Previse rana iz starih dana
Da li je moguce da neko sa devetnaest godina bude umoran od zivota? E ja jesam. Vidjela sam sve i svasta, i svadje i razvode i brakove i sigurna sam da ne zelim takav zivot. Ispunjen lazima i obmanom. Moji tekstovi su sareni a narocito kad mi je inspiracija na nivou. Ali cemu zivot uci me? Da uvijek dobri ljudi ispastaju. Da su rane svjeze i nakon svih tih godina. Da ljudski zivot moze da nestane u sekundi. Ne, ne zelim takav zivot. I uvije cu za sebe govoriti da nisam dobra i da me ne treba voljeti jer ni ja ne umijem da volim ljude. Upravo zbog svih lazi kroz koje sam prosla. Ne vjerujem ljudima, a ponajmanje sebi. Distanca. Treba se drzati distance. Sto su ti dalji ljudi manje ce te povrijediti. A ja, ja svoja osjecanja ne mogu da dam svakom, ili volim ili ne volim nema treceg. A u glavnom ne volim. Rijeci. Tekstovi. To je nacin na koji ja mogu da se otvorim drugima. U pisanoj formi. I da. Muzika. Kada sam srecna tada uzivam u mizici a kada sam tuzna, onda je razumijem. A cini mi se da je uglavnom razumijem. Kad se amijem smijem se sa svima, a kad placem placem sama. Uvijek se salim sa ljudima kako kad pogledaju u nebo mogu se sjetiti mojih ociju, ali sam samo ja ta koja pamti. I pored svih njih koji kazu da neke stvari koje sam uradila za njih nece nikad zaboraviti, pa me poslije toga slome. Toliko da ni sama sebe ne mogu sastaviti vise, nikada...