Posjedujete li u vašoj biografiji nekoga zbog koga bi ste učinili sve. Bukvalno sve. Naravno, svi mi imamo neko sidro. Sidro koje nam ne dopušta da odemo predaleko.
Tako je imala i ona. Imala je razlog zbog koga se svako jutro ustajala.
''Dobro jutro šećeru.'' gledala ga je, još uvijek pospanim očima dok je on stajao iznad njene glave. ''Dobro jutro mama.'' nagnuo je glavu prema njenom obrazu i poljubio, onako kako dijete umije. Ona je krenula da se ustaje iz kreveta ali joj je on preprečio put i zagrlio je toliko jako da joj ponestalo vazduha u plućima. ''Ako ne želiš da umremo od gladi pusti me.'' on se nasmijao i pustio je. ''Tako je več bolje, a sad idi umij se i obuci.'' ''Dobro mama.'' Gledala je svoje dijete dok je odlazilo prema kupaonici i pitala se kako može nečiji svijet da stane u tako malom tijelu. Tek kad joj je nestao sa vidika mogla je da nastavi svoju dnevnu rutinu. Mislila je da joj dan ne može ljepše početi, ali se prevarila. ''Jesi li budna srećo?'' Bio je to čovjek njenog života, ne ljubav. Ljubav njenog života bio je njen sin, sve ostalo su samo sekundarne ljubavi. Ali ni jedan nije učinio da njeno srce zaigra kao zbog njega. Zbog čega? Pa u njenom svijetu joj nije trebao muškarac koji će nju prihvatiti već koji če prihvatiti njeno dijete. Ona je svom djetetu morala biti i otac i majka. I najbolji prijatelj. Po svemu sudeći ona nikada nije mogla da bude jednostavna zato i nije nikad tražila ljubav. Samo joj je trebao neko ko će biti tu, ne da joj pomaže oko djeteta ili oko novčanih sredstava, to je sama mogla da stvori. Trebao joj je sao neko da bude tu na kraju dana, kad se svi računi sklope. Tada je naišao on. On koji nije trazio ništa, a pružao joj je sve. I što je najvažnije voljeo je to dijete. Ne pričam ovo napamet. Vidjela sam sa koliko ljubavi gleda tog dječaka. Čuvao ga je kao da je njegov sin, a nije morao. Samo je tako željeo. ''Upravo me je probudio mali vrabac. Ti? Hoćeš li svratiti malo do nas?'' ''Uklopiću vas nekako u raspored.'' ''Dogovoreno.''
''Mama, mama??'' ''Kaži pile?'' ''Mogu li napolje da se igram?'' ''Naravno da možeš zlato'' Znala je da mu ništa neće biti u dvorištu. Ipak je to najsigurnije mjesto, pored njenog naručja, gdje je siguran. Priznala je ona sebi odavno da je bila skeptična u početku, poslije razvoda, šta će ljudi reći. Ali poslije nekog vremena joj je postalo svejedno jer je shvatila da ne živi za druge, već za sebe i svoje dijete. Pružila je svom sinu sve što mu je ikada bilo porebno i trudila se da mu ne nedostaje ništa, čak ni otac. Hrabra je ona žena. Ne samo ona nego i sve majke na ovom svijetu. One su borci, tihi borci. Nepočastvovani heroji, koji često bivaju osuđivani zbog svojih postupaka. One sve izdržavaju, nose svaku vrstu tereta na svojim leđima. Dostojanstveno. Poput kraljica, jer one to i jesu. Velika je njihova snaga.
Možda ja sa 19. godina ne znam mnogo o životu, ali jedno znam. A to je, da je moja majka moj heroj. Moj idol. Boginja. Naučila me je kako voljeti, poštovati i oprostiti. I vjerujte mi da ništa na ovom svijetu ne može zamijeniti majčinsku ljubav. I ništa ne može zamijeniti vrijeme provedeno sa majkom. Jedna je majka.