Tražio sam kap poklonila mi je okean
Stajao sam i gledao njenu sliku na zidu. Nedostaje mi. Previše je sjećnja u mojoj glavi da bih mogao nastaviti. Uskoro ću joj se pridružiti u tom snu. Ne želim da dopustim da hoda sama tim praznim hodnicima. Siguran sam da je već prestravljena i da me čeka. Zna da ću uskoro doći. I hoću. Samo imam još par nedovršenih poslova ovamo dolje. Par sitnica koje moram da obavim. ''Kad si otišla odnijela si jedan dio mene sa sobom, a da nisi ni primijetila..'' da ponekad volim da privučem stilicu pored prozora, skuvam sebi kafu ili natočim viski, stavim njenu sliku pored i tako pričam sa njom. Nekako osjećam da je tu. Dešava mi se da, ako se zagledam u jednu tačku, njen lik mi se pojavi pred očima. Ali onog momenta kada krenem da joj dotaknem lice isčezne. Isčežne do sledećeg puta, i tako u krug. Umorio sam se više, ne želim da je gledam u intervale, želim da je gledam konstantno. Čak i u ovoj 80-oj godini ja nju još uvijek volim, i volječu je zauvjek.