Stud, inje i prašina

Published on 06/25,2015

Poslednje čega se sjećem u vezi nje su bile suze.  Dok stoji ispred mene i govori mi kako odlazi ja samo primećujem crno nebo i munje koje se raspšavaju po njemu. Sada mi sjećanja proleću kroz maglu, kao da svaki naš zajednički momenat prolazi preko ekrana moga uma. Volim je, ali je u isto vrijeme povređujem. A to sada shvatam, kada je između nas velika praznina. Ne ona praznina koja se sa malo nježnosti može popunuti, već ona poput crne rupe. Svakome bi bilo logično da je pusti, ali ne i meni. Pokušavam da popunim tu prazninu, da spojim prostor između, ali ne uspjeva. Neče to biti dovoljno da se dođe do istine koja se nakazi ispod ovog haosa. Zadnje njene riječi su bile da sam dobio ono što sam zaslužio. U  njenim očima sam vidio da je ovo bila poslednja šansa koju mi je pružila. Jako se trudila da zadrži suze, poput neke brane koja prijeti da poplavi sve. Izdržala je sve do momenta dok mi nije okrenula leđa. Nisam mogao ništa da uradim. Nisam smijo. Daj mi razlog da dokažem da griješim, da očistim sjećanja na te poplave. U svakom gubitku, u svakoj laži, u svakoj istini koju ćeš negirati, u svakom žaljenju i u svakom zbogom, bila je greška koja nije mogla da se sakrije i jednostavno zaboravi. Neverovatno je kako samo zene oproste velike stvari, a zbog sitnica odu. Ne znam, poslije svakog odlaska ostane samo hladnoća i prašina od sjećanja. Na sve se uhvati paučina, a ja ostajem poput golog drveta čekajući da neko makne te ostatke propasti, to inje od hladnoće i da vrati zelenilo mom stablu. Da sve bude kao nekad.


Trackback URL

http://www.blog.rs/trackback.php?id=254968

Leave a Reply

Dodaj komentar





Zapamti me

One Response to Stud, inje i prašina