Oči jedne žene... I dio
Budi se još jedan novi dan, već osećam energiju sunčevih zraka po mome licu. Prebacujem ruku preko njene strane kreveta u nadi da ću je pronaći tu. Tu je, još spava. Devet je sati, još uvek neću da je budim. Želim da je posmatram dok je još mirna. Jer ako je probudim ranije postaće histerična.
Pod rukom osećam otkucaje njenog srca. U tišini koja guta sobu čujem je kako diše. Gledam joj lice, belo poput snega, usne rumene kao da su narom obojane. Hmm ne znam ko bi ovoj ženi odoleo, ja nisam. Neverovatno je kako je ceo moj svet stao i ostao u jednoj ženi. Ženi koja mami svojom ljepotom, čija je kosa poput najkvalitetnije svile, čije oči mijenjaju boju u zavisnosti od raspoloženja. Od svetlo plave, kakve su zapravo, mogu da budu zelene kad je tužna, sive kad je neraspoložena i kraljevsko plave kad je ljuta. O da, oči je uvek odaju.
Znate li da sam ja od prvog trenutka kad sam je ugledao znao da mi je ona suđena. Mislite da je nemoguće? Nije. Osetio sam da je ona moja zvezda vodilja onog trenutka kada mi je pružila ruku. ''Zdravo. Ja sam Marija.'' ''Drago mi je. Ja sam...''
Nastaviće se...