Strah je vrlo intimna emocija
''Ljudi uvijek odlaze'' je rečenica koju iznova i iznova sebi ponavljam u glavi. Prvo ti govore da te vole a zatim samo nestanu. Iščeznu poput jutarnje magle. I plašim da zavolim nekog svim srcem. Plašim se da ne budem povrijeđena. Možda nam se sve ono čega se pašimo već dogodilo. I onda kada se pojavi osoba koja nađe put do tvoga srca, kao da ga je znala godinama, srce ti se steže. Počinješ teško da dišeš jer se strah vraća. ''Šta ako me i on povrijedi, šta ako i on ode od mene?''
''Ja nikada neću zaboraviti, dovoljno razloga si mi dala da budem tu..''
Bumm... Dokaz da je tu da ostane. Dovoljno jak da sumnja nestane. Ali ne, mene strah i dalje parališe, mene, oduvjek hladnu i odvojnu. Sada se previše brinem za njega. Pašim se da počinje da mi biva bitan. ''Šta ako me i on povrijedi, šta ako i on ode od mene?'' On pokušava sa me smiri, svom snagom, da mi odvuče pažnju od loših stvari, tužnih misli i velikih strahova.
''E vjeruj mi ja te neću povrijediti jer si mi tu bila kad mi je podrška bila potrebna, neko ko mi je rekao glavu gore, možeš ti to. Svaku prepreku si u životu savladao pa možeš i to. Ti si to i niko te ne može zamijeniti!!!!!!!''
Još jedan razlog više da ga volim bezuslovno, bez trunčice sumnje, ali ne. Ja se plašim, kao malo dijete mraka. Taj stalni strah od gubitka. Ne plašim se ni smrti, koliko se plašim njegovog odlaska. On je prva osoba (pored moje mačke) do koje mi je do srži stalo. Obično kad zavolim nešto/nekog ono ode. Ovog puta ću se truditi da ostane. Gledaću na strah kao na svoju najveću motivaciju. Gledaću na njega kao na znak da sam na pravom putu. Umesto odustajanja, strah će me još više inspirisati da ostvarim ono što želim. A to je da nikad ne ode.
Strah živi u blizini ludih ideja.