Plavi Safir blog

Zasto ljudi olako shvate rijec 'zauvjek' ? Zasto "Uvijek u zivotu" lako ode od tebe? Bez borbe. Bez objasnjenja. Samo se vise ne pojavi na tvom ekranu. Njegove rijeci i dalje odzvanjaju u tvojoj glavi, ali njega nema. Na kraju se samo zapitas; Da li njemu ista znace tvoje rijeci, iza kojih ti i dalje stojis? Da li se sjeca, da li i dalje isto osjeca? Zasto ljudi odlaze kad imaju razloga da ostanu? Zasto neko ko je bio tvoj moze lako da postane tudji, a opet bi ga primila nazad? "Sve dok je mene, bice i njega, dok ja imam, i on imace.."

Upitaše me večeras za njega, jesmo li još uvijek zajedno. Odgovorih da nismo…sreća pa nisu pitali zašto. Šta da im kažem? Istinu? Da me je prestao voljeti? Ne bih to mogla izgovoriti a lagati ne znam.

Pogledaše onda u centralnu fotografiju na komodi, gdje smo nas dvoje, nasmijani, srećni Nejasno im bi, kako to da ona i dalje stoji tu. Našališe se, upitaše zar je moguće da nisam sve fotografije spalila. Odgovorih im da je to najvažniji dio mog života,i da nemam potrebe mrziti i spaljivati slike od osobe koja mi je nekada predstavljala cijeli moj svijet. Prećutah jednu malu sitnicu…tu da nije predstavljala, da i dalje predstavlja.

Onda se pokrenula priča oko toga kako je možda i bolje da sam se riješila tereta, da ću se sad moći posvetiti obrazovanju, da ću moći uživati u mladosti. To nisam mogla prećutati. 
Rekoh im kako mi on nikada nije bio teret, da sam ponosna na njega, da je bio moja snaga i podrška, moj idol. Onaj san iz djetinjstva, o pravom muškarcu i pravoj ljubavi, to je bio on. Rekoh i da sam uz njega provodila svoje vrijeme na najljepši mogući način. 
Ućutali su svi. A šta više i mogu reći ovoj budali?!

Na njega ne dam. To je jedino za šta uvijek imam snage da se borim. Kad me lome nek me slome, njega nek ne diraju.

Sunce izlazi.

 ' Hajde udahni, udahni duboko. Smiri se. Ne razumijem kako do sad ni jednom nisi odustala od mene. Poslije svega što sam uradio. Bojiš se, znam. Osjećam kako ti srce brzo kuca. '

' Tačno je, prestavljena sam!!' urlala sam na njega 'ali ne odlazim, ni pod koju cijenu.'

' Čekaj. Znam. Zatvori oči, ponekad pomaže.' govoreći to prilaz mi i ljubi me u čelo

' Pitam se, da li ćemo gledati izlazak sunca ponovo, zajedno?'

' Ne bih znao na to da ti odgovorim. Ali jedno znam, pamtiću te po onoj tvojoj cvjetnoj haljini, i po načinu nakoji si gledala zalazak sunca. '

' Ne treba ti mene da pamtiš, nisam ja ona koja odlazi, ja tebe treba da pamtim.'

' Hajde reci mi, po čemu ćeš me pamtiti?'

' Pa ovako, ništa kod tebe nije tipično i predvidljivo. Uvijek si me ostavljao zbunjenu. I ovo sad, ako si mislio da će me to što umireš uplašiti i natjerati me da odem, gadno si se prevario. Nego da se vratimo na tvoje pitnje. Pamtiću te osmijehu.'

' Haa po osmijehu?' nasmija se

' Da po osmijehu, upravo onaj u kojeg sada gledam.'

' Ali to je običan osmijeh...'

' Za mene nije, i ne prekidaj me...'

' U redu, nastavi.'

' Dalje, pamtiću te po očima. Očima punh iskrica kad god pogledaš u mene, očima u kojima vidim sve ono što kriješ od mene. Sve borbe koje se dešavaju u tvom tijelu, oslikavaju se u tvojim očima. Zato znam kada me lažeš, a kada govoriš istinu.'

' A...'

' Tišina... Sledeće po čemu ću te pamtiti jeste naš prvi sastanak. Sjećam kako je to bilo. Provela sam sat vremena smišlajući šta ću da obučem. Na kraju sam obukla veliki bijeli džemper koji je savršeno išao uz moju plavu majicu. Koračajući prema mjestu našeg susreta ugledah tebe. I danas sam ubijeđena da je u tom trenutku moje srce prestalo da kuca, čekajući mene gledao si u telefon ne obraćajući pažnju ni na koga. Kada si ne ugledao rekao si mi da priđem bliže i onda si me poljubio.'

' Sjećam se, ali nisam tako rekao. Rekao sam -ako se usuđuješ priđi bliže- i onda sam te poljubio, ovako.' i poljubio me kao i prvi put, samo što je ovoga puta bilo snažnije, ne po jačini, nego zbog straha da će me izgubiti. Ali ne zna da sama pomisao da ću ja izgubiti njega mi tjera suze na oči.

' Šta je bilo sad ludice, zašto uništavaš to tvoje lijepo lice tim slanim suzama? Nemoj da pačeš zbog mene, znaš da ne volim drame. Tu sam, još ne idem nigdje.' rekavši to zagli me jako, ali suze nisu prestajale, tekle su još više i jače. ' Polako, znaš, postoji mogućnost da preživim. Međutim, kako si počela izgleda da će doći do velikog potopa. A Nojeve barke nigdje u blizini nema.' nasmija se

' Tebi je ovo smiješno, šta bi bilo da su uloge zamijenjene, da sam ja ona koja umire, kako bi se ti osjećao?'

'  Vidiš, Bog je i o tome mislio. Znao je da ja to ne bih mogao da podnesem, da bih venuo za tobom poput cvijeća bez vode. Isto tako je znao da si ti jača od mene i da ćeš, kakav god krajnji ishod bio uspijeti da preživiš. Ne bojim se ja toliko smrti koliko od činjenice da ostajem bez tebe, da možda više nikada neću vidjeti to tvoje prelijepo lice, te rumene obraze i te dvije rupice koje ih krase. A najviše se bojim da više neću vidjeti ta dva oka boje mora. Sada prestani da plačeš.'

' Kako očekuješ da živim sama na ovome svijetu? Kada ti nisi tu ja ne mogu da dišem, kao da ostajem bez vazduha, Potreban si mi, kao što je Suncu potrebno nebo, zemlji voda tako si i ti meni potreban.'

' E moja budalice, da mi je znati šta li ti se sve mota po tvojoj glavici. Nemoj da si tužna, uspjećemo. Zar nismo do sad. Ako sam uspio da prebrodim svako tvoje mijenjanje raspoloženja, prebrodiću i ovo. A znaš li zašto?'

' Zašto?'

' Jer si ti moj početak i kraj, jer si moja sudbina, jer te volim. Eto zato.'

Sunce zalazi.

Ne boli mene to što ne vrijedim, što mu nikad neću biti dovoljno dobra. Ne boli me što sam uvijek druga, nikad prva. Ne boli me ni to što kao osoba u njegovim očima ne postojim, što sam predmet, objekat, čija je svrha samo da njega čini srećnim. Ne boli mene ni to što me se ne sjeti, što ga nije briga kako sam, sve dok mu ne zatrebam.

Ma koga ja lažem. Sve to boli itekako. Kida. 
Ali najviše, najviše od svega to što se ponovo rodim, oživim zbog pomisli na njegove zagrljaje, poljupce, na vrijeme provedeno sa njim.Pristanem na sve samo zbog toga. Samo da bih slušala njegov glas, upijala njegove mirise…

I onda. Onda ne dobijem ništa. Još jednom sam ostala na ulici, sama. Prazna, iskorištena. Ostavljena da idem gdje god znam. Po ko zna koji put. Ne d'o Bog da on ikad osjeti išta slično… tu količinu boli. 
Taj osjećaj u tebi, kad polako sve umire, gasi se, osjetiš to, osjetiš kako nestaješ….. Samo da se mogu nikad ni ne vratiti… Samo to.

Stajao sam i gledao njenu sliku na zidu. Nedostaje mi. Previše je sjećnja u mojoj glavi da bih mogao nastaviti. Uskoro ću joj se pridružiti u tom snu. Ne želim da dopustim da hoda sama tim praznim hodnicima. Siguran sam da je već prestravljena i da me čeka. Zna da ću uskoro doći. I hoću. Samo imam još par nedovršenih poslova ovamo dolje. Par sitnica koje moram da obavim. ''Kad si otišla odnijela si jedan dio mene sa sobom, a da nisi ni primijetila..'' da ponekad volim da privučem stilicu pored prozora, skuvam sebi kafu ili natočim viski, stavim njenu sliku pored i tako pričam sa njom. Nekako osjećam da je tu. Dešava mi se da, ako se zagledam u jednu tačku, njen lik mi se pojavi pred očima. Ali onog momenta kada krenem da joj dotaknem lice isčezne. Isčežne do sledećeg puta, i tako u krug. Umorio sam se više, ne želim da je gledam u intervale,  želim da je gledam konstantno. Čak i u ovoj 80-oj godini ja nju još uvijek volim, i volječu je zauvjek.

Pojavio se u porešno vreme. U vreme kada mi je od života ostao samo osmeh. Onaj osmeh koji je počeo da bledi, ali je tu da ne bi suze počele da naviru. Nisam sigurna dal' je on to znao, iako je pokušao da mi priđe ja to nisam mogla da podnesem. Nisam mogla da podnesem da neko spasi moje zaleđeno srce. Da neko pokuša da spasi moj osmeh. Nije znao da sve što radi je uzalud, jer men ne treba neko da mi zagreje srce, meni treba neko da mi zagreje dlanove kada je hladno. I da mi pomogne da zavolim sve godine što će doći. Ne krivim ga što je odustao jer je sam mu je stavila do znanja da je neću da se borim za ničiju ljubav. I neću, neka se drugi bore za moju. Zašto ja da se borim za nekog ko neće ni da pokuša. Ali eto, navikla sam na odlaske. Navikla sam na odustajanje, navikla sam da gradovima hodam sa plavim očima i hladnim srcem.  

Sjećam se kao da je bilo juče. Probudila me poruka na telefonu. Napolju sam čula kako kiša pada, to mi je skrenulo pažnju da ne otvorim poruku. Ostavila sam telefon na krevetu i otišla prema prozoru. Provirila sam kroz roletne. Kiša je padala kao da je neko juri. Mogla sam da čujem kako kapljice udaraju o betom. Prisjećala sam se kada sam bila mala, kako bih samo izletjela napolje dok je kiša padala. Kosa, ukrašena kristalima kišnih kapi, već mi je bila mokra. Na trenutak, sve je izgledalo magično. Mogla sam da osetim kako nešto lepo, veliko, u meni raste i želi da izađe napolje. Izašlo je. Bila je to - sreća - u vidu osmeha, onog širokog, koji se pojavio na licu i zasijao mi u očima. Još samo je falila duga. Okretala sam se, gledala u nebo, iz ovog ugla iz onog ugla, silazila pa se opet penjala. Znala sam da je tu. Ali, duge nigde nije bilo. Kada su kišni oblaci opet zaklonili sunce znala sam da od duge više nema ništa. A imala sam osećaj da je tu… Plesala sam po ljetnjoj kiši kao da ne postoji sjutra, zatim bih skakala po baricama koje su se stvarale na mjestima gdje je blago udubljenje u zemlji. Ne znam, tih dana sam bila nekako srećnija. I ništa nije moglo da prekine tu idilu. Čak ni majka koja je vikala da uđem u kuću jer ću se prehladiti. Nijednom je nisam poslušala. Bila sam dijete, dijete koje ne zna za granice...sreće. Iz tog razmišljnja trgla me je još jedna poruka. Zaboga, ko li može biti ovako nestrpljiv.

''Ne mogu odustati od tebe, ne mogu odustati od nas.'' 

''Možeš.''

''Mogu, ali ne želim. Nedostaješ mi.'' 

''I ti nedostaješ meni, ali sad je kasno.''

''Ali ja tebe volim.''

''Ajde reci mi molim te, šta hoćeš ti poslije svega?''

''Tebe. Hoću tebe.'' 

Znam samo da poslije te poruke kišu više nisam čula. Prestala je. Ali je počela druga kiša da pada, ona iz mojih očiju. I opet sam prešla preko svojih riječi, jer ne bira razu, već srce. A ovo moje je odabralo njega.

''Pa šta čekaš?''

''Da i otvoriš vrata.'' 

Kako si se mogao uvući u ti mrežu laži? Mislio si da nikada neću shatiti, da cu zauvjek prelaziti preko tvojih gnusnih uvreda. Ne. Ne gledaj me tim očima djeteta, mozda je upalilo dva puta ali treći zacjelo neće. Tužim te. Tužim te zbog lomljenja mog srca na sitne komadiće. Stojim iza svojih riječi. Mislio si da ćeš moći da me povrijediš sa zbogom. Mislio si da ću da se slomim i da ću da plačem za tobom. Ne, ja ću preživljeti, sve dok znam kako da volim moje srce će da pumpa krv. Mislio si da si ispalio smrtonosni hitac, ali si se prešo. Ne, ne možeš da mi se vratiš. Bila je potrebna sva moja snaga da preživim, da shvatim koliki si kreten. I kada me budeš vidjeo ponovo, neću biti ona ista mala djevojčica koja je zaljubljena u tebe i kojoj si mogao da dođeš kad god si htjeo. Sada čuvam svoju ljubav za nekog ko voli mene. A taj tvoj scenario sa savršenim komadom možeš slobodno da pocijepaš. Taj dijalog što si unaprijed pripremio možeš sa zaboraviš. Jer sam ja završila sa tobom. Drugog ću da volim kao da nikad nisam bila povrijeđena. Ako ti je toliko stalo do mene zapali svijeću za moju dušu, dušu koju si ubio. Pusti je neka počiva u miru, toliko joj možeš pružizi poslije svega. Ne zovi i ne piši, dosta si mojih pisama iscijepao na sitne komade. Porota je donijela presudu. Kriv si za ubistvo sa predumišljajem i osuđen si na desed godina propasti.

Dugo su ljudi oko mene bili u dilemi zašto baš on? Ljudi moji, nije sve u izgledu, odjeći i dobrim kolima. On je zato što pjeva pjesmu koju samo ja mogu da čujem. Samo on može da mi uljepša dan samom svojom pojavom. On je za mene poput omiljene pjesme koju ma koliko puta slušali nećete zamijeniti sa nekom drugom. Ostaje u mislima i dovodi vas do toga da je pjevušite posijeli dan. Iako nema ništa njegovo, ništa da me na njega sjeća, uvjek ću se sjećati njegovog osmjeha koji mi je zapeo u glavi i nikako da izađe. Postoji hiljadu razloga zašto ni moje srce trebalo da čuje nečiju drugu pjesmu, ali ono nađe hiljadu i jedan da se vrati na njegovu pjesmu. Na onu njegovu kanconu, čiju melodiju razumiju samo pukotine mog srca. Gdje god čujem njegovo ime, ono odzvanja u mojim ušima i dolazi do moje duše. Volim svoj grijeh, grijeh koji stvara iskrce svaki put kad nam se sretnu pogledi. I znam da će uvjek postojati on. On koji nikad nije bio moj, a kojega se ne odričem.

Koliko god ga prezirala, koliko god željela neke druge stvari, koliko god da me je povrijedio, ubio sve u meni… Svaku vjeru u ljubav, u to da postoji neko ko će biti iskren, ko neće obećavati ono što neće ispuniti… 
Ako on nije taj, ako je isti kao i svi drugi čemu onda da se nadam?!

Koliko god da sam suza isplakala zbog njega, koliko god sam besanih noći provela, koliko god da me je ponizio, koliko god zbog njega mislila da ne vrijedim ništa… I dalje je sve. Moj život, moja sreća, moja sudbina.

Toliko me je strah. Bojim se toga što mi je još uvijek potrebniji od vazduha. Što ga mrzim a i dalje bih dušu prodala da vratim onog starog njega. Da vratim ovom svijetu boje. Sve što imam bih dala samo da i on i ja možemo ponovo biti one srećne osobe. Ono dvoje zaljubljenih ludaka iz prošlosti. Šta nam se to dogodilo?! Ta promjena me nikada neće prestati boljeti. 
Bojim se toga što nijedan drugi zagrljaj nema onu jačinu, ničiji drugi poljubac nema onu strast, nijedna riječ iz tuđih usta ne može učiniti da mi se noge zatresu…

Koliko god puta sebi rekla i obećala da neću više, da ne smijem više, da moram stati na kraj svemu, da je loš za mene, da me ne čini srećnom, da iz dana u dan padam u sve dublji ponor… On je jači od svega, ovo što osjećam je jače od svega. 
Sve ono od prije, sjećanja, uspomene…me ubiše. Tad je sve imalo smisla. Mislila sam da smo mi stvarno za zauvijek. Mislila sam da je on jedina osoba na svijetu koja me nikada ne bi mogla povrijediti, bar ne namjerno, sanjala sam samo o tome da bude kraj mene, da uz njega ostvarim sve svoje snove, da ostarim kraj njega. Bio je početak i kraj svega. 
A onda… Onda je počeo činiti sve samo da me što više povrijedi. Onda je zaboravio sve što sam mu toliko dugo davala. Onda me je stavio u koš sa svim drugim bivšim koje su mu život uništile. Onda je pronašao sebi neku novu sreću, vjerujući da sam ja niko i ništa i da sam mu donijela samo loše. A ja sam ostala tu. Negdje između dva svijeta, dvije strane. Između one ljubavi najjače moguće. I prezira. Onda sam shvatila da još uvijek čekam. Samo njega. Samo jednu njegovu poruku. Da je koliko god se lagala i zavaravala, on bio i ostao najvažnija osoba u mom životu. 
I čekaću. Istu poruku sa istog broja. Ni izvini niti oprosti. Samo možda da mi kaže da ne može naše proljeće provesti bez mene. Da one naše tople noći, sa vjetrom i mirisom ljeta u vazduhu, ne mogu biti iste, da nemaju onu magiju ako ja nisam u njegovom naručju. Samo to bi bilo dovoljno. Čekaću. Koliko dugo, ne znam. Sve dok se moje ludo srce ne umori, dok se ne pomiri sa tim da je moja najdraža osoba mrtva… Da je umro i da se nikad više neće vratiti.

Zivot provodimo u traganju za onim/onom pravom, a uvijek završimo sa onim pogrešnim. Potpuni, potpuno pogrešnim. Sve je to na neki način igra ljubavi. Kada shvatimo da koliko su zapravo pogrešni , iako ih žarko želimo, moramo ih se odreći. Jer će nam jedino tako biti bolje. I bude bolje. Stvarno bude. Zaboraviš sve što je bilo. Posle nekog vremena se ne sjećaš ni parfema, ni razgovora, ni dodira, ni poljupca, ni bola. I bude ti lijepo, lijepo jer je konačno nebitno. Ali dođu dani i noći, ne znam za vas, ali meni dođu, dani i noći kada me nešto probode u grudima i tada mi nedostaje. Ne trebaju pjesme da me podsjete na njega, nisam mu ni jednu posvetila. Tišina. Tišina se najviše i sjećam, zato me one u gluvo doba noći podsjete na njega.  Znate, on je od onih osoba za koje vidiš da je velika greška ne napraviti grešku sa njim. Muški rod očito voli igru sa osjećajima, problem je samo što ja ne znam kako se to igra. Jer me nikad nije zanimalo skrivati vezu od svijeta, ignorisati curu, a onda kad smo sami voljet je najviše, vrijeđati je i svađati se s njom ali onda joj dati razloga da vjeruje u nas. Iz svake veze izlaziš malo pametniji tako evo i ja; više nikad neću pasti na “svidaš mi se”, “napraviću sve za tebe” i više ne vjerujem u "volim te". Jednostavno ne mogu funkcionisati ni sa kim drugim. Niko nije on. Navika je čudo a ja sam navikla na jedan način života, na jedne oči, jedne usne, jedne ruke, na jedan glas... Ne mogu drugačije, ne mogu protiv sebe. Srce želi samo jednu osobu, samo njega. Koliko god neko bio dobar, meni ne znači ništa... To meni nije to, meni treba njegovo zlo.

Svi komplimenti ovoga svijeta, sve te divne riječi, svi ti skriveni pogledi, odmjeravanja, osmijesi…su toliko maleni, nebitni, mizerni, u poređenju sa onim jednim njegovim: “a vidiiiii je” dok mi namjerno rukama mrsi kosu. Kraj njega sam se uvijek osjećala kao djevojčica. Uvijek sam mogla biti ona prava ja. Mogla sam u bilo kojem trenutku reći šta god želim. Nisam morala glumiti ženu, kao što moram pred ostalima. Jaku, snažnu, nedodirljivu, koju ništa ne može izbaciti iz takta. Činio me je svojom. Samo on. Samo uz njega je postojala ona prava ja. 
Nedostaje mi to. Toliko da me kida. 
Nedostaje mi naše vrijeme. Naši trenuci. Nedostaje mi da mu budem jedina, najdraža, svrha njegovog postojanja, njegova svjetlost, njegov blagoslov… Nedostaje mi da osjetim njegovu ljubav prema meni. Nedostaje mi onaj njegov pogled za koji sam živjela. Nedostaje mi da opet budem ona ista u njegovim očima. Jer se nikada nisam promijenila. Od prve sekunde otkako me zna, svih ovihdana sam bila njegov najbolji prijatelj, njegov oslonac. Uvijek tu. U svakoj sekundi. Branim ga od cijelog svijeta, čuvam. I onda kada me mrzi, i onda kad je ravnodušan. Imam dobar izgovor za sve to. Volim ga.