Zadnji osmijeh
Published on 02/20,2016
Nakon svih tih promašaja pojavio neko. Sa braon očima. I osmijehom dječaka. On koji najviše od svih zasližuje da mu vjeruješ. Ali ne možeš. Jer si previše puta vjerovala onima koji nisu to zaslužili. Jer su ti pokazali da si se kao dijete bez potrebe plašila mraka a ustvari jedini mrak kojeg si trebala da plašiš je onaj u ljudima. Samo se prisećam. Dok sam ležala na njegovim leđima, pokušavala sam da upamtim svaki detalj tog trenutka. Njegovo srce je kucalo pod mojim. Osećala sam da tu pripadam. Mirna. Spokojna. Srećna. Pitam se da li će mi ijedan muškarac biti toliko blizu? Da li ću ikad više voljeti tako detinjasto, neobuzdano, lepršavo? Tregnem se iz tog razmišljanja jer shatam da neću. Nisam više dijete, nemam snage da se borim za nečiju ljubav. Brine me da nikog neću voleti, kako sam volela njega. On je bio moj zadnji osmijeh.
02/20,2016, at 13:15
Visit plavisafir
Ne kazem sad da sam ja prepuna zivotnog iskustva, ali sam za godinu dana prosla dovoljno da bih mogla ovako nesto da kazem. U ostaom, mozda je i to sto ne zelim nikog drugog da volim, jer mislim da niko nikad nece moci da dodje do mjesta do kojeg je on dosao.
02/20,2016, at 11:31
Visit Aneta
Pa ako je on tvoj zadnji osmijeh, onda nećeš! ;)
Bez drugih iskustava ne možemo vršiti poređenje niti možemo znati šta je bolje, a šta najbolje, ali i bez tih iskustava nepogrešivo znamo kada (nam) je dobro.