Ti jedni bi bio meni cio svijet

Published on 00:40, 04/30,2017

''Nedostajala si mi'' obratio mi se dobro poznat glas koji sam već dugo vremena pokušavala da izbacim iz glave. Okrenula sam se i samo zbunjeno stajala. Naravno da je bio ON. Previše samouvjeren za nekoga ko je već dugo vremena prekrižen sa stranica knjige moga života. ''Šta je, maca ti je pojela jezik, a?'' Nastavio je dok sam ga ja i dalje začuđeno posmatrala. ''Šta želiš?'' upitala sam ga mrzovoljno i gotovo ne zainteresovano za bilo kakvu komunikaciju. Ali da se ne lažemo, skoro pa da nisam disala od uzbuđenja. Čudno kako mi djevojke funkcionišemo. Doslovno se gubimo kad ugledamo nekoga koga nismo vidjeli mjesecima, neke čak i godinama, ali i dalje imaju neki skriveni uticaj nad nama. I vrlo dobro sakrivamo svoje osjećaje i strahove. ''Naravno da nije, ali sa tobom nemam o čemu da razgovaram.'' Prosto kao pasulj, ni jedna emocija ne smije da izađe iz mene, a pogotovo ne smije da se vidi u očima. Oštro i bez oklevanja. ''Ma daj, znam da si ljuta, ali nisam te zaboravio. Kažem ti, nedostajala si mi.'' Bio je jako uporan za nekog ko mi je prije samo nekoliko mjeseci, da nađem adekvatnu riječ, zgnječio srce. Neke stvari ti ostave rane, ne ožiljke, već rane. On je bio moja rana. ''U jednom trenutku sam pomislila da si se opametio, ali sada vidim da si i dalje nezrelo, razmaženo derište.'' Pomislih da možda pretjerujem, ali valjda je to zaslužio. ''Ko je zreo - brže truli, sjećaš se? Uostalom ponašaš se kao dijete. Daj da zakopamo ratne sjekire.'' Izgovarajući to uspjeo je da sjedne pored mene, a ja sam potpuno zaboravila da reagujem. ''Zar ne misliš da mi duguješ nešto?'' Nasmijao se jer je znao da sam u pravu, ali nije htjeo da prizna krivicu koju nosi već neko vrijeme. ''A šta to?'' Bezobrazluk čisti, kažem ja. ''Kao na primjer izvinjenje.'' Tako je, naprijed djevojko. Kaži mu. ''Možda si u pravu, ali prvo moraš da me poljubiš.'' Čuješ ti to, ja njega da poljubim. (rado) Neće moći. Odakle mu samo za pravo. (Ovo bijes govori, a ne ja.) ''Molim?'' ''Da, dobro si čula. Hajde.'' Govorio je dok je namještao obraz čekajući da ga poljubim. Hhh kao može neko da te tako nervira a u isto vrijeme se boriš da mu odoliš. ''Kakvi. Nema šanse.'' I dalje sam odbijala. (Iako je ponuda drugoj JA bila primamljiva) ''U redu, ali dobiću ja više od poljupca u obraz.'' Nevjerovatno. Ne moguće da je ovako brzo odustao. ''Nego da se vratim na stare skeletone iz ormara.'' Nastavio je svoju priču. ''Kada malo bolje razmislim, jesam te povrijedio. I kriv sam za mnoge stvari, a najviše za tvoje suze.'' Najzad je shvatio, ali kasno.(Hajde saberi se. Nije kasno :)) ''Ma u redu je stvarno.'' Naravno da nije, ali zar je nekog briga. ''Mislim da je vrijeme da nekoj drugoj daš ljubav.'' (Odakle ti ta ideja samo.) ''Znam da ne misliš tako. Ne znam kada si imala vremena da postaneš tako drska.'' (Nisam prestala..) ''Znaš li kada se to desilo? Od onog trenutka kada je tvoja ljubav prema meni počela da vene. Od onog trenutka kada si mi okrenuo leđa. Jasnije?'' Boli me priznajem. ''To su jake optužbe. Ali prihvatam sve što mi kažeš. Samo dopusti da ti kažem sledeće.'' (Hajde pusti ga.) ''Dobro.'' ''Samo pogledaj ono...'' I nešto se samo dogodilo. Pokazivao mi je nešto u daljini, ali to je bio samo trik. U momentu kada sam htjela da ga upitam šta bih trebala da vidim, okrenula sam se i on se nalazio tik ispred mene. Lice u lice. Nije mi dao da reagujem. Samo je stavio svoje ruke oko mene i poljubio me. (Vatromet.) Nisam znala šta da radim, da li da mu uzvratim poljubac (da) ili da počnem da histerišem (ne, nikako). Unutrašnji dijalog me je još više zbunjivao. ''Stani, stani.'' rekla i ukočila se. (Bravo, aplauz.) ''Čekaj, šta nije u redu. Ne sviđa ti se. Ne voliš me više, jel to?'' Pričaj. ''Ne, naravno.'' ''Šta ne voliš me?'' ''Da. Ustvari ne. Ili da.'' Uvijek je znao da me doslovno izludi. ''Kaži šta je od toga?'' ''Volim. To je sve što ću reći.'' I bilo je. Nisam znala da izgovorim ništa drugo. Kao da su se ostale riječi izbrisale. Samo sam umjela 'volim' da kažem. I naravno da zaplačem. Kao da mi nije bilo dovoljno cmizdrenja. Ali od tag momenta sve se mijenja. Ne reagujem na trenutak kada me on grli i mazi po kosi da bi me utješio. Ne reagujem jer mi je to falilo. Naše svađe i pomirenja. I sada me je tješio kao i prije. Ljubeći me u čelo i prolazeći mi prstima kroz kosu. Ne znam, ali se tada u tom trenuku nešto čudno dešavalo. Kao da sam prešla preko svega lošeg što mi je priredio. Tek tako, bez razmišljanja i bez trunke kajanja. Kažem ja da smo čudne. ''Nisam te zaslužio. Ali te toliko volim da ne umijem da te samo tako pustim.'' I dalje  dubini njegovog zagrljaja prošaputala sam. (Kada sam i ja, i...) ''...kosmos će ti oprostiti.'' 


Kao nije suđeno, sve je protiv nas, a uvijek ti i ja na kraju svega…

Published on 14:40, 04/18,2017

Sve je počelo mnogo prije nego što sam mislila. U tom trenutku ništa nije govorilo da će on da bude osoba zbog koje ću da se postidim kad ga pomenu. A zašto pitate se? Pa razlog je jednostavan. Postidim se kada shvatim da se zaljubim u naš razgovor koji nekome ne znači ništa, u pogled koji svakome drugo izblijedi i u taj prokleti osmijeh koji je poseban samo meni iz nekog nepoznatog razloga. Možda zvuči glupo, a kako i neće, ali zaljubim se u trenutak. DA, stara škola. Zabrinula bih se da je drugačije. U ostalom, kada sam prije čitala knjige u kojima se pominje to da, žena koja voli, otvori mjesto za pisanje poruke, napiše je, izabere među kontaktima Njega i izbriše - nisam vjerovala. Zapravo je bilo nemoguće da bi to ta glupača uradila! Previše kukavički, bez ikakvog smisla, tu poruku nedostajanja nikada nije poslala. Sada, iz ovog ugla, godinama kasnije, više ne djeluje isto. Sve ima smisla. Znate li koliko je samo teško ne reći ništa? Kada svaki dio vašeg bića želi da uradi suprotno?

 

Vjerujte mi kad vam kažem sledeće. Ta jedna poruka meni je mogla da promijeni sve. 'Sve' je velika riječ, ali tako je. Da je bila poslata onog trenutka kada sam je obrisala, nikada ne bih upoznala neke divne ljude koji su sada važan dio moje ''istorije''. Neki od vas će pomisliti da mi nije dovoljno stalo, jer možda da mi je stalo poslala bi tu prokletu poruku. Ne, ne, totalno pogrešno. Ako smo do toga stigli znači da nešto nije bilo kako treba. Možda je trenutak bio pogrešan, a možda i mi. Nikada to nećemo znati, jer smo preko nekih ''ZAŠTO?'' rođeni da pređemo. To si jednostavno pitanja na koja nam odgovor neće doći poštom. O da izvinjavam se savremenoj tehnologiji. Old school people, remember?

 

Ali, ostavimo sve ovo po strani. Ljudi krenite sada. Krenite od mjesta gdje ste sada. Krenite sa strahom. Krenite s bolom. Krenite sa sumnjom. Neka se ruke tresu. Neka glas zadrhti. Samo krenite i nemojte stati. Krenite sa onim što imate. Samo krenite. Nemojte se osvrćati, oni koji su ostali iza vas tu su sa razlogom ili da vam se podsmijevaju jer ste uspjeli ono što oni nisu ili da vam budu vjetar u ledja za one malo teže dane. Dakle svako ima svoje mjesto, svoju svrhu. I ne zaboravite da se smijete. Neko će se zaljubiti u taj vaš osmijeh kao što sam se ja zaljubila u njegov. 


Ne zelim rijeci, zelim nju..

Published on 20:22, 04/11,2017

Znam, bivalo je noci kada bi ona ostajala budna u sizama i glila jastuk. Dok sam ja grlio flase alkohola ili tijela zena koje za mene ne bi prstom mrdnule. Sigurno me je mrzjela zbog toga. A i ne krivim je. Mislio sam da je nikada necu izgubiti, da ce ona uvijek biti tu. Kao moja ruka za spas. I bila je u pocetku sve dok joj nije dosadilo da me dize sa dna. Svakog dana sam joj bio korak dalje. Umjesto da se gomila ljubav i sreca nagomilavale su se lazi. Bio sam budala puna sebe. Posmatrao sam je kao krhu djevojcicu koja ce me cekati i biti tu samo zato sto me je voljela.  Boze kako sam bio glup, izgubio sam jedinu osobu koja me je istinski voljela i branila od svijeta. Sada ovako trijezan ne mogu da pogledam ni jednu. Moje srce je zakljucano kod nje je ostao kljuc, kljuc svega. Nikoga na ovom svijetu nisam pozeljeo da vratim kao nju. Ona je ta koja je mom svijetu davala boje, a ja to nisam shvatao jer mi je bilo bitnije da budem vidjen u najboljem klubu sa nekom nepoznatom djevojkom nego nju da uhvatim za ruku i prosetam kroz grad. Tako jadno i sebicno od mene. Vidite, kasno shvatam. I pozelim da vratim vrijeme da krenem sve iz pocetka. Ali za mene univerzum nema vremena. Prokockao sam jedinu sansu koju sam imao da tu zenu ucinim najsrecnijom na svijetu. Da joj jutrom ljubim obraze i da joj sklanjam pramencice kose sa lica dok je gledam. Koliko mi sada nedosataje njen glas da mi "pripovjeda" kada kasnim na rucak koji je ona dva sata spremala. Nedostaje mi da je zagrlim oko struka kada je ljuta i da je tada poljubim u vrat kako bi se ona razljutila. Sve mi njeno nedostaje, nema  vise njenog parfema da mirise po stanu, cak je jos uvjek prazna njena strana u ormaru.. Toliko sebicno od mene da uopste pozelim da mi se vrati. Eto zivot pise svoje stranice, a ja nastavljam da mastam da ce se jednoga dana, kada se budem vratio sa posla ona biti u mom stanu umjesto tisine.


Raj bi u Pakao pretvorio samo da istjera svoje

Published on 19:19, 04/09,2017

♥Misliš li ti da smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo?

♥Ne znam, možda smo baš pogrešni. Ali niko nikom nije poslat slučajno. Isto tako postoje neke stvari u ljubavi koje ne možeš da isfoliraš. Sjećaš se na samom početku kada bi mi se nasmijao, a ja bih odmah skrenula pogled kako ne bi vidio onaj moj blesavi kez.

♥Sjećam se kao da je bilo juče, posmatrao sam te kraičkom oka i čekao da me pogledaš.  Zatim sam ti se osmijehnuo, a ti bi se pravila luda, kao nije ti milo. Ti tada nisi znala, ali ja sam odmah znao da postoji neka iskra među nama. 

♥Kako si to mogao da znaš?

♥Pa svaki put kada bi skrenula pogled vidjeo bih ti rupice na obrazu dok se smiješ. To nisi umjela da isfoliraš, kao ni sjaj u očima dok me gledaš.

♥To nikada nisam ni željela da foliram. Željela sam samo tebe.

♥Pa, sada sam tu. Koje su tvoje sledeće dve želje?

♥Ako ti kažem sada neće se ispuniti.

♥Dobro, ali samo da znaš da se neću smiriti dok ne ispunim sve tvoje želje. Zbog toga moraš da mi daš nagovještaj za još jednu želju.

♥Uredu, možda neće zvučati kako treba ali sam si tražio. Dakle ili cu imati sina sa tobom ili cu ga nazvati po tebi, na tebi je da izabereš.

♥Sviđa mi se kako razmišljaš. I samo da znaš da ću nastojati da ispunim to, kako god da zvuči.

♥Hvala, možda će uptavo ta želja biti odgovor na tvoje pitanje da li smo stvoreni jedno za drugo. 

♥Nego, htjeo sam da te pitam sledeće. 

♥Hajde pitaj.

♥Šta te je to privuklo kod mene? Reci mi šta je to toliko bilo snažno da nisi umjela da sakriješ taj tvoj sjaj koji i dan danas posjeduješ. Jer nećemo da se lažemo sijala si kao Sunce.

♥Stvarno želiš da znaš?

♥Da, mnogo me zanima.

♥Ako je tako onda ću ti reći. Postojao je samo jedan jedini momenat kada sam bila ubijeđena da se neću umijeti izvući iz tvoje zamke. Samo jedan momenat i tvoj pogled.

♥Daj ne izmišljaj sad. Pogled? Sve ovo zbog pogleda?

♥Samo konkretno zbog tog jednog pogleda. U tom trenutku je samo nešto kliknulo i znala sam da će me te tvoje oči proganjati danima. I da neću umjeti da se izvučem iz te zamke ljubavi. A želim te voljeti na način na koji su stari pisci i pjesnici voljeli svoje ljubavi, na način na koji danas ljudi više ne znaju i ne žele voljeti, na način na koji ti zaslužuješ da budeš voljen.

♥Vidiš, ti si prva koja tako gleda na mene, na nas. I zbog toga si upravo ti ta koja zaslužuje ne samo da joj skinem zvijezde sa neba nego Mjesec.

 


Da ti kazem da te volim!

Published on 17:10, 04/05,2017

''Hej..'' začulo se na par koraka od mene. Okrenula sam se, bio je to on. Par trenutaka sam stajala nepomično pokušavajući da dođem k sebi. Napravila sam kortak unazad kada je krenuo da korača prema meni. ''Šta hoćeš?'' pitala sam ga, i dalje zbunjeno gledajući ga. ''Htjeo sam da te vidim.'' izgovarao je i dalje prilazeći mi korak po korak. Ovoga puta se nisam pomjerala, ali sam počela da se smijem, ne znam iz kojeg razloga. ''Šta je tu smiješno?'' Pogledala sam ga, onako kako se gledaju ljudi koji ćute , dok iznutra vape za zagljajem koji bi im moga spasiti život. "Ne znam ni sama." je izletjelo iz mojih usta dok se njegovo lice nalazilo na par milimetara od mog. Uhvatio me je za obile ruke, obavio ih oko svoga struka i zagrlio me. I dalje sam stajala nepomicno. "Nedostajala si mi" prosaputao je. "Koliko je samo proslo?" rekla sam. "Znam, i imas pravo da budes ljuta." "Ali nisi ni pokusao." rekla sam na ivici suza. Zaglio me je kao sto me je nekada grlio. Njegovi zagrljaji su uvjek bili topli, uvjek sam se osjecala kao da bas tu i pripadam. Pokusala sam da ga odgurnem, ali nije dopustao. Nije me pustao iako sam bila uporna. "Zasto si uopste ovdje?" upitala sam ga idalje zadrzavajuci suze koje samo sto nisu krenule iz mojih plavih ociju. "Dosao sam da ti kazem nesto." rekao je ne dovrsavajuci misao. " Rekao si sta si imao pre par mjeseci, i mislim da je bilo i vise nego doboljno." ljutito sam mu obrusila.. "Ne, dosao sam da ti kazem nesto drugo." Bio je uporan. ". Sta? Hajde reci vise." "Da te volim.. Dosao sam da ti kazem da te volim." Pustio me je iz svog narucja, ali ne je opet uhvario za ruke. A ua sam ga zbunjeno gledala. Kako sad to, pitala sam se. Taman kada sam pomislila da je definitivan kraj, on se pojavljuje ni od kuda i govori mi da me volim, govori mi ono sto sam prizeljkivala. "Zasto cutis? Zar neces da kazes nesto? Da i ti mene mozda volis?" " Sta da ti kazem? Da sam srecna sto te vidim, jesam.. Da i ja tebe volim, pa naravno da tr volim.. Volim te i previse da bi ove dvije rijeci mogle to da iskazu." gledao me je pravo u oci. "Jesi zavrsila?" klimnula sam glavom. Privukao me je pri sebi i poljubio. Negodovala sam, ali uzalud. Uzvratila sam mu, a on me je opet zagrlio. "Volim te vise od svega budalice."


A ponekad, uprkos svemu, protiv svake logike, nadamo se.

Published on 23:20, 04/01,2017

''Ne znam gdje me život vodi, ali se nadam da će me odvesti tebi.''


Postojale su neke riječi koje nisam mogao njoj da izgovorim. Pokušao sam, ali mi je u grlu svaki put zastala knedla. Željeo sam da joj priznam sve. Prihvatala me je u potpunosti onakvog kakav jesam. Bila mi je bliže nego svaka prije nje.  A ja budala nisam uspijevao da joj kažem, da je svakog dana tražim u svim prolaznicima očekujući da ću ugledati taj njen osmijeh koji se pojavi zbog mene. Dajte nisam blesav, vidi joj u očima. Sjaj. Tu je samo kad razgovara sa mnom, sa drugima se momentalno gasi. Mislim da bi i budala uspjela to da ukapira. Vidite, nešto joj ne da da me pusti, ali ubijeđen sam da ne zna da ja znam šta budim u njoj. A ja se ponašam kao idiot. Ne želim da je uplašim. Želim joj reći da je posebna i da mi ne izlazi iz glave. Želim da je držim za ruku i da joj kažem da je nikada ne želim pustiti. Hoću da joj koljena klecaju zbog mog dodira. Da se sva izgubi kad je poljubim. Da je ujutru gledam kako se šeta u mojoj majici, sva ponosna jer je dobila šta je htjela. Mene. Ništa mi ljepše ne bi bilo nego da je naljutim, pa ona onako bijesna da mi okrene leđa, kao gleda kroz prozor. Pa onda, da te razljutim, uzmem da te grlim otpozadi, oko struka. Ti bi se zatim trzala, praveći se da ti smeta. Ali u stvari mislim da bi ti se svidjelo. A kada bi me zagrlila osjetio bih kako ti srce brzo kuca. Tvoj pogled bi postajao moj svemir. 

Ne znam da li si umorna od čekanja mene, da se osvijestim i shvatim da mi trebaš. Znam samo da ljubav ima jedno ime, jedne oči i jedan osmijeh. I svi se oni zovu tvojim imenom.