Plavi Safir blog

Osmijeh koji pamtim

Sunce izlazi.

 ' Hajde udahni, udahni duboko. Smiri se. Ne razumijem kako do sad ni jednom nisi odustala od mene. Poslije svega što sam uradio. Bojiš se, znam. Osjećam kako ti srce brzo kuca. '

' Tačno je, prestavljena sam!!' urlala sam na njega 'ali ne odlazim, ni pod koju cijenu.'

' Čekaj. Znam. Zatvori oči, ponekad pomaže.' govoreći to prilaz mi i ljubi me u čelo

' Pitam se, da li ćemo gledati izlazak sunca ponovo, zajedno?'

' Ne bih znao na to da ti odgovorim. Ali jedno znam, pamtiću te po onoj tvojoj cvjetnoj haljini, i po načinu nakoji si gledala zalazak sunca. '

' Ne treba ti mene da pamtiš, nisam ja ona koja odlazi, ja tebe treba da pamtim.'

' Hajde reci mi, po čemu ćeš me pamtiti?'

' Pa ovako, ništa kod tebe nije tipično i predvidljivo. Uvijek si me ostavljao zbunjenu. I ovo sad, ako si mislio da će me to što umireš uplašiti i natjerati me da odem, gadno si se prevario. Nego da se vratimo na tvoje pitnje. Pamtiću te osmijehu.'

' Haa po osmijehu?' nasmija se

' Da po osmijehu, upravo onaj u kojeg sada gledam.'

' Ali to je običan osmijeh...'

' Za mene nije, i ne prekidaj me...'

' U redu, nastavi.'

' Dalje, pamtiću te po očima. Očima punh iskrica kad god pogledaš u mene, očima u kojima vidim sve ono što kriješ od mene. Sve borbe koje se dešavaju u tvom tijelu, oslikavaju se u tvojim očima. Zato znam kada me lažeš, a kada govoriš istinu.'

' A...'

' Tišina... Sledeće po čemu ću te pamtiti jeste naš prvi sastanak. Sjećam kako je to bilo. Provela sam sat vremena smišlajući šta ću da obučem. Na kraju sam obukla veliki bijeli džemper koji je savršeno išao uz moju plavu majicu. Koračajući prema mjestu našeg susreta ugledah tebe. I danas sam ubijeđena da je u tom trenutku moje srce prestalo da kuca, čekajući mene gledao si u telefon ne obraćajući pažnju ni na koga. Kada si ne ugledao rekao si mi da priđem bliže i onda si me poljubio.'

' Sjećam se, ali nisam tako rekao. Rekao sam -ako se usuđuješ priđi bliže- i onda sam te poljubio, ovako.' i poljubio me kao i prvi put, samo što je ovoga puta bilo snažnije, ne po jačini, nego zbog straha da će me izgubiti. Ali ne zna da sama pomisao da ću ja izgubiti njega mi tjera suze na oči.

' Šta je bilo sad ludice, zašto uništavaš to tvoje lijepo lice tim slanim suzama? Nemoj da pačeš zbog mene, znaš da ne volim drame. Tu sam, još ne idem nigdje.' rekavši to zagli me jako, ali suze nisu prestajale, tekle su još više i jače. ' Polako, znaš, postoji mogućnost da preživim. Međutim, kako si počela izgleda da će doći do velikog potopa. A Nojeve barke nigdje u blizini nema.' nasmija se

' Tebi je ovo smiješno, šta bi bilo da su uloge zamijenjene, da sam ja ona koja umire, kako bi se ti osjećao?'

'  Vidiš, Bog je i o tome mislio. Znao je da ja to ne bih mogao da podnesem, da bih venuo za tobom poput cvijeća bez vode. Isto tako je znao da si ti jača od mene i da ćeš, kakav god krajnji ishod bio uspijeti da preživiš. Ne bojim se ja toliko smrti koliko od činjenice da ostajem bez tebe, da možda više nikada neću vidjeti to tvoje prelijepo lice, te rumene obraze i te dvije rupice koje ih krase. A najviše se bojim da više neću vidjeti ta dva oka boje mora. Sada prestani da plačeš.'

' Kako očekuješ da živim sama na ovome svijetu? Kada ti nisi tu ja ne mogu da dišem, kao da ostajem bez vazduha, Potreban si mi, kao što je Suncu potrebno nebo, zemlji voda tako si i ti meni potreban.'

' E moja budalice, da mi je znati šta li ti se sve mota po tvojoj glavici. Nemoj da si tužna, uspjećemo. Zar nismo do sad. Ako sam uspio da prebrodim svako tvoje mijenjanje raspoloženja, prebrodiću i ovo. A znaš li zašto?'

' Zašto?'

' Jer si ti moj početak i kraj, jer si moja sudbina, jer te volim. Eto zato.'

Sunce zalazi.