Strah je vrlo intimna emocija

Published on 15:28, 08/10,2015

''Ljudi uvijek odlaze'' je rečenica koju iznova i iznova sebi ponavljam u glavi. Prvo ti govore da te vole a zatim samo nestanu. Iščeznu poput jutarnje magle. I plašim da zavolim nekog svim srcem. Plašim se da ne budem povrijeđena. Možda nam se sve ono čega se pašimo već dogodilo. I onda kada se pojavi osoba koja nađe put do tvoga srca, kao da ga je znala godinama, srce ti se steže. Počinješ teško da dišeš jer se strah vraća. ''Šta ako me i on povrijedi, šta ako i on ode od mene?'' 

''Ja nikada neću zaboraviti, dovoljno razloga si mi dala da budem tu..''

Bumm... Dokaz da je tu da ostane. Dovoljno jak da sumnja nestane. Ali ne, mene strah i dalje parališe, mene, oduvjek hladnu i odvojnu. Sada se previše brinem za njega. Pašim se da počinje da mi biva bitan. ''Šta ako me i on povrijedi, šta ako i on ode od mene?'' On pokušava sa me smiri, svom snagom, da mi odvuče pažnju od loših stvari, tužnih misli i velikih strahova.

''E vjeruj mi ja te neću povrijediti jer si mi tu bila kad mi je podrška bila potrebna, neko ko mi je rekao glavu gore, možeš ti to. Svaku prepreku si u životu savladao pa možeš i to. Ti si to i niko te ne može zamijeniti!!!!!!!''

Još jedan razlog više da ga volim bezuslovno, bez trunčice sumnje, ali ne. Ja se plašim, kao malo dijete mraka. Taj stalni strah od gubitka. Ne plašim se ni smrti, koliko se plašim njegovog odlaska. On je prva osoba (pored moje mačke) do koje mi je do srži stalo. Obično kad zavolim nešto/nekog ono ode. Ovog puta ću se truditi da ostane. Gledaću na strah kao na svoju najveću motivaciju. Gledaću na njega kao na znak da sam na pravom putu. Umesto odustajanja, strah će me još više inspirisati da ostvarim ono što želim. A to je da nikad ne ode. 

Strah živi u blizini ludih ideja. 


Jedino zbog tebe vjerujem u dobro

Published on 00:39, 08/08,2015

Čudan je ovaj naš smrtnički život. Toliko se stvari u sekundu može promijeniti, pred našim očima, a da to i ne primijetimo. I sve su to sitnice. Jedan mudar čovijek je jednom rekao ''Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje.''  I tako je. Ona poslednja slagalica našeg šablona, onaj savršeni oblik koji će upotpuniti naš horizont snova. Ovo današnje vrijeme svemu mijenja boje. A ja ću uvijek ostati ja. Ja živim u svom svijetu mašte. Uvijek ću biti ovakva kakva jesam. Dobra, luda, naivna i neiskvarena; uvijek ću voljeti kišu i Balaševića. Ja ću i dalje vjerovati pogrešnim osobama. Stajati na mjestu između jave i sna, slušati tišinu, gledati u prazno i sjećati se. Uvijek ću čitati knjige za koje niko drugi nije čuo, i boriću se za ljude od kojih su svi odavno odustali. Ja ovako savršeno nesavršena boriću se za naše savršeno prijateljstvo. Trudiću se da uljepšam tvoj ostatak života, da te nikada ne povrijede moje riječi. Da svaki dan obojamo mladošću i radošću. Dok sam živa nećeš biti sam, pa i ako te nekada okrenu protiv mene, zle duše, zapamti na mene uvijek možeš da računaš. I dobro znaj da ću uvijek biti tu za tebe, i kad svijet stane. Stajaću uz tebe i na ivicu života, jer si mi pokazao da LJUDI još uvijek postoje, jer kad bi me i ti razočarao odustala bih od svijeta, odustala bih od ljudi... Jedino zbog tebe vjerujem u dobro...
                                                     
 
                                                                                   Volim te Drago! 


Čovijek izludi kad nekog bitnog izgubi

Published on 15:25, 08/05,2015

Do juče smo bili zajedno, a sada te nema. Iščitavam naše poruke, gledam naše slike i pitam se kako? Pa zar je moralo biti ovako? Nema te. A ja ne vidim i ne čujem ljude oko sebe. Dani su sivi, tamni od kad nisi tu. Ni da sam od čelika ne bih podnijela taj teret. Kao da je neko iščupao dio mene,  ali ne brini neću dati da me slome. Čini mi se da je prošlo samo par sati od kad sam zadnji put vidjela tvoje lice. Pamtim svaku poru, mladež, sve pamtim. Dobar umire mlad. Teško je oprostiti se kad se nađeš u ovoj situaciji. Da te gledam u oči kad ti kažem šta me muči, i da vidim tvoje nježne oči kako mi uzvraćaju pogled govoreći mi da će sve biti uredu. Poželim da te nazovem, ali znam da nećeš biti tu da se javiš. Gledaš li me sada odozgo? Da li si ponosan na mene, i na ono što sam postala? Tvoja mala djevojčica je odrasla. Iako smo planirali da kroz život plovimo zajedno sada sam sama na sred Tihog okeana. Borim se sa talasima i olujama koje pristižu. Znam život je surov, svaka ljubav ima cijenu koju plaćamo. A ja, ja je skupo plaćam. I plačem, i gušim se u suzama. Pomozi mi da razumijem zašto? Fališ mi, ni ne znaš kako. Želim da te zagrlim jako, jer mi srce puca kao staklo. Javi se makar u snovima, da znam da si dobro, da si sa tvojima. Vedro nebo iznad grada, a ja još vidim sivo. Bože zašto si ga uzeo, šta ti je on skrivio. Tom ulicom više ne mogu proći, jer vidim tvoju sijenku i mislim da ćeš meni doći. Nema te. Poželim dušu đavolu da prodam samo da ti se pridružim. Misli mi poremeti eho tvoga glasa ''Čuvaj se, voli te tvoj dasa.'' 

 

 

Tekst posvećujem svima koji su  
nekad izgubili nekoga bitnog.
Bol je uvijek ista. 


~Jer ljubav je kad sve o tebi znam, I sve što znam ti opraštam~

Published on 04:07, 08/05,2015

 

''Hvala ti.''
''Zašto?''
''Zato što si ostala uz mene.''
''Dok sam živa nećeš biti sam.'' 
''Ludoo. Volim te najviše. Ti si moje sunce.'' rekao je stavljajući mi ruke oko struka. Nježno. Kao da mu život zavisi od tog dodira.
''Voliš me?'' volim i ja njega, ali ja sam od onih osoba koje teško izgovaraju tu riječ. Jer kad je izgovorim to stvarno mislim. I zauvjek. 
''I previše. Apsurdno je sada govoriti šta si meni ti.'' znala sam šta mu je bilo na umu, poznavala sam ga i suviše dobro da bih znala da on u meni vidi cijeli svoj svijet. ''Čuvaću te od svih. Iako mi to do sada nije uspijevalo, sada će morati.'' privukao me je k sebi, osjetila sam toplinu njegovog tijela, spustila sam svoje ruke na njegove i čvrsto ih zagrlila. 
U tom trenutku se jedna suza iskrala iz mog oka, pokušala sam da je sakrijem, i možda bi mi uspjelo da ta kap nije pala na njegovu ruku. On se trznuo kao da ga je ta sitna kapljica zaboljela. Okrenuo me je prema sebi, stavio svoje ruke na moje lice i palčevima počeo da mi briše suze. ''Ne, ne. Ne želim da plačeš. Gdje si čula da sunce curi'' To me nasmijalo, i prestala sam da plačem. ''Ljubi me budalo.'' kroz smiješak mu naredih. A on pokorno ispuni naređenje. ''Niko kao ti ne ljubi tako jako.'' Nasmijao se i poljubio me u vrat. ''Noć je kriva za sve što radim.''  

 


Pismo njemu

Published on 01:31, 08/04,2015

 Ne možeš me čuti kako plačem, niti vidjeti kako se svi moji snovi ruše. Ne, sa tvoje tačke gledišta sam neprimjetna. Sama sam u sobi. Znaš ovdje je tiho i osjećam da mi je hladno i ako ima hiljadu stepeni napolju. Gubiš moju ljubav polako, i moje srce za tebe više nije dom.

 

Sjećam se prvi put kad si mi rekao da odlaziš, osjećala sam kao da ne mogu da dišem, i u tom trenutku moja duša je pala na pod. Govorio si kako ti moje suze ne bi značile ništa. Učinio si da moje srce krvari sve te riječi koje ti nikad nisam i neću moći reći, ali Bog mi je dao ruke pa ih mogu napisati. Vjerujem da mi još uvijek duguješ ono ''Zašto?'' jer i dan danas ne shvatam. Ali kako god, zahvalna sam ti što si tog dana izašao iz mog života. Da nisi, sada ja ne bih upoznala njega. A da nisam upoznala njega moja nemirna duša bi i dalje tumarala hodnicima mašte. On je našao naćina da je ukroti.
Rekao si mi ''Zaslužuješ nekog boljeg od mene.'' Obaveštavam te da sam ga pronašla. I njemu sam jedina. Da, znam da nisam bila jedina. Mislio si da nisam znala šta si radio. Znala sam, itekako sam znala. Ali sam ćutala. Opraštam ti to, iako znam da ti to nećeš sebi nikad oprostiti.
I da te moje riječi nikad ne pogode, znaj da završavam sa ovom pričom. Kraj. 

 


«Prethodni   1 2