Nismo isti

Published on 06/03,2015

…A meni i dalje cijeli svijet stane kad ga sretnem.
I još uvijek mi se noge oduzmu toliko da ne mogu koraka napraviti. Pa samo čvrsto zatvorim oči, bez obzira na to gdje se nalazila i zamolim Boga da mi da snage. 
Ja još uvijek skrenem pogled, još uvijek previše boli da bih ga mogla hrabro pogledati u oči i odglumiti sreću. Kako izdržati pogled od mog muškarca koji je sad svačiji samo ne moj?! Od tog stranca čiji svaki milimetar tijela znam. Od tog stranca za koga i dan danas dušu dajem. Koga branim, na koga ne dam. Nedostaje mi u svakoj sekundi u danu. Nedostaje mi svakog dana dok hodam sama ulicama ovog grada, nedostaje mi da ide kraj mene, jede sladoled i sav se zamaze, i da se onda naljuti na mene sto mu se smijem, ne shvatajuci koliko je najsladje biće na planeti. Nedostaje mi da budem uz njega dok obavlja svoje svakodnevne obaveze. Nedostaje mi da mi se smije mojim glupostima. Nedostaje mi da mi odvrne flašu kad ja nemam snage. Nedostaje mi ono njegovo -mhmmm. Nedostaje mi da brojim mladeze po njegovom tijelu. Nedostaje mi da dok sama lutam po prodavnicama tražim i gledam šta bih mu mogla kupiti, šta bi mu dobro stajalo.
Nedostaje mi da me dok hodamo odjednom, zagrli i poljubi pred svima, nedostaje mi taj osjećaj ponosa što je takvo biće moje. Nedostaje mi da ga u ovim tihim proljecnim vecerima ugledam ispred ulaza kad izlazim. Nedostaje mi da ga tad sa one predzadnje stepenice zagrlim, poljubim, udahnem njegov miris i da krenemo u naše šetnje, s rukom u ruci. Nedostaju mi one naše noći kraj mora, da pričamo, da bude tu dok gledamo kako se Mjesec presijava na vodi. Nedostaju mi one noći na našoj klupi sa pogledom na grad. Nedostaje mi ta tišina sa njim. Najveći mogući mir sam osjetila u tim trenucima. Nedostaje mi da mu prepričam sve knjige koje sam pročitala a koje su me oduševile. Nedostaje mi da mi on priča o svojim snovima i planovima. Nedostaje mi da ga vidim optimističnog, kako stvarno vjeruje u sebe, da može postići šta god želi. Nedostaje mi da zaspim u njegovom naručju. Nedostaje mi da se probudim usred noći i da posmatram njegovo lice dok mirno spava. Nedostaje mi da me privuce sebi svaki put kad se trzne iz sna. Nedostaje mi da bude ponosan na mene. Da me ohrabruje, da bude moj oslonac. Nedostaje mi da se brine za mene, da me čuva. Nedostaje mi da me svaki put kad se rastajemo prvo poljubi u jedno pa u drugo oko. Nedostaje mi da mu u najvećim trenucima sreće pišem pisma i na taj način sve priznam. Nedostaje mi da mu smišljam poklon za novi rođendan, čim stari prođe.
Nedostaje mi toliko da još uvijek brojim dane naše veze. Još 18 da prođe i eto naše prve hiljade :) Nedostaju mi i svi oni tužni trenuci. Nedostaje mi da mu brišem suze sa lica, i da ga tješim i preklinjem da prestane plakati, dok mi se i samoj suze slivaju niz obraze. Nedostaje mi da slušam o tome šta mu sve predstavljam. Nedostaje mi da mi priča o našoj budućnosti. O našem djetetu, kako mi ništa neće dati da radim, kako će se on brinuti za našu malu porodicu. Nedostaje mi da me laže kako sam jedina, posljednja, da nikad nikog u životu nije toliko volio, da nikad nikog više neće toliko voljeti. Nedostaje mi da me voli najviše na svijetu. Nedostaje mi da ga volim najviše na svijetu.
Željela bih da nikad ne bude sam. Da uvijek ima nekoga da bude tu za njega, nekog da ga vodi, da mu nikad ne dozvoli da padne. Voljela bih da zavoli nekoga ko će mu se znati dati, nekoga ko će biti njegov u potpunosti. Voljela bih da spozna onu pravu sreću, onu koju sam mislila da ima kraj mene, onu koju sam ja osjecala kraj njega.
Jedan od mojih najvećih strahova je da se njegovi snovi neće ispuniti. Da neće uspjeti pronaći sebe, svoje mjesto pod ovim nebom. Drugi moj najveći strah je da će pronaći sve to, kraj nekoga drugog. Da ja neću biti dio njegovog sna.
A sa krajem svakog novog dana, sve smo bliži tome, sve smo dalji mi.
Sa krajem svakog novog dana više postajem svjesna toga da smo doživjeli kraj. On i ja…nikada više.


Trackback URL

http://www.blog.rs/trackback.php?id=253541

Leave a Reply

Dodaj komentar





Zapamti me

One Response to Nismo isti