Pamet traži razloge, sa srcem lako ti je.

Published on 20:20, 03/27,2016

Zašto ljudi misle da je najlakše otići? Nije, posebno ako odlezite od nekog koga volite. Odete jer više za nema ničega što bi vas zadržalo. U međuvremenu je najteža odluka. Momenat kada vam se bore srce i razum. U većini slučajeva bi srce pobjedilo, ali ne i ovdje. Srce se uglavnom sjeća lijepih trenutaka. Kada me je on prvi put poljubio, kada mi je prvi put rekao da bi me prepoznao u more istih jer mi sijaju oči. Srce ima arhivu tih flashbackova koji ti javljaju da si bila srećna, da si voljela. Pa makar i on bio pogrešan. To bi možda donekle funkcionisalo kako treba da se svremena na vrijeme ne uključi snažniji faktor - razum. Upali se lampica (cnggg) i sve ti postane kristalno jasno. Osjećanja po samoj svojoj prirodi nisu stvar razuma. Na primer ja to gledam na sledeći način. Zamislite, imate razum koji čvrsto drži kanap o kojem srce visi. Oni se nalaze na ivici bunara. Srce konstantno skače u bunar, i ako ne zna plivati, dok ga razum po hiljaditi put izvlači napolje. Tako je i sa ljudima i njihovim osjećanjima. Vole da se prepuštaju nečemu čiji je ishod koban. Mnogi će se pobuniti zbog ovoga, ali uvijek će biti koban. Možda će srce plutati neko vrijeme na površini, ali u koliko ga razum ne izbavi, on će samo potonuti.  


ONA.

Published on 01:20, 03/27,2016

Nisam verovao kako za kratko vreme mogu da se dogode velike promene. Nisam ni slutio da mogu da može da nestane sve ono što se mesecima stvaralo. Očelivanja su me uništila. Kao i moja neodlučnost. Mislio sam da je lako kad treba da biraš, i da ćeš izabrati tek kad ti do bude bilo potrebno. Ali nažalost nije tako. Ona je bila ono što se samo jednom ima. I drugu priliku nikada neću imati. Kasno sam shvatio da moja snaga nije trebala da bude samo u mišićima, već u načinu na koji je držim za ruku, u tome kako trpim dok galami na mene, u tome kad me povrijedi, u razgovoru u toku njenih loših dana, onome dok je tu i kad ne očekujem da bude i u svakom poljubcu za laku noć i dobro jutro. Nije bilo potrebe da joj budem idealan. Trebao sam samo da joj budem odan. Da budem iskren i da je zgrabim u naručje. To bi joj bilo i više nego dovoljno. A ja, budala. Bojao sam se sreće. Bojao sam se svih lepih stvari koje su mi se sa njom dogodile. Čak sam se bojao da pričam o tome, jer se posle toga uvek nešto loše desi. Čim se očaraš i podeliš to sa drugima, veoma brzo sledi razočaranje. To je kao neko nepisano, karmičko pravilo života. Na kraju sam shvatio da je to loše što se desilo bio dan kada sam je pustio da ode. I dođu mi dani kada želim sve da vratim. Da ispravim stvar. Da povučem reči, sve gluposti što sam joj izrekao i napisao. Ehh, da sam bar. Ali nisam. Voleo bih da je sad pored mene i da joj šapnem koliko je još uvek volim. Ali je nema. Biće, istina, drugih devojaka. Ali, nikad više neću imati pravu ljubav. To će uvek biti ona.

 


Čuvam tvoja krila anđele, i kad si svima kriv branim te...

Published on 14:22, 03/25,2016

Užasno sam mu se radovala. Bilo me je briga za sve ostale stvari koje sam bila dužna da završim te nedelje - samo sam željela njegov topao pogled na sebi. Bilo je dovoljno da me samo pogleda i da se osmijehne. Pripadala sam mu u cjelosti od samog početka. Samo on je bio bitan. Ljubav prema njemu je bila jaka, iako nemoguća, držala se za mene dok je polako umirala. Željela sam da je pustim, ali koliko god sam se trudila da zaboravim na njega, on mi se uvijek vraćao u snvima da me podsjeti da sam ga u jednom trenutku i voljela. Volim ga još uvjek, jer je neko ko ne može tek tako da prestane da se voli. Nakon njega sam izgubila potrebu da zadržavam ljude u životu. Nije mi bilo bitno ko je tu kad njega nema. Da je htjeo da me ima u svom životu zadržao bi me. Jednostavnije od toga nema. Sjećam se zadnji put kada samo bili zajedno djelovao je sasvim normalno. Znam da sam ga dok je odlazio zagrlila samo na trenutak, jer mi je samo toliko i bilo dovoljno. Zatim se okrenuo i otišao. Ne znam šta je više boljelo, gledati ga kako odlazi ili činjenica da sam ga pustila da ode. Nisam htjela ništa da preduzimam iako sam ga željela nazad. Jer će se on svaki put okrenuti i otići. Mislim da nikad stvarno i ne prestaneš da budeš zaljubljen u nekoga. Mislim da kad se zaljubiš, kad istinski zavoliš, to je ljubav za cijeli život. Sve ostalo su samo iskustva i zablude. A on je meni za cijeli život. I uvijek će me imati, i kad vrijeme stane, i kad mu svi okrenu leđa. U meni će uvijek imati utočište.


Dobro znam da znaš, nije do nas....∞

Published on 01:45, 03/22,2016

Hej.. Ja sam. Obećao sam da neću da te zovem, znam. Ali ne mogu. Izvini, jebiga, znam da sam kreten i znam da te smaram i znam da nemaš više živaca i želje da čuješ moja opravdanja, ali moram bar još jednom da ti kažem sve. Okej, možda sam pijan i možda ne znam šta pričam, možda čak i pričam nepovezano, ali bar slušaj. Slušaj i ćuti. Vidiš, otkad si otišla, sve na svetu me podseća na tebe. Na početku, krivio sam naviku, neku staru potrebu, ubeđivao sebe da će sve to proći, i da je i tebi isto tako. Ne umeš da lažeš, ne pokušavaj da poričeš. I onda je tebe prošlo. Više se nisi sećala mene. A ja sam i dalje opsesivno tragao za tvojim pogledom u gomili, još uvek sam se okretao za svakom devojkom koja se smejala slično tebi. Promenio sam ih mnogo. I previše. Nisu to bile loše devojke. Bar ne sve. Neke od njih bi bile i savršene, da ih nisam uporno upoređivao sa tobom. Đubre malo, je l’ ti znaš da ne postoji nijedna koja sliči tebi? Ili se smeju premalo, ili previše, ili pričaju premalo… Doduše, ti nikad i nisi prestajala da pričaš, teško da će te u tome iko prevazići.. Nebitno. Uvek im je falilo nešto. Nešto što sam nekada našao u tebi. Ima već par meseci kako više i ne pokušavam da ti nađem zamenu. Nađem bilo koju, smuvam je na neke glupe fore i posle se pravim da je ne poznajem. I onda se molim da ti ne saznaš, jer znam koliko mrziš takve likove. A sebi jedino ne smem da dozvolim da me i ti zamrziš. Ali, moraćeš da mi veruješ na reč kad kažem da se svi ti kreteni samo trude da zaborave nekog. Kao što ja imam tebe, i oni imaju nekog koga nisu cenili dok ih nije zaboravio i izbacio iz svih misli i uspomena. Nekog koga, jebiga, vole, koliko god se uzaludnim to činilo. Jeste, volim te. I, jeste, trebalo je da dođe ono “prekasno je” da bih ti to rekao. I ja i ti dobro znamo da sam ja jedan izgubljen slučaj..Ali mi opraštaš, zar ne? Kao pre što si opraštala? Možda te je zato tako teško zaboraviti. Isuviše teško se zaboravljaju oni koji su ti jedini verovali. I posle svega, samo to mi je potrebno da znam.. Je l’ mi još veruješ? Veruješ u sve što sam ti rekao? ‘ Ćutala je
dugo. Prepoznao sam sve što sam hteo da znam u toj tišini. Konačno, čuo sam opet njen glas, pomalo uspavan, umoran od svega.
- ’ Ne. ’ I prekinula je


Ono sto pomislim izgovoris za mene

Published on 22:29, 03/20,2016

Da li vam se dogodilo da prema nekome ne osjecate ljubav vec pozudu i potrebu? Da nije bitna bol koju vam nanosi vec je bitno da ste pored njega? Da li covjek moze da vam bude droga? 

Sunce je odavno zaslo. Ima sigurno sedam sati, ali se ne usudjujem da pogledam. On je kod mene stigao prije vise od pola sata. Razgovor nam je bio raznovrstan. U sekundi smo prelazili sa teme na temu. Ono cega se sledece sjecam jeste mrak. I strah, ali ne klasican strah, vec onaj strah koj te tjera da se smijes. Drzao me je za ruku kao da svakog trenutka mogu da odem. Naslonila sam glavu na njegove grudi i samo sam cutala. 'Bojis li se?' potpuno neocekivano pitanje od njega? Nekoliko trenutaka sam cutala jer nisam znala koji bi mu odgovor bio najprihvatljiviji. 'Mozda?' je bilo jednio sto mi je palo na pametu u tom trenutku. Privukao me je k sebi i cvrsto zagrlio. 'Osjecam da se treses. Nema potrebe da se plasis. " Njegove rijeci su mi zadavale jos tezi posao. I kako da se ne bojim? Sve me ovo ujedno cini srecnom i tuznom. Srecnom jer znam da je pored mene i da ga imam, a tuznom jer nisam iskrena prema njemu. Porema njemu osjecam nesto sto nije ljubav, ali je jednako jako i snazno kao ona. Nisam ljubomorna, ali on ne smije pripadati nekome ko nisam ja. Ne smije ga imati druga ni treca ni bilo koja. Smijem ga imati ja koja ga volim najvise na svijetu i znam ga i volim njegove lose strane i ne vidim problem u tome sto puno pije i sto se gubi nocima.


Nekad je svijet bio platno za nase boje... Cudo moje!!

Published on 02:25, 03/20,2016

Sve vise pcinjem da licim na njega. Lomim tudja srca samo zato sto je on slomio moje. Dopustio mi je da vjerujem da je cijelo vrijeme ovoga svijeta ispred nas. A bas on ga je ugasio. Vrijeme je stalo, a on otisao. Suvise sam njegova da bih mogla da pripada bilo kome drugo. Mozda bih trebala da ga mrzim, ali ne mogu. Imam jedno srce i ono nije za mrznju. Ali i dalje ne znam sta je sa mnom. Znam da bih mu oprostila sve, ali mu nikada ne bih dopustila da se vrati, ali ga volim. Mozda je to zato sto sto je on bio moje sve. Moje prvo sve. Moja prva ljubav. Moje prvo iskreno volim te. Moja prva svadja. Moje prvo 'dobro jutro i laku noc'. Ali poslednja ljubav. I ako postoje drugi koji bi dali sve za moju ljubav, suvise sam njegova. I dala bih sve za njegove rijeci, makar i one glasile 'ne volim te'. Ali ko to sada brine o tome? Da li sam luda sto bih mu dala cist list papira da ponovo pise pricu kojoj vec odavno znam kraj? Ako jesam, neka sam. Nasa ljubav je otrovna. Izdali smo jedno drugom rastankom. Idali smo ove dvije duse sto nam je Bog povjerio. Uostalom, bolje nismo ni zasluzili.


Bacila je sve niz rijeku

Published on 23:23, 03/18,2016

"Al nocas ako slusa, nek cuje bol. U pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj!!"
 
Trosim zadnje minute ovoga dana uz pjesme koje je obradio Tose Proeski. Sklopim oci i prisjecam se svega sto se dogadjalo u poslednje vrijeme. Prisjecam se moje ljubavi. Uzaludne. I njegove. Nevjerne. "Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi, bez starih drugova.." Ne nedostaje mi on kao osoba, nedostaje mi vrijeme provedeno sa njim. Neki bi rekli da je to bio samo gubitak vremena, ali meni nije. Tada sam bila naksrecnija. Zapostavila sam sve samo da bi sve njemu okrenula. Govorio je da mu sve to znaci i da bi malo ko, gotovo niko, uradio to za njega. Radila sam to jer sam ga voljela. I dalje ga volim. Pristala sam na sve sa njom. Bila sam slaba na njega. Pokusala sam da ga navedem da nas spasi ali uzalud. Samo nas je unistio. I od svega sto je bilo izmedju nas ostala su samo sjecanja. Kao blago. Duboko sakrivena u mome srcu. I pozelim da mu se javim s vremena na vrijeme, ali se sjetim da je on meni nanio rane. Koje jos nisu u potpinosti zacijelile. Magle u mojim ocima ga ciste, a ne bi trebale. Nek mi dusu ljube oblaci kad me neces ti.


Moj cijeli svijet stao je u ta dva smeđa oka. Stao i ostao.

Published on 17:51, 03/14,2016

 Ovo mi je taman prilika da malo pisem o njemu. Pisala sam i prije, ali ovo sto slijedi je moje pravo vidjenje njega.  Njega kao osobu koju sam zavoljela zbog onoga sta je bio, a ne zbog onoga sto se pretvarao da je. Ovako, poslije dvije godine ukradene ljubavi postao je momak koji je uvijek samo prolazio. Rijetko se zadrzavao pored zenskog srca. Uvijek bi okrznuo neku, cisto da zna da je bio tu. Naravno nikad ne bi osijetio ranu zbog koje bi ona danima plakala. Toje bila jedna vrsta, druga je vec mislila da moze da mu parira. Mislile su da mu treba oluja, ali ne njemu je trebalo skloniste. Jedna mirna luka u kojoj se moze domoriti. Za boraviti na sve, raspakovati kofere i usidriti se. Potrebam mu je neko kome je on potreban. Neko sa kime moze biti ono sto jeste. Neko ko nece odustati i ko ce ga znati smiriti. Ne promijeniti, smiriti. I onda ce i on nauciti da ostane.

 


Njegove poslednje riječi

Published on 07:07, 03/12,2016

Ako ovo pismo pročitaš , a da sam još uvijek živ, onda dođi i zagrli me najjače sto znaš. Ali ako ovo pismo pročitaš, a ja vise nisam tu među živima, onda želim da nešto znaš. Ti si jedina bila, koja me je najviše voljela. A ja ću jedini biti, koji te je najviše voljeo.

 Proklete rijeci. Jer su njegove.

To bi trebalo da bude obećanje. Obećanje da ću uvijek biti tu pored tebe, da ću uvijek učiniti sve da si mi ti dobro. Takođe ovo treba biti obećanje sa tvoje strane, da kad dođe vrijeme, kad budeš spremna, da budeš moja žena i da me nikad ne zaboraviš. Nemoj da se duriš. Možda nisi sada ona koju želim, ali si ona koju ću kasnije trebati.

Znam da me nećeš zaboraviti, čak iako ne želiš sebi da priznaš ja sam tvoja prva prava ljubav. Zajedno smo radili divne stvari, mogli su nam zavidjeti na sreći. Nemoj da misliš da smo bili greška. Te hladne jedanaesto-januarske večeri bili smo mladi, ne promišljeni, ali smo bili. 

Kad pomislim na pravu ljubav, rijeci koje mi u sekundi padnu na pamet su stabilna sreća, empatija i obaveza jedno prema drugom. Kao mladi osjećamo se nepobjedivo i mislimo da se bas sve može dogoditi. To nije tako u pravom životu. To ne funkcioniše tako. Pronašli smo jedno drugo u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu. Stvarnost se vezuje za trenutak kada upoznaš pravog u pogrešno vrijeme.

Trenutak našeg rastanka ne može ni očaj da opise. Znam da me ne kriviš ni za šta, jer smo ja i moja nezrelost krivi za tvoje suze. Ne krivim te sto si me pustila, znam da si morala. Nisam ti dao povoda da se boriš. Za moje greške si ti plaćala. Neke ljubavi mogu biti osuđene prije nego počnu. Takva je i nasa.

Nisam želio preveliku bliskost sa nekim, jer to donosi toliko toga o čemu se mora misliti. Kasnije ću shvatiti koliko zapravo griješim. Površne se stvari ne mogu spasiti, ali ljubav može. Otvorio sam se tebi. Tebi koja si vidjela moje najteže suze. Tebi kojoj sam krao vrijeme a slabo ga poklanjao. Nisam se bojao od onoga sto ceš vidjeti u meni. Bila si spremna na sve, ali ne i ja. I ne želim da ti poželim sreću sa drugim. Ne želim da ti neko drugi gleda lice dok se jutrom budi.

 Od svih stvari koje sam držala, ti si mi bio najdraža. Mislila sam da je najteže izgubiti nekog ko nije u cijelosti bio tvoj, ali ne. Prevarila sam se. Najgore je voljeti nekoga, ko je na pola tvoj, a na pola tuđ. Bolnija su obećanja i činjenica da je sve bila laž. Vise boli onaj zagrljaj koji smo pružili jedno drugome, nego poljubac koji ti nisam dopustila. Najbolnije od svega je gledati osobu koju ti voliš, kako voli neka druga, a on nju ne voli. A oboje smo nesretni jer nemamo dovoljno hrabrosti. Da si se borio za mene ostala bih. "Neke ljude preživiš ali se praviš lud i niko ne provalo da ono sto je ostalo od tebe nisi ti!" I ljudi moji, nikad nije bila bitnija sila protiv koje se boriš, već svetinja koju braniš. 


Moje nebo je dusa velika, tvoja ljubav je lazna i prokleta..

Published on 01:46, 03/11,2016

Zasto ljudi olako shvate rijec 'zauvjek' ? Zasto "Uvijek u zivotu" lako ode od tebe? Bez borbe. Bez objasnjenja. Samo se vise ne pojavi na tvom ekranu. Njegove rijeci i dalje odzvanjaju u tvojoj glavi, ali njega nema. Na kraju se samo zapitas; Da li njemu ista znace tvoje rijeci, iza kojih ti i dalje stojis? Da li se sjeca, da li i dalje isto osjeca? Zasto ljudi odlaze kad imaju razloga da ostanu? Zasto neko ko je bio tvoj moze lako da postane tudji, a opet bi ga primila nazad? "Sve dok je mene, bice i njega, dok ja imam, i on imace.."


Covjek nikada ne treba da ode, kad ima razloga da ostane - M.S.

Published on 21:33, 03/09,2016


"...
Saznao sam, eto, sad, na kraju svega, da me nije zaboravila. I ne znam da li mi je drago, jer je tuzno. Cesto me pominjala, znaci da je mislila o meni. 
... 
Pokajaces se, lijepa zeno, kad cujes. 
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad vise nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome. Osjećao sam se poharan, i nisam davao ni drugima ono što nisammogao dati njoj. Možda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice i neznajući. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno.Šteta što moju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj ženi.
... 
Boljela me odsutna. 
... 
Jer i nju sam ostavio i otisao... ne zaleci... a pozalio sam kad nista vise nisam mogao izmijeniti. 
... 
Sad sam mislio samo na nju. 
Bilo bi bolje da si me cekala, saptao sam, u sebi, bilo bi lakse. Ne znam zasto, ali bi lakse bilo. Mozda si ti vaznija od zavicaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. Kamo srece da te nema, bilo bi lakse, bilo bi bolje. Bez tebe, vise me bole tudje daljine, i prazni drumovi, i cudno snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe. 
... 
Kasno je, nicega vise nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude... necu ti dozvoliti da me progonis kao avet. Uvijek stojis izmedju ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otici cu u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike necce bit u meni. 
... 
Otici cu, da te ne gledam, otici cu, da ne mislim na izdaju. 
Znas li kako mi je bilo? Znas li kako mi je sada? 
Otici cu, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijecce ga vjetrovi i sprati kise, nadam se. U meni ce ga potrti pozlijedjenost. 

- Zasto si otisao jesenas? Covjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane. 

Morao sam da idem. 

- Ostavio si me. Sta si trazio po svijetu? Vratio si se tuzan. Je li to sve sto si dobio? 

Tuzan sam zbog rana, umora, zbog mrtvih drugova. 

- Tuzan si i zbog mene. 

Tuzan sam i zbog tebe, ali necu da ti kazem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. Uvece sam lijegao pod sumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kise, i zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom. Koracao sam drumovima bez kraja, uplasio bih se koliko ih ima i kakve su strasne razdaljine na svijetu da te nisam drzao za ruku, isao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva cekajuci ravan drum, da zatvorim oci, da mi budes bliza i jasnija. 
... 
obrazi su joj blijedi, pod ocima duboka sijenka... 
... 
Zasto si dosla? 

Hoces li da podjemo zajedno u svijet? 
... 
Vec tri dana je tudja zena, tragovi tudjih ruku su ostali na njoj, tudja usta su skinula masak s nje... 
... 
Otisao sam, ne osvrnuvsi se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je cudnu, kao stecak. 

Hej - viknuo sam ponekad kroz prostranstvo vremena, dozivajuci bijelu proljetnu mogilu, ali iz daljine nije bilo odjeka. 

Tako sam i zaboravio.  

I ne bih se, vjerujem, ni sada sjetio, da ove nocci, bas ove nocci, nije dosao njen sin. I moj, mozda. 
..."


Mesa Selimovic


Dan kad sam ubila mene u njemu

Published on 03:03, 03/09,2016

"Zašto si takva?" upitao me je. Razmišljala sam dugo sta da mu odgovorim. Ne zato sto nosam znala sta da mu kažem, već zato što nisam bila sigurna da li je on bio spreman da cuje taj odgovor. "Znaš, ponekad mi dodje da budem takva. Možda bi trebao da se navikneš." udaljila sam se od njega, kao da sa pokusala da napravim neku granicu."Da li si uvijek takva, zašto ne pokušaš biti malo ljubaznija?" Nasmijala sam se njegovom predlogu. "Dragi, pa upravo sam bila ljubazna. Zar se ne primećuje." Počeo je glasno da se smije. "Divim ti se djevojko, znas li to? Poslije svega sto si prosla sa onim skotom' trznula sam na podrugljivi naziv koji je dodijelio svom 'suparniku' , i on je to primijetio ali je ignorisao '...posle svih suza koje sam ti obrisao sa tvog blijedog lica, pitam se da li se on imalo kaje. Svaki put kad te pogleda u tvojim očima vidim ogromnu snagu, a znam da nije zbog mene." Odaljila sam se još par koraka. "Prestani, dosta si iznosio svoje mišljenje. Ne daje ti za pravo..."  "O da! Itekako mogu da dam sebi za pravo da ga komentarisem. Prvenstveno ne shvatam kako i dalje možeš da voliš nekoga ko te je doslovno zgnječio? Uništio ti je život. Povrijedio te. Iscijedio svu onu dobrotu koji si imala i na kraju izigrao tvoje poverenje??" Svjesna svega što je rekao ubila sam suzi koja je pomislila da moze slobodno da se kreće mojim lice. "Ne možeš tek tako da prestaneš nekog da voliš. Možeš da pokušaš, ali uzalud je. Razumijem kako se ti osjećaš, stvarno mi je žao. Ali ja ne mogu da utičem na svoja osjećanja. Njega ću voljeti i kad se udam, kad 
 mi na ruku prsten bude stavljao neko ko nije on. Njega ću voljeti i kad sinu budem dala njegovo ime. Njega ću voljeti i kad  mi se slučajno učini njegov glas, ili kad osjetim njegov parfem u moru ljudi. Njega ću voljeti sad i zauvjek. Volim i tebe. Ali nikad kao njega. Nikda vas neću upoređivati, jer ste dva različita svijeta. I ne treba da se bojiš jer si ti u mom životu sada. A on nije. " Nasmijao se. "Ti si čudna." "Nisam čudna, nego drugačija." 


Molim vas tise, ovdje pociva jedno sjecanje.

Published on 07:29, 03/06,2016

Evo zavrsen je i ovaj dan, a ja onako zamisljeno grlim suton. Prihvaram ga u narucje jer je satkan od njegovog imena. U usima mi odzvanjaju zvuci pjesme "Ako me ikada sretnes" Dina Merlina koja je i vise nego pogodna za ovaj momenat u vremenu. Klupa na koju sjedim je nasa od prvog trenutka. 'Ljubav je slijepa i luda, ne zna za Boga ni suda. Al' lijepo pjeva i lijepo dusu odjeva."  Neka sjecanja se ne mogu tek tako zakopati ili baciti na dnu ovog mora,, mada moram priznati da bi ponekad svi mi zeljeli da se rijesimo nekih sjecanja. Mozda bi ostala rupa, ali makar bi smo prebrodili ono od cega dugo bjezimo. Ja bjezim od svega sto mirise na ljubav. Bjezim od njegovog pogleda, njegove ruke, njegovog osmjeha, dodira. Bjezim od njega. Ne umijem sa ljubavlju. Umijem da volim, ali ljubav je nesto potpuno drugacije. Stvaram oluje kada vidim da mi neko pokusava prodati ljubav, kao on sto je radio.  Trazio je kap, a ja sam mu dala okean. Trazila sam da me voli i da mi bude vijeran, nije umio.Tada sam shvatila da mi je slomio srce na svaki moguci nacin. Vise nista nemam, jer sam ja za njegovu ljubav prodala sve. Poslije njega nista u meni nije cijelo. Ko se sa mnom sreci nada, samo vrijeme gubi. 


Maj 2015

Published on 22:41, 03/05,2016

On je meni uvjek izazivao osmeh na lice. U bilo koje doba dana i noći. Često me pitaju zašto se stalno smijem, šta da im kažem da je zbog njega. Pa da me osuđuju. Neka hvala, dobro mi je ovako. Pitao me je jednom da li naše zajedničko smijanje budi u meni neka osjećanja. Odgovorila sam mu 'Ne' drsko, kako ne bi primetio bol u mome glasu. Ne izaziva nista, on izaziva sve!!