Plavi Safir blog

Prihvatila sam sve što jesam i nijesam znala o njemu. Nije me zanimalo. Nije me zanimao čovjek koji je nekad bio. Bitan mi čovjek kakav je sada. I ne zanimaju me tvrdnje da su svi muškarci isti, nisu. Možda to kažem jer sam upoznala skoro sve njegove strane, ali isti su samo ako ih vi takvim napravite. Nije on moja nova ljubav. Ne. On je bitan dio mog života, jer ne živim samo za trenutak. I ljude koje prihvatim prihvatim ih za cijelu vječnost. Zamijenila sam pijuna za kralja. I neka je drugima najgori ali niko ga ne gleda mojim očima. Nije to ljubav, ali ga volim na neki čudan način. Potpuno nedefinisan. Ne znam. Možda su mi na dušu pale magle, pa se sad ne vide ožiljci. Ostajem nijema i pred Bogom i pred ljudima. Uporno mi tvrdi kako nema srce a kaže da me voli. Pitam ga kako? ''Razum te voli.'' Smiješno. Čini mi se da njegove riječi putuju na mjesta gdje su nekada bila zgarišta. Nekako je on moja prva sreća. Ali opet kažem nije to ljubav. Moja se izgubila u lavirintu prolaznih i beznačajnih ljudi koji su svakim danom krali komadiće mojeg srca. Sama sam kriva, sama sam dopuštala. Misleći da vidim ljudskost tamo gdje je nikada nije bilo. Glupača. Sada držim gardu. Dobro, priznajem ključ srca sam izgubila. Negdje. Možda leži negdje na dnu mora, i čeka. Čeka nekog ko ima dovoljno hrabrosti da ga izvuče na površinu. A do tada... Šta bude biće.