Zamisljena
Prihvatila sam ga kao nekog svog. Stranca. Ali sam ga prihvatila. Ubedjivao me je da je tu da ostane, da smiri nemire i da razbezi oluje, a opet ona magla u ocima je sada tu zbog njega. Nije sve njegova krivica. Pomalo je i moja. Moja jer sam vjerovala da su njegove rijeci iskrene, da mu je stalo. Brzo se razocaras kada shvatis da su prijatelji rijetkost, i da je malo onih koji zaista misle ono kad kazu tu sam uvijek za tebe. Prevari se covjek dosta puta u zivotu i vise nije siguran kome vrijedi vjerovati. Mozda previse razmisljam o tome, mozda im pridajem previse paznje, ali sta da radim kad sam mislila da ce uvijek biti tu. Ja kojoj nikada nije bilo tesko pristati na svakakvu glupost sa takozvanim 'prijateljima' sada lezim u krevetu i piljim u plafom. Kao da ce mi on dati resenje za moje nesmotrene greske. A opet, prija. Kasno razmisljanje i istazivanje ovih mracnih dubina u mojoj glavi. Kopanje po zabranjenim djelovima visokih polica koje samo kriju tajne mojih misli. Svega li ima u ovoj mojoj glavi. Toliko ne izgovorenih rijeci, unaprijed smisljenih dijaloga, planova za neko buduce vrijeme. Njegovo lice. Glas. Osmijeh. Lazi. Lazi. Puste i podmukle lazi. Vjerovanje u njih. Ubedjivanje u nesto sto uopste nije logicno. Razocarenje. Suze. I zid. Oko mene.