Nije sve sto luta izgubljeno
"Ostaje nada da ce neko negdje htjeti da shvati mene,
moja lutanja, mastanja i sanjanja i znati da ih prati." - Marchelo
On: tvrdoglav kao mazga, neozbiljan, koliko jedan mladic u dvadesetim godinama moze biti, a opet dobar u dusi. Imao je oci boje kestena. Oci u koje bi se mogla izgubiti kada bi se dublje zagledala. Bio je buntovnik i nevjerovatan sarmer. Nikada nije voljeo da se uklapa u drustvo, zeljeo je da bude unikat. To mu je i uspijevalo. Nije bas vjerovao u ljubav. Nekako, davno slomljeno srce nije dopustalo da se ponovo sastavi. Tako je nastavio da luta. Nije je trazio, smatrao je da mu nije bila potrebna. Iskreno, mislim da se plasio. Nije dopustao sebi da osjeca. A opet svaki put kad bi se sreli osmijeh bi mu bio od uva do uva, ili mojim rijecima osmijeh mu se odbijao o zidove grada. Oci mu se zacakle, a svijet stane. Ponekad kad bi mu ruke bile hladne, a ja ga kritikovala zbog toga on bi tvrdio da mu je i srce hladno. Ta neka teorija bi mi izazivala smijeh. Ali koliko god to izgledalo savrseno nas svijet se otopio. Razlog? Nema razloga jednostavno je jednog trenutka nas svijet stao, a mi nastavili da koracamo. Razlicitim putevima. Bilo je trenutaka kada sam ga ubedjivala da ce jednom i on otici od mene i da ce me povrijediti, sto bi on demantovao i govorio da mu to nije cilj u zivotu. Ali izgleda da sam bila u pravu. Mrzim kad se to dogodi. Ali opet kazem, nije me razocarao. Bio je to ocekivani ishod. Ne volim ga, samo mi je jos uvijek stalo do njega.