Pretvaranje
Ne boli mene to što ne vrijedim, što mu nikad neću biti dovoljno dobra. Ne boli me što sam uvijek druga, nikad prva. Ne boli me ni to što kao osoba u njegovim očima ne postojim, što sam predmet, objekat, čija je svrha samo da njega čini srećnim. Ne boli mene ni to što me se ne sjeti, što ga nije briga kako sam, sve dok mu ne zatrebam.
Ma koga ja lažem. Sve to boli itekako. Kida.
Ali najviše, najviše od svega to što se ponovo rodim, oživim zbog pomisli na njegove zagrljaje, poljupce, na vrijeme provedeno sa njim.Pristanem na sve samo zbog toga. Samo da bih slušala njegov glas, upijala njegove mirise…
I onda. Onda ne dobijem ništa. Još jednom sam ostala na ulici, sama. Prazna, iskorištena. Ostavljena da idem gdje god znam. Po ko zna koji put. Ne d'o Bog da on ikad osjeti išta slično… tu količinu boli.
Taj osjećaj u tebi, kad polako sve umire, gasi se, osjetiš to, osjetiš kako nestaješ….. Samo da se mogu nikad ni ne vratiti… Samo to.
02/22,2016, at 14:09
Visit plavisafir
Mislim da ako prvi put nije upalilo nece ni drugi, samo uzalud pruzas sanse, koje on nije iskoristio..
02/20,2016, at 22:06
Visit tachkica
Svi smo mi bili ti sada, makar jednom.
Učini taj korak.
Idi od njega.
Boli će drugačije nego te sad boli.
Ali
i to će proći.
02/20,2016, at 13:12
Visit plavisafir
Donekle si upravu, ali ja sam bukvalno arhiva sjećanja. Pamtim sve, cak iako probam da potisnem nesto, to me sledeci dan podsjeti da je i dalje tu. Pa sve izgleda da nema izlaza.
02/20,2016, at 12:32
Visit Nikoleta
Nikako to sa njim da raspraviš, ali bi trebala sa sobom prije nego što pođeš ... a odlasci započinju tako što kreneš iz one svoje stare sebe koja pamti uspomene, uzanom i krivudavom ulicom koja prepoznaje bat tvojih koraka i otkucaje tvoga srca, a sve se gubi i izgubi u daljinama gde nestaje njegovo obličje, uticaj i ime.