idem gdje god znam. Po ko zna koji put. Ne d'o Bog da on ikad osjeti išta slično… tu količinu boli. 
Taj osjećaj u tebi, kad polako sve umire, gasi se, osjetiš to, osjetiš kako nestaješ….. Samo da se mogu nikad ni ne vratiti… Samo to.

Tvoji dodiri na meni su kao mastilo. Tvoj lik me ogrebe i vrati na prošle rane koje si mi ostavio. I kada mi se cio svijet ruši, ja zatvorim oči, ti si opet tu. Luda sam za tobom. Samo se tebi na ljubav zaklinjem. U tuđe ruke neću, još se tebi nadam. Još te ludo, ludo volim. I prisjećam se tvojih očiju u polutami. Ti me grliš i ljubiš nježno, kao da smo na svijetu sami. Ti živiš u meni. Čuvam te ispod kože. Možda ponekad zastanem jer pomislim da varam sebe i da osjećanja smatram greskom, ali samo se tebi na ljubav zaklinjem. I sada dok tvoja ruka prelazi preko njenog lica oprostićeš mi što sam uzaludno voljela. I ne mogu da te gledam kako pored druge stojiš jer me boli kad kažeš da me voliš. Kako to da poslije me ti voliš drugu? Uvijek sam bila tu za tebe kada nije bilo nikoga. Mislila sam da ništa neće moći da nas razdvoji ali očigledno sam pogrešno mislila. Tako si htjeo. Možda nisi trebao. Ali.... Srce je slijepo... Ja se ne kajem jer....bilo je lijepo...dok je  trajalo..

''Jednom u životu sretneš nekoga
 koga ne moraš upoređivati ni sa
 jednom drugom osobom na svijetu.'' 

''Dobro jutro princezo.'' probudila me poruka na telefonu. ''Dobro jutro ljubavi.'' odgovorila sam i okrenula se na stranu na kojoj se nalazio prozor. Sićušni zraci sunca probijali su se kroz roletne i u jednom trenutku su počeli da plešu po mom licu. Ubrzo se oglasila još jedna poruka. ''Volim te.'' nasmijala sam se. ''Stvarno me voliš?'' pitala sam i ako sam znala odgovor. ''Ne. Nestvarno te volim.'' On je lud, pomislila sam. ''Ti si lud.'' ''Lud za tobom. Samo da znaš da sam te se uželio. Brojim sate do tvog zagrljaja.'' ''Još samo malo. Vidimo se na starom mjestu.... I ja tebe.'' Nakon što sam poslala poruku, prevrtala sam se još malo po krevetu do se nisam ustala.

Bila sam nestrpljiva i ta nestrpljivost je nestala onog trenutka kada sam ga ugledala. Vjerujte mi, da postoji sud ljubavi, ja bih tužila njegov osmijeh. Ne znam šta bih sa njim. Ali da ga nema znam da bih ga opet tražila. ''Jedva sam dočekao da te ponovo zagrlim.'' zagrlio me je, a ja sam ga zagrlila jače. Ponovo se pretvarao da ne može da diše kako bih ga poljubila. Mogu reći da su ove 'fore' postale tradicija. Tradicija koju bih rado njegovala godinama. ''Nedostajao si mi.'' ''I ti meni ludice...'' sjeli smo na našu omiljenu klupu ''...Znaš, to me ispunjavaš. Činiš da budem cio.'' Stisnuo mi je ruku malo jače, a zatim se okrenuo prema meni i nasmijao se. Uzvratila sam mu osmijehom. ''Kada sam sa tobom ne treba mi ništa, ali zato kad nisam trebaš mi samo ti.'' Nije prestajao da se smješka. ''Ljubavi...'' ''Molim dragane.'' ''Želim da me zagrliš. Onako kao što se grle ljudi koji su osuđeni da ostare zajedno.'' Nisam znala kakav je to zagrljaj, ali sam ga zagrlila. Ne znam zašto, ali kad ga pogledam sve što je loše, samo tako, nestane. ''Anđele,'' pogledala sam ga u oči, koje su se bile napunile suzama ''jak sam ja. Ali se onda pojaviš ti. Moja slabost. I tada postanem jači zbog tebe. ali u istom trenutku na tebe najslabiji.'' Poljubila sam ga ''Ti si moj kralj. A ako išta na ovom svijetu znam. onda je to da bih se budila u tvom zagrljaju do kraja života.'' 

Ali sta ako ni to ne uspe? Sta ako vam jednostavno nije sudjeno? Ako svaki korako koji zajedno napravite je uzaludan. I uprkos tome sto znas sve njegove najmracnije tajne i dalje ne znas ko je. Svaki njegov potez te iznova i iznova iznenadi. Iznenada pocinje da se mijenja. Mijenja se njegovo ponasanje, mijenja se njegov odnos prema tebi sve dok na kraju ne shvatis da te pocinje lagati. Lagati za neke nebitne stvari, sitnice. Dok on misli da mu sve prolazi glatko, ti u medjuvremenu saznajes sve ono sto te je slagao.  I pokusavas preci preko svega, boris se sa slobom, da mu na kraju oprostis. Ali vec sledeceg dana on stoji ispred tebe, laze te u oci, kune ti se da govori istinu, a znas da laze. Tada ti je vec dosta svega toliko i preko glave da vise nemas snage da se boris ni sa cim. I odustanes. Odes poverdjujuci i njega i sebe. A znas da ga volis i znas da te voli, ali ne mozes dalje. 

"Ostaje nada da ce neko negdje htjeti da shvati mene,
moja lutanja, mastanja i sanjanja i znati da ih prati." - Marchelo

On: tvrdoglav kao mazga, neozbiljan, koliko jedan mladic u dvadesetim godinama moze biti, a opet dobar u dusi. Imao je oci boje kestena. Oci u koje bi se mogla izgubiti kada bi se dublje zagledala. Bio je buntovnik i nevjerovatan sarmer. Nikada nije voljeo da se uklapa u drustvo, zeljeo je da bude unikat. To mu je i uspijevalo. Nije bas vjerovao u ljubav. Nekako, davno slomljeno srce nije dopustalo da se ponovo sastavi. Tako je nastavio da luta. Nije je trazio, smatrao je da mu nije bila potrebna. Iskreno, mislim da se plasio. Nije dopustao sebi da osjeca. A opet svaki put kad bi se sreli osmijeh bi mu bio od uva do uva, ili mojim rijecima osmijeh mu se odbijao o zidove grada. Oci mu se zacakle, a svijet stane. Ponekad kad bi mu ruke bile hladne, a ja ga kritikovala zbog toga on bi tvrdio da mu je i srce hladno. Ta neka teorija bi mi izazivala smijeh. Ali koliko god to izgledalo savrseno nas svijet se otopio. Razlog? Nema razloga jednostavno je jednog trenutka nas svijet stao, a mi nastavili da koracamo. Razlicitim putevima. Bilo je trenutaka kada sam ga ubedjivala da ce jednom i on otici od mene i da ce me povrijediti, sto bi on demantovao i govorio da mu to nije cilj u zivotu. Ali izgleda da sam bila u pravu. Mrzim kad se to dogodi. Ali opet kazem, nije me razocarao. Bio je to ocekivani ishod. Ne volim ga, samo mi je jos uvijek stalo do njega.

''Ne idi!'' vristala sam iz sveg glasa. Na trenutak je zastao, okrenuo se i prosaputao "Ali ja te samo povredjujem." Onako ljuta i besna na njega samo sam pala na kolena i pokusavala da se izborim sa suzama koje su svakog trenutka mogle poceti padati. "Ne mozes da odlucujes umesto mene. Odakle ti pravo?" Zatvorio je vrata, krenuo je prema meni, spustio se na kolena i samo me zagrlio. "Povredjujem te znam to. Evo vidis, i sada radim isto. Ne umem drugacije. Ni sam ne znam kako si uspela da me zavolis. Nista ti dobro nisam doneo." Njegov zagrljaj mi je prijao ali ne i reci. "Mislim da nije na tebi da odlucis. Ja sam ta koja je izabrala da budem ovde. Uz tebe." Stajao je tako bez reci. Pomalo zacudjeno jer je shvatio da je svo vreme mislio da pravi greske. Ali jednina njegova greska bila je sto me nije pustio dovoljno blizu da sam tu da ostanem. Cak i kada dodje ono najgore. "U pravu si. Jako je sebicno od mene sto ti nisam dopustio da TI odlucis, vec sam sve odluke donosio kako sam mislio da je najbolje. " U tom trenutku pala je jedna kapljica na moja kolena, uhvatila sam se za obraze sva u dilemi da li nesvesno krecu iz mojih ociju. Ali dotakavsi svoje lice shvatila sam nesto. To nije bila moja suza, bila je njegova. Nenajavljena. Toliko iznenadna da ni on sam nije shvatio da je on taj zapravo cija osecanja izlaze na oci. Obrisala sam mu lice svojim rukama i jako ga zagrlila. "Prestani.." zaprijetila sam mu " ti ne vidis sebe mojim ocima! Ne vidis svoje lice koje se upravo rumeni od stida zbog suze, koji je toliko bespotreban i suvisan. Ne vidis da imam oci samo za tebe. Moje srce je zbog tebe puno. " Posmatrao me je, analizirao je svaki moj pokret pre nego sto je ucinio korak i poljubio me. "Hvala ti!" "Zasto? Sve sto sam rekla je tacno i ja stojim iza svojih rijeci i niko mi ih ne moze promeniti.. Zapamti to!"  "Nisi ne svesna koliko hrabrosti sada imam kad sam cuo tvoje reci. Ne samo zato sto su iskrene vec zato sto poticu od tebe. Osobe koja me je naucila da ljubav nisu samo reci 'volim te'. Vec se vezu za stisak ruke, osmeh, zagljaj, osecaj ispunjenosti u tvom pristustvu!"

Kažu da je ljubav nešto lijepo, uzvišeno, nešto što nas nosi kroz život, hrabri, daje nam snagu da budemo bolji. Kažu da je ljubav plemenit osjećaj. Da nas ona pokreće i motiviše i da je ona smisao života. Koliko ljubav može biti jaka, koliko ljubav jeste jaka, uvjerila sam se u bezbroj situacija u desetinama književnih djela koje sam pročitala. Jednom je on za mene rekao da sam postala pravi mali knjiški moljac i da ću se izgubiti u svim tim pričama, da ću izgubiti osjećaj za stvarnost. Rekla sam mu da me pusti, da ne razumije. Nisu to samo tamo neke priče, napisane jer je nekom bilo dosadno. To su priče sa poukom. Rekla sam mu da nas pronalazim u nekim od njih, a znaš njega. Nasmijao se na to i rekao da ne budem luda. Smijao se uvijek kada sam iz torbe vadila svesku u kojoj sam pisala sve citate koji su me podsjećali na njega i kad sam mu onako sva oduševljena čitala. Tada nisam znala da ću jednom u tu svesku prepisati i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš ruke nevinije od mojih. Đorđe Balašević je rekao da ljubav ne pobjeđuje uvijek, ali da je nepobjediva. A negdje sam jednom pričitala i da kad nekoga volimo, dajemu mu moć da nas uništi. Sve smo mi dok smo bile djevojčice, češljajući barbike, sanjale kako ćemo jednog dana živjeti svoje bajke. Sve smo mi vjerovale da prinčevi postoje. Vjerovale smo da ćemo jednom doživjeti ono svoje I živjeli su sretno do kraja života. Ali, kako vrijeme prolazi, sve iluzije se ruše. Ruše se dvorci, kočije se pretvaraju u prah, princeze bivaju povrijeđene, a prinčevi se pretvaraju u dječake koji lome srca. A ta rečenica kojom završava svaka bajka pretvara se u uspomenu do kraja života. Pitanja Šta bi bilo da je bilo? Je li zaista nisam bila dovoljno dobra? Je li ona bolja? Zašto? I tako, u nedogled. Sreća je relativan pojam. Nju pronalazimo u sitnicama. Pronalazimo je u šuštanju lišća pod nogama, jutarnjim kafama, kockicama čokolade, poučnim dugim razgovorima. I ono najvažnije, sreću pronalazimo u sreći onih koje najviše volimo. Danas, dok se šetam ulicama davno napuštenog grada, grada njegove i moje ljubavi, praštam ti sve. I suze i bol. Nisi ti kriva. Niko nije kriv. Ne želim te kleti i proklinjati. Jesi, s njim si sad. Imaš ono najvrednije što sam ja u životu imala. Najvoljenije. Imaš onu moju šaku osmijeha, one oči iz kojih je isijavala sva moja sreća, najjači zagrljaj u kom sam pronalazila utočište od svih problema. Dio mene je sada sa tobom. Onaj dio koji sam najviše voljela. A najgore je osjećati se zamijenjenom. Kada vidiš da je neko drugi sve ono što si bio ti. Ali, ne želim ti ja zlo. Nikada se ne bih smjela usuditi poželjeti njemu zlo. Ipak, nekada mi je bio važniji i od mene same. I da se opet rodim, ništa ne bih mijenjala. Ja znam da sam dala sve od sebe. Ne znam gdje sam pogriješila. Možda mu je previše ljubavi smetalo, ne znam.. Nikoga nisam voljela toliko. Vjerovatno nikoga i neću. Ali, nekada je najbolje pustiti. Ja sam pustila. Niko ne zna koliko je bilo teško reći mu da slobodno može otići, a znati da će to i uraditi. Teško je živjeti sa činjenicom da je toliko stvari otišlo u korpu sa nazivom nikada više. Znaš, ja sam cijeli svoj život isplanirala s njim. I onda, jedno jutro, probudila sam se i shvatila da on nije sretan koliko bi mogao biti. Vidjela sam da ga sputavam, i nadam se da nikad nećeš spoznati kakav je osjećaj biti pogrešan za nekoga ko je tebi pravi. Ljudi su mi rekli da nisam normalna, da se trebam boriti za ono šo volim. Ali, čemu? Da ja budem sretna, a on nesretan? Ne, ne mogu to dopustiti. Ne bih sebi mogla oprostiti to. Sad je red na tebe. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, čuvaj ga. Molim te. Budi uz njega kad mu to bude potrebno. I voli ga. Nemoj, molim te nemoj nikada da ga povrijediš. Imaj razumijevanja za neke njegove gluposti. I nemoj tražiti od njega da se promijeni. Takav je, kakav je. i takav, vjeruj mi, može da ti bude najbolji na svijetu. Ja se nadam da hoće. Možda zvuči neiskreno i čudno, ali vam želim sve najljepše.