Plavi Safir blog

Sunce je odavno zaslo. Ima sigurno sedam sati, ali se ne usudjujem da pogledam. On je kod mene stigao prije vise od pola sata. Razgovor nam je bio raznovrstan. U sekundi smo prelazili sa teme na temu. Ono cega se sledece sjecam jeste mrak. I strah, ali ne klasican strah, vec onaj strah koj te tjera da se smijes. Drzao me je za ruku kao da svakog trenutka mogu da odem. Naslonila sam glavu na njegove grudi i samo sam cutala. 'Bojis li se?' potpuno neocekivano pitanje od njega? Nekoliko trenutaka sam cutala jer nisam znala koji bi mu odgovor bio najprihvatljiviji. 'Mozda?' je bilo jednio sto mi je palo na pametu u tom trenutku. Privukao me je k sebi i cvrsto zagrlio. 'Osjecam da se treses. Nema potrebe da se plasis. " Njegove rijeci su mi zadavale jos tezi posao. I kako da se ne bojim? Sve me ovo ujedno cini srecnom i tuznom. Srecnom jer znam da je pored mene i da ga imam, a tuznom jer nisam iskrena prema njemu. Porema njemu osjecam nesto sto nije ljubav, ali je jednako jako i snazno kao ona. Nisam ljubomorna, ali on ne smije pripadati nekome ko nisam ja. Ne smije ga imati druga ni treca ni bilo koja. Smijem ga imati ja koja ga volim najvise na svijetu i znam ga i volim njegove lose strane i ne vidim problem u tome sto puno pije i sto se gubi nocima.

Sve vise pcinjem da licim na njega. Lomim tudja srca samo zato sto je on slomio moje. Dopustio mi je da vjerujem da je cijelo vrijeme ovoga svijeta ispred nas. A bas on ga je ugasio. Vrijeme je stalo, a on otisao. Suvise sam njegova da bih mogla da pripada bilo kome drugo. Mozda bih trebala da ga mrzim, ali ne mogu. Imam jedno srce i ono nije za mrznju. Ali i dalje ne znam sta je sa mnom. Znam da bih mu oprostila sve, ali mu nikada ne bih dopustila da se vrati, ali ga volim. Mozda je to zato sto sto je on bio moje sve. Moje prvo sve. Moja prva ljubav. Moje prvo iskreno volim te. Moja prva svadja. Moje prvo 'dobro jutro i laku noc'. Ali poslednja ljubav. I ako postoje drugi koji bi dali sve za moju ljubav, suvise sam njegova. I dala bih sve za njegove rijeci, makar i one glasile 'ne volim te'. Ali ko to sada brine o tome? Da li sam luda sto bih mu dala cist list papira da ponovo pise pricu kojoj vec odavno znam kraj? Ako jesam, neka sam. Nasa ljubav je otrovna. Izdali smo jedno drugom rastankom. Idali smo ove dvije duse sto nam je Bog povjerio. Uostalom, bolje nismo ni zasluzili.