Jedan sat je posle ponoći, gledam u nebo. Pun mesec, nekoliko oblačaka tu i tamo, zvezde raspršene po nebu kao da su se dogovarale. Osećam miris noći, nekako je poseban ove prve julske noći. Od jednom osećam kako mi se mačka vrti oko noge. Pogledam je, ona počne da mjauče. Shvatam, hoće da se mazi. Sedam na pod a ona mi se pruži u krilo i poče da prede. To je osećaj zadovoljstva. Zna ona dobro šta voli. A ja volim nju. Brojala bih zvezde ali sam čula da ne valja da se broje, ali niko da mi objasni zašto. Mada nema veze, mačka mi skreće pažnju ližući mi ruku. Opet mjauče, kao da želi da razgovara sa mnom. Počinjem da joj pričam kako sam provela dan. Rekli bi ste suludo, kao da razgovaraš sam sa sobom, ali nije tako. Ona kao da me sasluša, ne osuđuje i mjaukanjem pokuša da ti pomogne. Sećam se jednom kad me je boleo stomak ja sam ežala na krevetu i ona je došla, legla mi na stomak i počela da prede. Zato više preferiram mačke kao kućne ljubimce nego pse. Iako sam čula da su mačke pravo zlo, ja u to ne verujem. U svom 19-o godišnjem životu imala sam preko 100 mačaka i nijedna nije bila zla/lukava/bezobrazna, sve su bile umiljate. Čak je jedna pila poslušna poput psa, kad bih tapnula rukom na prazno mjesto na krevetu ona bi došla. Kao da je dresirana. Voljela sam je zbog toga. Ubeđena sam da su bolje od većine ljudi koje poznajem. I stojim iza toga.