Kada se sretnemo

Published on 23:15, 07/25,2015

Nije joj bilo svejedno kad ga je vidjela poslije mjesec dana. Mislila je da će moći tek tako da prođe pored njega, ali nije. Zaustavio je. Njen svijet je u tome trenutku stao a srce joj je zadrhtalo. ''Pa gdje si ti?'' upitao je ljubeći je u obraz. Nije mu odgovorila. Nije znala šta da mu kaže. Uhvatio ju je za ruke ''Kaži nešto, ili ti je možda maca pojela jezik.'' Samo se nasmijala, ali se pomalo pravila važna, jer je to bio lažni osmijeh. ''Gdje ti je djevojka?'' bilo je jedino pitanje koje je mogla da izusti. Nije mogla predugo da ga gleda u lice jer bi sjećanja samo počela da naviru, a sa jima bi došle i suze koje nije bila  u stanju da zaustavi. Spuštila je glavu. On je uhvti za bradu i podignu joj glavu.''Glavu gore. Kući je valjda. Šta radiš ovdje?'' ''Uživam.'' drsko mu je odgovorila. ''A odakle ti ovdje?'' ''Radim.'' Da li se to sudbina igra sa njom, pomislila je. Od svih ljudi na ovom svijetu gdje baš njega da sretne. ''Izvini, moram da idem, čeka me drugarica.'' Uhvatio ju je za ruku, ali ovoga puta čvršće ''Čekaj, nemoj još da ideš. Uželjeo sam te se.'' Hmm dobro glumi, pomislila je. ''Ozbiljo, pusti me.'' doslovno je isčupala ruku iz njegove. ''U redu. Pusti ću te, ali mi prvo reci nešto.'' Znala je šta će je pitati, ali mu je dopustila. ''Hajde, pitaj.'' ''Voliš li me?'' ''Čemu sad to? Više nismo mi, sad smo ti i ja. I to pitanje je apsurdno.'' ''Bilo apsurdno ili ne odgovori mi.'' Pogledala ga je, cijeli njen svijet je stajao je pred njena dva plava oko. ''Volim.'' ''Još nešto, u slučaju da ovo sa njom ne ispadne dobro, bili bi mi pružila još jednu šansu?'' Podledala ga je direktno u oči, nasmijala se i rekla ''Ne.'' zatim se okrenula i otišla. On je ostao da stoji u mjestu i gledao je kako je odlazila. Nedostajeće mi taj osmijeh, pomislio je dok mu je isčezavala u daljini šetališta.


Stihija

Published on 02:22, 07/25,2015

Sjedim pored prozora i udišem ovaj težak vazduh. Nešto se dešava, sve se odjednom mijenja. Prije par godina ljeta nisu bila ovako ljuta na ljude. Bila su prijatna, sasvim dovoljna za svakodnevno uživanje. A sada, u ovoj gužvi sunčevih zraka i ljudi izgube svoje smjernice. Izgube putokaze koji ih vode pravim putem. Jeste se vi ikad osjećali toliko zbunjeno da ne znate ko ste zapravo?  Kako ste dospjeli tu gdje jeste? Koga volite? Što volite? Toliko zbunjeno da ne znate što radite na ovom svijetu? Toliko zbunjeno da ne znate zašto se trudite i za koga? Toliko zbunjeno da ta zbunjenost prelazi u strah? I da produ dani da ne progovorite ni rijeci? Da izadete na ulicu i ne znate zašto ste izašli ,koji vam je cilj? I samo se vratite jer vas je strah. To ova vrućina utiće na vašu podsvijest, uptavlja vašim mislima kao da ste marionete.  Ali kad padne noć sve se polako ispravlja. Ležaiš nekoliko minuta i gledaš svetlost uličnih svetiljki i slušaš je kako tišinu i razmišljaš o tome koliko ti nedostaje samo da spavaš pored nekog. Pored nekog svog. Ali to su stvari koje ne možeš da kontrolišeš jer nije na tebe red. Univerzum kuje posebne planove i za mene i za tebe, a i sa nekim gubitcima se moramo pomiriti. Jer ako ostanete na istom mjestu, i ne pokušate se pomaknuti velika je mogućnost da će vas progutati vatra ili odnijeti velika bujica vode. Svako od nas ima svoj brod kojim plovi mirnim plavim morem, svoju sigurnu luku, veličanstvenu kao što su nebesa. Jednom kada ukapiraš koji je tvoj ritam, nastavi da sviraš po njemu.