Ne dam na tebe
Upitaše me večeras za njega, jesmo li još uvijek zajedno. Odgovorih da nismo…sreća pa nisu pitali zašto. Šta da im kažem? Istinu? Da me je prestao voljeti? Ne bih to mogla izgovoriti a lagati ne znam.
Pogledaše onda u centralnu fotografiju na komodi, gdje smo nas dvoje, nasmijani, srećni Nejasno im bi, kako to da ona i dalje stoji tu. Našališe se, upitaše zar je moguće da nisam sve fotografije spalila. Odgovorih im da je to najvažniji dio mog života,i da nemam potrebe mrziti i spaljivati slike od osobe koja mi je nekada predstavljala cijeli moj svijet. Prećutah jednu malu sitnicu…tu da nije predstavljala, da i dalje predstavlja.
Onda se pokrenula priča oko toga kako je možda i bolje da sam se riješila tereta, da ću se sad moći posvetiti obrazovanju, da ću moći uživati u mladosti. To nisam mogla prećutati.
Rekoh im kako mi on nikada nije bio teret, da sam ponosna na njega, da je bio moja snaga i podrška, moj idol. Onaj san iz djetinjstva, o pravom muškarcu i pravoj ljubavi, to je bio on. Rekoh i da sam uz njega provodila svoje vrijeme na najljepši mogući način.
Ućutali su svi. A šta više i mogu reći ovoj budali?!
Na njega ne dam. To je jedino za šta uvijek imam snage da se borim. Kad me lome nek me slome, njega nek ne diraju.