On me poznaje

Published on 20:39, 06/18,2015

Tri susreta sa njim… A čini mi se da me poznaje bolje nego on za sve ove godine. Tri susreta sa njim… A čini mi se da me voli više nego on. I nije to klasična ljubav ni zaljubljenost. Ne. On me oduševljava svojom inteligencijom, svojim humorom, dobrotom. Načinom na koji priča sa mnom. Koliko se trudi. Time što ne krije koliko sam mu bitna. Svojom dječačkom zanesenošću. 
On zaslužuje sve. I zato sam mu toliko puta ponovila da nisam dobra za njega, da bježi, što dalje. Bojim se da mu ne mogu dati ono što zaslužuje, cijelu sebe. Ali on je tu, ne ide nigdje, kaže mi: sva sreća što nisam plašljiv. Kažem mu: ne daš se nikako a on mi odgovara: Tj. ne dam te… Te stvari, te sitnice znači. Pročitao me je odmah. Rekao mi da se toliko plašim predati,biti nečija, ali da zna da kad se dam to je to. Isto tako je jedini koji je rekao da zna da nisam hladna,nemilosrdna kucka. Treba mi to. Treba mi neko ko ce vidjeti sve ono sto ja jesam. Ko ce me znati cijeniti. Neko ko može vidjeti ispod ove moje maske. Neko ko ce biti tu…Neko kome cu biti najbitnija. 
Želim ovo. Želim pripadati nekome. Želim biti njegova malena. Volim to što se mora spustiti da bih ga zagrlila.Volim to što vjeruje u mene. Volim to što mi se daje. Volim njegove gluposti. Volim naše besmislene razgovore. Volim to što je toliko pametan, što se može uhvatiti u koštac sa mnom. Volim to što voli iste stvari kao i ja. Volim one trenutke kad počne pjevati neku pjesmu koju sam do tad mislila da samo ja znam. Volim to što mi uljepša dan. Volim to što otkako je tu, njega više ne sanjam. Volim to što otkako je tu, moje vjera i nada se polako vraćaju. 
Život se stvarno u jednoj sekundi može promijeniti. Moj se promijenio u pola kišne večeri,kad je on stao ispred mene i počeo se mačevati sa mnom kišobranima. Potpuni neznanac… Koji me poznaje možda i bolje nego ja samu sebe.


Vrijeme za ustajanje

Published on 13:00, 06/18,2015

Iz sna me vuče, zove, tvoj glas… Prvo što mi prolazi kroz glavu jeste: gdje si najdraže? Zašto me još uvijek nisi privukao sebi, zagrlio čvrsto,poljubio u čelo i blago se nasmiješio? Šta čekaš? Sljedeća misao: nema te, nije kraj tebe, to je samo alarm……. I snovi se sruše. Još jedan sumoran dan. Obaveze čekaju. Nemam snage da se pomjerim. Nedostaješ mi toliko. Rupa u grudima je i dalje tu, samo što više ništa ne osjećam. Toliko sam prazna. Toliko boli to što te nemam, da je sve drugo naspram toga potpuno nevažno. I dok tvoj glas, onaj najljepši, uporno ponavlja iste riječi, kako voliš svoje maleno, blentavo, nekako pronalazim telefon i gasim alarm. Gotovo. Tišina. Moram ustati. Koliko god teško bilo. Moram svako jutro iznova i iznova skupiti sve djeliće sebe, navući onu masku nedodirljive djevojke na lice, i krenuti u svijet. Ko zna, možda je baš danas dan kad ćeš mi se vratiti. I to je ono što sebi svako jutro ponavljam. Moram biti jaka, izdržati sve. Zbog tebe. Moram.


Za sve što je bilo...

Published on 08:30, 06/18,2015

Naša klupa, noć, suze i ja. Stare dobre prijateljice. Jedna od onih noći kad ne želim da se borim. Kad sam u pola večeri sve ostavila i došla tebi, ondje gdje ti se osjećam najbliže. Koliko god mi se u tim trenucima duša kidala na sitne komade, tad sam najmirnija. Jer sam sama. Jer nema potrebe za nikakvim maskama i laganjem. Tad priznam sebi sve. Koliko nedostaješ još uvijek. Koliko me nema bez tebe. Koliko lažem cijeli ovaj svijet, a najviše…najviše samu sebe. Da sam dobro, da mogu dalje, da ovaj život ima smisla. Nema. Nikad neće ni imati. Jer nemam u šta vjerovati. Ja sam izgubila sve što sam imala. 
Doživjela sam najveću moguću bol u životu. Onu kad se svi tvoji snovi sruše. Sve o čemu sam ikad maštala, u šta sam ikad vjerovala. A nama vječitim sanjarima… Nas je bolje odmah ubiti nego to nam uraditi.
Nema nade. Neće biti bolje. Ništa više nikad neće biti kao nekada. Sve one naše srećne noći se nikada neće ponoviti. A one su zajedno sa tvojim glasom, tvojim mirisom i dodirom, bile moji jedini razlozi za život. U tvom naručju sam nalazila utočište. Tu sam bježala od stvarnosti. Tu sam se osjećala najsigurnije. Ničije tuđe ruke ne mogu zamijeniti tvoje. Toplinu tvog tijela i otkucaje tvog srca nikad ništa neće moći zamijeniti. 
Čuvam te. Na dlanu si ti, moja linija života, ljubavi.


My first everithing

Published on 21:09, 06/17,2015

This love….. It really has no boundaries. 
Here I am…again, alone in my room, hugging that one thing which always has your perfume on… Crying my eyes out. 
You really have no idea how much I love you, miss you, need you. All that time you thought that those were just empty words, that I didn’t know what was I saying. Now you know, now you know everything. 
I know that you are out tonight, they’ve just told me. You will smile, dance, meet someone probably… Of course you will…Even if I’m not there I can see how they look at you. I envy every single person that is near you. They are near my perfection, my man.
I just want to be close to you. I want to speak normally with you, I want you to tell me all your problems, secrets, I want to be your best friend again. I miss that more than anything. 
We are made for each other. I know that. You are made for me. Only for me. Just like I was made for you. I knew that from the first time I spoke to you. Remember that? You were so lost, you had no idea what to do with your life. I knew even then how much I could give to you, how special you are. 
They are blaming me for loving you more than anyone else. How could I not love you when you changed me completely, you showed me what love is. 
And then…when I was 100% sure I will spend the rest of my life next to you, when I pictured you as my husband, and myself as a mother of your children…Just when I thought that after all, this life isn’t so bad, it won’t be bad as long as I have you… You left. You broke all my dreams, every hope I had. You destroyed me. 
I am spending last nine months wondering how could your love stopped so suddenly…In one moment, one second, everything ended. It’s not fair, it can’t end like this. You loved me so much, I know you did, I saw it in your eyes. You know how much I know you. 
I still haven’t figured out what happened. I just know that I am still praying for you, for your happiness. 
It doesn’t matter what happens to me. I know that I can’t be happy, not without you by my side. So I’m praying for you. I hope that life will be good at least to you. You deserved it. Because all of that unselfish love you gave to me. Because all of those times you made me smile and cry from happiness. 
Everything after that I’m trying to forget. That’s not you. And I know how I want to remember you.
You will always be my first…love, desire… My only, my everything. No matter what. I was and I will always be yours. 
I will be by your side, you won’t ever be alone. That’s the only thing you need to know.


Kako pobjeći od onoga što je u vama?

Published on 14:00, 06/17,2015

Kako pobjeći od onog što je u meni? Mogu se ja truditi koliko god želim, da zaboravim, prebolim… Ali šta da radim onda kad mi dođe u snove? Svake noći se tiho došunja, dođe nepozvan. 
I voli me. Ostane cijelu noć, grli me, govori one najdivnije riječi, šetamo… gradom, kraj rijeke, ljubi me, sjedimo na klupi, plačemo, držimo se za ruke, priča mi o svemu, smijemo se, tu je, moj, samo moj…
A onda svane novi dan. Novi udarac, novi poraz.
Onda se treba cijeli dan nositi sa činjenicom da je to bio samo san. I da ga nemam. 
To kad bude tu i nestane… Ta sreća što ga grlim, mirišim, što čujem njegov glas kako mi priča o tome koliko me voli i šta mu predstavljam…I u sekundi buđenje i spoznaja da je to sve samo iluzija…Pomislim da ga imam i da će opet sve biti kao nekada… I onda samo nestane.
Tu bol nikome ne bih poželjela.
Zato vas opet pitam, iako odgovor znam. Kako pobjeći od onog što je u vama?


Bol je uvijek ista

Published on 08:45, 06/17,2015

I kad sam naizgled najsrećnija na svijetu… Kad blistam, skačem, plešem satima. Dok litre alkohola kruže mojim organizmom. Dok svima čitam iz očiju ono: pogledaj je… 
Meni i tad trebaju samo jedne ruke, samo jedan zagrljaj. Jedne usne… Jedni otkucaji srca. Jedan glas. 
Da me privuce sebi, da se uvijam u njegovom naručju, uz toplinu njegovog tijela, uz taktove najdraže muzike. Da budem njegova, da pokaže cijelom svijetu kome pripadam. Da niko drugi nikada više ne stavi ruku na moje tijelo. Da on to ne dozvoli.
I kad sam svima naizgled najsrećnija osoba na planeti, ja u sebi plačem. Ja nisam srećna nimalo.
Nedostaje. U svakoj sekundi. 
Ali šutim. Puštam ga. Nadam se da je bar on srećan. Onako, istinski. 
Ipak…molim Boga da mi ga vrati. Jer bez njega ništa na ovom svijetu nema smisla. Bez njega život ne živim.


Šansa

Published on 08:00, 06/16,2015

Poslan mi je sa razlogom. Da mi pokaže da vrijedim. Da nisam nula. Da me vrati u život. Da me nasmije. Da se uvjerim u to da i mene neko može voljeti. Da bude tu za mene. Da vidim šta znači biti mlad, zreo muškarac, čija je jedina uloga da ženu koju voli čini srećnom. 
U njegovom naručju je nekako sve lakše. Ali neću to da mu priznam. Neću da mu priznam koliko se izgubim u svakom njegovom zagrljaju, i da dok ga guram od sebe i govorim da me pusti u sebi molim Boga da me ne da, da sklopi one svoje ruke oko mene i zarobi svoju malenu. A on to kao da zna, svaki put i uradi.
I kako da ga ne volim? Kako da se ne radujem susretu sa njim? Kako, kad znam da ću biti srećna i da ni o čemu drugom neću razmišljati. 
On je moja prepozitivna osoba. Ono što mi je toliko dugo trebalo. Njega imam da mi kaže da ne smijem biti loše i da će sve biti u redu. Napokon imam nekog da mene tješi. Napokon sam ja ta oko koje se neko trudi. Njegov poljubac u čelo mi svaki put kaže: ja sam tu, ne brini. Svaki njegov dodir mi govori da će me zaštititi, da će biti tu dok ne razbije led oko mene, jer zna koliko vrijedim.
I prezirem samu sebe što se sjetim ikoga drugog, što i dalje boli… Što me bol u sekundi zna sasjeći, pokositi…Što mi i dalje zna suza krenuti za nekim ko me je samo iskorištavao. 
Ubiću to u sebi, ubiću ga u sebi, zaklinjem se sa svim. Neću dozvoliti da i dalje upravlja mojim životom, neću mu dozvoliti da me ubije. Dobila sam novu šansu za ljubav, za sreću… Moram je iskoristiti.


Njemu!

Published on 01:05, 06/16,2015

Još nijedan dan nije prošao da mi se u nekom trenutku nije sve skupilo, da nedostajanje nije zaboljelo i da suza nije krenula niz obraz… 

Još nijedan dan nije prošao da se nisam zapitala kako je moguće da je sve bila laž. Da se ljubav mog života i priča mog života ovako završila. Da čovjeka zbog kojeg sam disala, zbog kojeg dišem još uvijek, ne mogu prepoznati. Kako je moguće da su one najsrećnije godine mog života bile laž? Da sam živjela u iluziji. Kako je moguće da muškarac koji me je učinio boljom osobom, koji me je naučio kako voljeti, kome sam prvom i zadnjem otvorila dušu, ne bude onaj pravi, onaj kraj koga ću ostariti? Toliko sam sanjala o tome, starost kraj njega u nekoj maloj kućici na izolovanom mjestu je bila ispunjenje svih mojih snova. Uskoro će proći prva godina kako nisam njegova… A sjećam se kako je rekao da ću ga za par sedmica preboljeti :) Nikad nije bio svjestan jačine moje ljubavi i toga koliko sam bila ozbiljna za sve što sam ikada rekla. A s druge strane, ja sam slijepo vjerovala u svako njegovo obećanje. I još uvijek vjerujem :)

Još uvijek sanjam da će prvi put kad se sretnemo i pogledamo, samo prići, zagrliti me jako i ostati… Vjerujem da sam još uvijek njegov život, njegov blagoslov, jedina sreća :) Moram biti. On me mora voljeti. Naša ljubav je bila i ostala jača od svega. Kao što je jednom rekao, kolika je vjerovatnoća da se ovakve dvije budale sretnu, mi se dešavamo samo jednom u životu :) 

Nikad nisam prestala biti ponosna na njega, na nas. Nikad nisam prestala vjerovati. Nikad neću odustati od svog muškarca. I ako mi se ne vrati, nikad ga neću preboljeti. Uvijek je mislio da mi uništava život, da bi mi toliko bolje bilo bez njega, a nije znao…nije ni slutio da kad ode ja prestajem živjeti.  Tako je i bilo. Od trenutka njegovog odlaska, ja sam prestala postojati. Srce i dušu nemam. Ni za koga. I nije me briga, nije mi krivo. Tako želim. Samo njemu sam pripadala, samo on me je imao. Rodiću se onda kad mi dođe. 


Životna škola

Published on 20:21, 06/15,2015

Rekla sam mu jednom prilikom da me je uništio za svakog sljedećeg. I jeste. 
Ma koliko god se trudila i borila protiv toga, njemu sad ništa ne vjerujem. U nijednu jedinu riječ. Nije do njega, nije ništa uradio, nije kriv ni za šta. Jednostavno ne mogu. Sumnja je tu, konstantno. On me je naučio da ne smijem nikome vjerovati. On je moja životna škola. Najbolji profesor.
I iako sam mu jednim dijelom zahvalna zbog toga… Mrzim ga. Mrzim ga jer je on jedini razlog što ne mogu biti srećna. Ni sad, kad smo dva svijeta različita, ne da mojoj sreći da živi. Da traje. 
I što je najgore od svega. On ne ubija samo mene sa tim. Ubija svakog ko mene voli. 
On nosi svoje prokletstvo sa sobom uvijek. Ponekad tako ponosno, gordo. 
On…On me je ubio. A nije svjestan toga.


Borba

Published on 12:35, 06/15,2015

I opet sam provela sate pričajući o tebi. I opet sam se prisjetila svakog mogućeg trenutka. I opet sam od još jednog druga čula: Ja se tebi divim, ne znam odakle crpiš svu tu snagu, hrabrost, nadu i vjeru. Objasnila sam mu da si moja snaga i vjera bio iskljucivo ti. Sve sam mogla, na sve pristala, sve podnijela, samo dok si ti bio tu, uz mene. S tvojim odlaskom je sve to nestalo. I opet sam čula ono- Nevjerovatno mi je da ti za sve ovo vrijeme nijednu ružnu riječ nisi rekla za njega, da bez obzira na sve pričaš sa toliko žara, sa takvim sjajem u očima. Kaže: Ja je još nisam pronašao, ali mislim da je to definicija ljubavi, da ona tako izgleda. Samo sam spustila pogled.
Šta da kažem na to?! Na to što svako živ vidi i zna šta si mi. Što si moj život još uvijek. 
Kaže mi: Svaka tebi čast. Eto te stojiš tu ispred mene, pričaš o prošlosti normalno, svjesna si da moraš dalje. A ja se mislim u sebi: Eh da ti samo znaš koliko je meni trebalo i kroz šta sam sve ja prošla da bih došla do ovog stadijuma. Eh da samo znaš koliko još uvijek živim u prošlosti, koliko ne mogu prihvatiti sadašnjost.
Ali se trudim i borim. Svakog dana. Znam da moram dalje. Ti si me ostavio samu. Ti me ne želiš kraj sebe. Zato postoje druge osobe kojima sam cijeli svijet i koje zaslužuju da im posvetim bar malo pažnje. Zbog njih a i zbog svoje sreće ja idem dalje. Ti ćeš zauvijek ostati draga, najdraža osoba. I zauvijek ću žaliti za onim što je moglo biti, za onim što smo mogli biti da nas nisi ubio. Ali…koliko god to otrcano zvučalo… To je život. Jednostavno nije bilo suđeno.
Mi, ma koliko god se voljeli, jednostavno nismo jedno za drugo. I to je jedina istina.


Preživjeti

Published on 08:23, 06/15,2015

“Volim te… Jer si me spasila od mene samoga. Jer ne odustaješ od mene. Jer me braniš i na mojoj si strani i kad niko nije. Jer si sanjar kao i ja. Jer mi u potpunosti pripadaš. Jer znaš ćutati sa mnom. Jer me trpiš i u najgorem stanju. Jer si mi najbolji prijatelj. Jer u meni vidiš sve što niko do sad nije. Jer me razumiješ i kad sam sebe ne razumijem…”

 

Tako je nekada govorio.
Znao je dobro…Šta mi predstavlja, koliko mu pripadam. Znao je…ne… Zna. Da sam bila i ostala njegova. Da moju dušu niko drugi neće imati. Ni dušu ni tijelo. 
Znao je koliko mu sebe mogu dati i da će mi uvijek biti važniji od mene same. Znao je i opet je otišao.
Odnio je sa sobom sve moje. Već 10 mjeseci nisam živa. Bio je moja jedina sreća, nada i vjera. Još uvijek je. Nema minute u satu da ne pomislim na njega. Kad god se pokušam sjetiti bilo kojeg trenutka sreće u svom životu, svaki je bio kraj njega. 
Moj najveći strah je da ću zaboraviti. Da ću zaboraviti način na koji se smijao, meni, mojim grimasama. Da ću zaboraviti kako moje ime zvuči izrečeno njegovim glasom. Njegov miris. Onaj osjećaj dok leži kraj mene, tu sigurnost. Sjaj u njegovim očima dok bi me gledao. Njegov dodir. Njegove ruke i vene. Grudi. Ramena. Madeže.
Bojim se toga da je stvarno kraj i da više nikada neću doživjeti tu sreću. Da neću osjetiti toplinu najsnažnijeg zagrljaja na planeti. 
Još se ne mirim sa tim da nije više moj. Još nisam naučila preživjeti dan u kom ga ne vidim i ne čujem. Još uvijek nedostajanje boli…u svakoj sekundi. Pa bih vrištala ali znam da moram ćutati. Jedino tako će on biti srećan. 
Polako njegov život dobija smisao. Sve ide nabolje. I iako ubija što više ne mogu biti uz njega… razbija na komade…izbija dah iz grudi… iako još uvijek u noći grizem jastuk da bih ućutkala bol.. 
Još uvijek bih učinila sve samo da on bude dobro. Ćutaću do smrti. Ja sam jaka, ja mogu sve podnijeti. Mene jedan osmijeh, jedne oči i jedan glas vode kroz život. I sve dok imam sjećanja i uspomene, živjeću.

 


Za moj osmijeh krivac si

Published on 23:39, 06/13,2015

''Daj mi ključ.''

''Za sta ti treba.''

''Daj mi ključ da izađemo.''

''Ako ga toliko želiš dođi i uzmi ga.'' rekao je podižući desnu ruku u vis. Krenula sam prema ključu, međutim on je postavio drugu ruku tako da ja ne bih mogla da dohvatim ključ.

“Nije fer. I ovako ne mogu da ga dohvatim, a ne još sa tvojom rukom.“ rekla sam odmičući se od njega.

''Hajde. Ako uspiješ da ga dohvatiš tvoj je.''

''Ma daj, vidi koliko si.''

''Nisam ja veliki, ti si mala.'' zatim se nasmija podlo.

''Mogu li da te poljubim?''

''Možeš.''  

 

  •  




 

 15. Decembra 2014 par me je  puta dozivao a ja sam ga odlučno ignorisala. Cure su mi rekle kako je izgledao zbunjeno i začuđeno i da im ga je bilo žao.

Pokušala sam, stvarno jesam, ali ja njega jednostavno ne mogu tek tako da pustim. Ima nešto, neka nevidljiva nit koja me veže za njega i kad god pokušam da odem ona me uporno vraća njemu. 

Naravno da me je vratila i ovaj put. Poslala sam mu poruku. 

„Šta si htjeo?“

Ubrzo sam dobila odgovor. „Htjeo sam da razgovaramo.“

„Pa si htjeo pred svima da razgovaraš!?“

„Ne. Htjeo sam da se dogovorimo kad ćemo da pričamo.“

„Pa dogovorimo se.“

„Reci kad i gdje, sad mi je gužva u sobi.“

„Samo da ti kažem da ja tu neću da razgovaram, pa ako oćeš negdje napolje moze, ako ne ništa.“

„Može, samo reci kad.“

„Javiću ti.“

„Važi.“

 Nakon četri sata poslala sam mu poruku da me čeka u 7h ispred, na šta je on pristao. Koračajući prema mjestu našeg susreta ugledah njega. I danas sam ubijeđena da je u tom trenutku moje srce prestalo da kuca, čekajući mene gledao je u telefon ne obraćajući pažnju ni na koga. 

„Gdje idemo?“ radoznalo me upita.

Nisam progovarala ni riječ, samo sam rukom pokazala u kom pravcu treba da krene. Otišli smo u manje prometan dio grada kako nas niko ne bi ometao.

„Zašto nećeš da razgovaraš sa mnom?“

Samo sam slegnula ramenima, a on je ponovio pitanje još jednom. Ovaj put sam odgovorila. „Ne znam, jednostavno ne mogu.“

„Je li te neko nagovorio da ne razgovaraš sa mnom ili je to bila tvoj ideja?“

„Nije niko, tako sam ja htjela.“

„Lažeš, neko te je nagovorio.“

„Nije kad ti kažem“

„Lažeš.“

„Dobro, htjeo si da razgovaramo, pa počni.“

„Znači tri mjeseca,“ potvrdno klimnuh glavom ne prekidajući ga „ja mislio to prestalo, kad nalazim pismo. Eno, još mi jastuk miriše na njega.“ Nasmješih se.

„Nastavi.“

„Pismo je stvarno lijepo, ali ne znam.“

Nisam znala šta mu je to tačno značilo, a nije se ni on potrudio da mi objasni.

„Ja sam ti napisala fino, da poštujem tvoje odluke i da te razumijem, ali isto tako ti moraš da razumiješ mene. I zašto si tražio da pričamo kad sam te lijepo zamolila da to ne radiš?“

Okrenuo se prema meni i rekao „Bio bih kreten ako bih dopustio da ne razgovaramo.“

 
 


Želim ti da uvijek imaš šta da sanjaš i voliš

Published on 01:18, 06/13,2015

28. decembar. 2014  U Kotoru nigdje snijega. Uželjela sam ga se, nisam ga vidjela ko zna koliko. Sve bih dala samo da ga makar vidim, dobro ne baš sve. Znam koga ću da pitam. Mislim on je jedini otićao kući, a tamo ima snijega koliko želiš. Voljela bih da mi to napravi, ali nisam sigurna da će htjeti.  Ipak ću da rizikujem, pitaću ga. 

''Nešto bih te zamolila da mi uradiš i bilo bi mi drago kad bi to uradio?'' ''Reci šta je u pitanju?'' Diši, diši i piši. ''Da li bi mogao da mi napraviš Sneška Belića, da mi ga slikaš i pošalješ?'' ''Baš sam sad mislio..'' reče to sarkastično a ja sam već izgubila nadu.  ''Molim te :( '' ''Ne pada mi napamet da izlazim napolje da se kvasim ovako bolestan da bih pravio sneška.'' Vidiš da neće, nisi trebala da ga pitaš. ''Bolestan? Ni onog malog od dvije grudve? Ja bih tebi napravila.'' Molim te pristani. ''Aj važi ali poslije.'' On je baš divan, prava je dušica. ''Aa-a obožavam te, hvala, hvala, hvala, nemoj samo da zaboraviš :)''  

 Poslije par sati se napokon oglasio, bilo je i vrijeme jer sam već počela da gubim strpljenje.

''Evo Sneško, nemoj da se sprdaš kako je ispao.'' Kez na licu mi je bio od uva do uva.''Neću.'' Imao je malo problema dok mi je slao sliku, što je i sam doduše priznao. ''Kakav sam ćutuk, ne znam kako da ubacim sliku.'' ''Haha ajde.'' požurivala sam ga jer nisam mogla da dočeka da vidim kako je ispao. ''Čekam da se učita.'' I napokon stiže. ''Znaš li kako si me obradovao ne mogu da ti opišem. Stvarno te obožavam. Hvala ti.'' Ljubav, ljubav, ljubav. ''Nema na čemu, ruke su mi se smrzle.'' Obožavam ovog momka više od svega na svijetu.''Još jednom ti hvala, hvala,hvala. Blago tvojoj djevojci kad je budeš našao, ali ozbiljno.'' ''Kuku njoj kad me malo bolje upozna.''Ne lupaj, ako si mogao meni što me znaš 3 mjeseca da napraviš Sneška, ko zna šta ćeš sve njoj da napraviš.'' ''I ti si na osnovu toga zaključila da sam divan. Imam više mana nego dobrih osobina.'' ''Ajde mi molim te navedi jednu od tih mana. Da nisi oženjen?'' ''Nisam ali sam ćutuk za ljubav.'' 

Ovo su samo male sitnice koje su mene činile srećnom, a dolazile su od njega. Dolazile su od njega, osobe koja je svaki moj dan ispunjavala radošću, a bili smo samo prijatelji. Osoba sa kojom mi je završila stara, a započela Nova godina.  Ali isto tako, koliko mi pružao ljubav u nekom nedefinisanom obliku, toliko mi je i bola donio. Nekad svjesno, a nekad nesvjedno. Mada ne krivim ga, sama sam dopuštala. Voljela sam ga, a sada ne znam. Niti ga volim niti ga mrzim jednostavno ne osjećam ništa. Kao da je sve ono što sam osjećala prema njemu 8 mjeseci nestalo. Puf, samo tako. Ali ja mu i dalje želim sve najbolje u životu. Znam da i on meni želi jer mi je napisao ''Ti zaslužuješ da budeš srećna sa nekim ko je bolji od mene.'' ali on ne zna da ja to dugo vremena neću moći jer je moje sve ostalo kod njega. Ipak neka uvijek ima ono što sanja i što voli.


Za sve što dolazi, nedostaješ

Published on 01:10, 06/12,2015

Ponekad sve što odlazi iz tvog života odlazi za tvoje dobro. A ono što je tu, tu je za tvoje dobro. One riječi koje ne izgovorimo se ne plašimo, plašimo se da drugima neće biti bitno.

''Znaš postoje dvije vrste žena: komplikovane i one jednostavne.'' reče mi duvajući u još vruću kafu koju sam, doduše po njegovoj želji, skuvala za njega. ''Ma da, stvarno, a koja sam ja?'' upitah ga smješkajući se. ''Ti si ona najgora. Znao sam da su žene komplikovane, ali ti si najkomplikovanija od svih, a misliš da si jednostavna.'' podsmjehujući mi se uze srk kafe i vrati šolju na stočić. ''Molim? Ti nisi normalan.'' ''O da, jesam. Nego moram nešto da te pitam.'' ''Reci.'' ''Ovako, ja nisam fizički nešto privlačan, i nemam Bog zna harizmu...'' ''Da.'' ''Šta ti se sto svidjelo kod mene?'' ''Ma daj, to me pitaš. Sprdaš li se ti sa mnom?'' ''Ne, ozbiljan sam. Reci mi. Hoću da znam.'' ''Dobro. Mada ne znam, u globalu meni se sviđa sve, nemam nešto određeno. Jednostavno mi se sviđa sve.'' ''Ima sigurno nešto posebno, ne možeš toliko da budeš zaljubljena u mene bez razloga.'' ''Vidi, za to ne treba da postoji razlog. Videćeš i sam kad se zaljubiš.'' ''Ha'' on se nasmija. I tu sam znala da postoji neko. I to sve zbog onog sjaja u očima kakvog ja imam zbog njega. ''Opiši me u tri riječi.'' reče i dalje smješkajući se. ''Pa stvarno...'' ''Hajde sad hoću da znam šta misliš o meni, a reći ću ti šta je tačno a šta je maska. Važi?'' ''Važi. Mislim da si tvrdoglav...'' ''Tačno, dalje.'' ''...mada znaš biti i dobar...'' ''I jesam, kako za koga.'' ''...znaš biti i arogantan...'' ''To se već pretvaram.'' govorio je to gledajući se u ogledalo i namještajući kosu. ''...o da, i pomalo si narcisoidan..'' ''Ma nisam, samo ponekad stanem tako ispred ogledala, Ivan je veći narcis od mene. Nego, sad ću da te pitam nešto, ali nemoj da se naljutiš.'' ''Dobro.'' ''Reci mi zašto nisi odustala od mene? Poslije svega što sam ti uradio. Par puta sam stvarno bio bezobrazan prema tebi i baš sam se loše ponio, ali ne razumijem kako si još tu. I one poruke na koje ti nisam odgovarao, doduše slučajno jer mi je telefon bio na punjenje i na vibraciji, ali kako me nisi pustila. Ja na primer ne bih dozvoljavao stvari koje ti meni dozvoljavaš. Bukvalno rušiš svoj ponos i to mi se ne sviđa kod tebe.'' ''Slušaj, sve je to stvar neke tolerancije. To što ti kažeš za ponos. Ja smatram da preko nekih stvari u životu treba da prđeš.'' ''Da, ali ti si previše puta prešla preko mojih bezobrazluka. I žao mi je kako sam se ponio prema tebi.'' Htjela sam da mu kažem da je to sve zbog toga što ga volim, ali sam ovoga puta rećutala i rekla nešto sasvim drugo. ''Znam da to sada tebi izgleda apsurdno, ali kao što sam ti rekla, videćeš kad se zaljubiš.'' Još jednom se osmijehnuo i rekao da se još neće zaljubljivati, ali sam po njegovom pogledu znala. Znala sam da sam ga izgubila i da ne postoji način da ga vratim. Jer se dogodilo ono što je on negirao, zaljubio se. Sada mi je samo ostalo da gledam kako se polako povlači iz mog života. I otišao je, tiho, i sa sobom odnio moju ljubav i moja osjećanja. Ali on i dalje ostao moj neko zbog koga mi kad tad krene suza iz oka, moj neko zbog koga se pojavi onaj budalasti osmijeh na licu i na kraju moj neko koga više nemam.


Svako svoju tugu nosi ispod kože

Published on 00:36, 06/10,2015

Šta bi se dogodilo da sutra sretnem njega, momka zbog kojeg su moje oči nedavno imale zaljubljeni sjaj, momka čija je pojava budila hiljade leptirića u mom stomaku, momka sa kojim sam imala stotine srećnih i tužnih trenutaka. Da li bi to vratilo nazad moja osećanja prema njemu, osećanja koja sam se vešto trudila da potisne? Pomalo je čudno ne osjećati apsolutno ništa, čudno nakon što sam smatrala da je on onaj pravi, onaj koji se godinama traži. Ali u životu sve prođe, pa tako je prošlo i njegovo vrijeme, i njegova prokockana šansa. Nije mi žao, jer ja više ništa ne gubim, naravno da u to ne ubrajam gubljenje vremena i uzaludnog truda oko osobe koja me ne primjećuje. Mada me ljudi ubiju u pojam i stanem i razmišljam ''Mogu li sve iz početka?'' Znam gde sam grešila. Uzalud. Ponoviću te greške ponovo. Njega. On je razlog mojih neprespavanih noći. Ali opet kažem uzalud jer više ne vjerujem sama sebi kada se pronađem u njegovoj blizini, pojavi se neka neobjašnjiva sumnja jer moj prokleti ponos pošalje hladnoću, a ovo moje devojačko srce šalje sjaj u očima i osmeh na lice. Jadno, zar ne? To prokleto srce me uvek izda, kao da je na njegovoj strani. A zapita li se ovo moje srce ikada, da li je njega bolelo gledati me kako patim, gledati kako se moje srce lomi na komadiće zbog njega dok se on drži po strani i ne trudi se da uradi nešto? Naravno da ne, jer je izgleda on moj otkucaj srca pa mene ne ferma ni pet posto. Uvek ću se držati parole ~Bog mi je podario osmeh, samo mi ga on može uzeti~ . Zato drago moje srce ja donosim konačnu odluku, a ona glasi da je kraj, kraj je sveukupnoj borbi, stavljam tačku na njega, na njegove oči boje kestena, koje doduše imaju ženske trepavice, stavljam katanac na kutiju u kojoj se nalaze stvari koje dolaze od njega, svih 1,556 poruka, našu zajedničku sliku napravljenu 14. marta, sve poglede, osmehe, reči, sjećanja, modrice, na sve. I bacam ključ u more.


Dobrodošao u moj svet

Published on 15:42, 06/09,2015

Dugo tražim nekog ko je dovoljno blesav da me uzme za ruku onda kad mi je najteže, da me čvrsto drži i ne pušta, dovoljno blesav da živi za ljubav, da svojim zagrljajem otera sve moje strahove. I slučajno, ali slučajno ostane zauvek. 
 
 
Ponoć je. On pušta našu omiljenu pesmu.
''Kao ptica na mom dlanu skakuceš 
priznaću ti zašto volim proleće 
podeliću i ovu noć sa zvezdama 
prekriću te nebom kad budeš zaspala 

Otopiću ti led sa usana 
daću sve što imam za tvoja oka dva 
kao mesec kad proviri iz tvoga dvorišta 
obasjaću ti lice kad budeš zaspala ''

Prilazi mi, hvata me za ruku i kreće da pleše sa mnom. I sećanja samo počinju da naviru.

''Da li se sećaš kada smo zajedno sedeli zajedno pored mora, tada si prvi put stavio svoju ruku preko moga ramena. Znaš'' pogledah ga u oči ''od mene si napravio pravu buntovnicu.''

''Naravno da se sećam kako sam se osjećao kada sam sedeo sa tobom, i svaki put kada te pogledam je kao prvi put.'' 

''Hvala ti što si ostao uz mene. I što me trpiš. Odrasla sam uz 'zbogom', to je sve što sam naučila u djetinjstvu. A ti, ti si me na neki način iznenadio time što si ostao.''

''Ono veče kad smo se svađali, izgledalo je kao da nam sve izmiče iz ruku. Ti si istrčala napolje plačući i tada sam znao da ne želim da pravimo iste greške našh roditelja, i krenuo sam za tobom.'' 

''Da, rekao si mi da me nikada nećeš ostaviti samu.''

''I neću.'' rekao je polako prelazeći rukom preko moga lica. Zatim je sklonio pramen kose koji mi je zaklanjao lice. ''Ti si najbolja stvar koja mi se desila u životu, najbolja stvar koja je ikada bila moja. Kada se ti smeješ ja vidim kako iskrice lete okolo.'' Nasmejala sam se i naslonila glavu na njegovo rame.

''Sa tobom bih plesala u najvećoj oluji, u onoj haljini koju najviše voliš i osećala se neustrašivo.'' Naravno on nije mogao da ne izdrži a da ne zapeva.

''Lutkoo, ja sam rešen da večno s tobom plešem..'' 

''U redu, shvatam. Sada prestani, probudićeš komšije.''

''Nek probudim. Svi treba da čuju koliko te samo volim.''

''O ludače,' Završava naša pesma. Odmičem se od njega, i dalje držeći ga za jednu ruku, poklanjam mu se. 'ova noć je besprekorna, bilo je očaravajuće upoznati te.''

''Takođe, znaš, nedostajaće mi ovo kada ostarimo. Nedostajaće mi sve u vezi sa tobom, nedostajaće mi osjećaj da letim svaki put kada se dotaknemo, nedostajaće mi da te slušam kako dišeš dok spavaš.''

''Ljubavi to što ćemo ostariti ništa neće promeniti.'' Polako me privlači k sebi i ljubi me u čelo. Grlim ga, a on me grli još jače. 

''Mogao bih da živim bez svega, da je svaki dan sunčano, mogao bih da živim bez kiše, samo bez tebe ne bih mogao nikada da živim.'' 

''Život bez tebe bio bi kao kazna, i zato zahvaljujem Bogu što smo se nas dvoje našli. Dobrodošao u moj svet.''

 

 

 


Stizu me secanja

Published on 11:00, 06/08,2015

Koliko brojeva treba da okrenem, da bih nasao tvoj?
Koliko godina treba da prodje da shvatim da se vise ne vracas meni?
Koliko meseci treba da prodje da shvatim da si sad njegova? A bila si moja.         
Koliko dana treba da prodje da shvatis da sam tvoj bio i ostao?
Koliko minuta treba da prodje da bih te ponovo video i zagrlio ?   
Koliko sekundi treba da prodje da prihvatim cinjenicu, da sam te zauvek izgubio ?                        
Ne znam, a i znam da ne postoje reci koje bi ti opisale koliko mi je zao zbog svega i koliko je volim i koliko mi nedostaje, posebno u ovo vreme.
Budalice zar ne znas da ljudi kao ja uvek na kraju se vracaju na pocetak?
A ti si moj pocetak .
Ti si moja proslost, moja bol, moj zivot, a nekad si bila sadasnjost kada smo sanjali o buducnosti.
Eh zivote kad bi je vratio makar na trenutak bio bi najsrecniji na svetu.
 
Znate ja znam, znam sve, sa njom sam to i bio, i imao sve sto mi je trebalo.. Njen osmeh. Njen zagrljaj. Njeno savrseno nesavrseno telo. Njene oci pune radosti. Ma imao sam nju. Ona me cinila boljim covekom. Zbog nje ja sada gledam svet lepsim. Nisam ni sanjao da ce sad svaka njena rec imati smisao i da ce mi nedostajati.A znate cega mi je najvise zao?
To sto nikad nije dobila zasluzenu ljubav, uvek sam je manje cenio i govorio sebi ''Ma pusti nju ona je samo jos jedna, ima boljih''. A nije bila, nikad nije ni bilo boljih, kasno sam shvatio, bila je bolja i od najbolje.


Svi se trude vise od njega

Published on 21:06, 06/07,2015

Da razmislim, on je jedan od mojih promasaja koji su mi vise dosli kao lekcija za ubuduce. Ne znam kako to da objasnim ali ja njega nisam volela svim srcem, volela sam ga celim svojim bicem. To nije ljubav svakodnevnice. To je ljubav koja se desi jednom u zivotu, naravno ukoliko mi ne krene sve po planu dozivecu jos mnogo ljubavi ali nijedna nece biti kao ova. Kad ga ugledam naprosto zadrhtim i u istom trenu glas mi se pretvori u dah. Srce mi kuca ubrzano i ponekada imam osecaj da ce da iskoci iz mojih grudi.Ali sve to promeni cinjenica da on stoji ispred mene i da mi nudi neku novu priliku. Ali on ne shvata da je mene povredio i da mu ni hiljadu godina nece biti dovoljno da mi se iskupi zbog toga. Medjutim, iako znam da gresim pruzam mu jos jednu sansu iako znam da je nece iskoristiti na pravi nacin. Ne osudjujte me, to su ipak moji izbori. Tokom proteklih nekiliko dana susrela sam se sa mnogo njemu bliskih ljudi koji na svaki moguci nacin oruzaju podrsku i pokusavaju da mi pomognu.Dobijam razne savete kako da prebrodim sve ovo. Ja znam da oni ne misle nista lose sa tim sto rade ali opet cinjenica je da oni to ne trebaju da rade vec on. On koji je moje srce ostavio zarobljenim u dalekom svemiru odakle sada ne moze da nadje izlaz, jer ostaje vecno vezano za njega. Vezano za osobu koja nema hrabrosti da se bori za nasu ljubav, za mene. Vredjaju ga okolo, i porodica, i prijatelji, ali cemu to kad ga ja ne vredjam, kada ja jos nisam rekla ni jednu ruznu rec za njega.Znate ipak ocekujem jednog dana da mu kazem sve sto do sada nisam. Da mu kazem da koliko god on znao da moje srce pripada njemu, nikada nece uistinu biti njegovo. Negov ce biti samo mali deo, onaj koji je ostao nepovredjen. a ostatak, ostatak se i da idalje oporavlja na nekoj planeti, verovatno Veneri.