Nikad ti meni nisi bila daleko, to su bili samo kilometri… Samo brojevi i par sati jedvačekanja.

Published on 21:48, 05/20,2017

A onda sam, jedva zatvarajući oči na 20-ak minuta toga popodneva, shvatio da je držim u šaci. Nije se otimala, nije se branila, nije pokušavala pobjeći. Prihvatila je to držanje, lažući ponekad sama sebe da ne osjeća stisak. Grubost je pretvorila u nježnost, gađenje u divljenje, ružne riječi u stihove, a mržnju u ljubav.
Svaki bi mi se put osmjehnula podsjećajući me da se negdje, ispod toliko slojeva ove umorne žene, krije djevojčica koju je, čak i u kišna jutra ponedjeljkom, koju godinu ranije, bilo lako voljeti.
Istegnuo sam se po, danas igrom slučaja – praznom krevetu. Demonstrativno sam rastvorio dlan kao da i ona to može vidjeti, osjetiti.
„Idi.“ – pomislio sam, a možda i, opijen umorom, rekao.
Držao sam rastvoren dlan, puštajući je da plovi kroz sadašnjost. Proklinjući prošlost, plašeći se budućnosti.
Puštao sam je da odabere jedan od stotinu smjerova, ili stotinu smjerova odjednom.
Nudio sam joj tuđa srca da se u njih useli, noseći ovo malo stvari koje je još čuvala sa sobom na mom dlanu, u šaci.
Govorio sam joj o tuđim usnama i kako bi je drugi vjerojatno (sigurno) ljubili češće nego što je ovdje bila ljubljena.
Tjerao sam je u krajolike koji su čekali njena bosa stopala i glasan smijeh, neodoljive plesne kretnje.
Samo da u mojim rukama više ne bude tereta bivše ljubavi.
Ne znam u kojem sam trenutku uspio zaspati, a još manje znam kada je prošetala sa dlana u glavu.
Prstima mi je prošla kroz kosu, pa me opomenula i prije nego sam pokušao umorno izgovoriti neku lošu prvu rečenicu onoj koja već nebrojeni put dolazi u snove.
„Spavaj.“ – šapnula je.
Onda sam na njoj vidio modrice, koje kao da su dopirale iznutra i prenuo sam se, pitajući se koliko još može izdržati moju nedostupnost, moju tvrdoglavost, moj haos.
„Ja te volim i takvog.“ – govorila je dodirujući baš kako ona dodiruje (onako kad poželiš da traje).
„Volim te i kad nisi voljiv.“
Osmijeh joj je bio iskren, usne crvene, ruke nježne i tople, a ona stvarna poput svih ožiljaka na tijelu koje tražim kad pokušavam prepoznati stvarnost.
Tijelo je drhtalo želeći sačuvati ljubav kakvu mi je samo ona znala pružiti, srce je željelo iskočiti i zagrliti njeno, a glava me držala čvrsto priljubljenog uz krevet.
Previše me toga ubilo zadnjih dana, toliko ubilo da sam od umora bio samo pola sebe. 
„Ja ću te čekati. Ako me ikada zatrebaš, poželiš, trebaš mi samo javiti.“ – kažiprstom mi je prešla preko čela, duž nosa, pa do usana, priljubljujući prst uz njih da me upozori da je ne otjeram riječima.
Barem ne sada.
„Ja ću te čekati. Čekat ću te sve zime ovoga svijeta, ako će nas proljetna jutra nalaziti zagrljene. Čekat ću te sva ljeta ovoga svijeta, ako ćemo jesenje kiše provesti pod istim kišobranom.“
Polako je isparavala dok sam osjećao kako se budim.
Malena je ludica prošetala od glave do dlana, koracima balerine, sa osmjehom koji prikriva bol i ranjena stopala.
Povlačila je moje prste oko sebe, puštajući me da je i dalje držim u šaci, dok je u granici između sna i jave još odzvanjalo: „Čekat ću te pola vječnosti, ako drugu polovinu mogu provesti s tobom.“
Privukao sam šaku na prsa.
„Tu budi.“ – rekoh u praznoj prostoriji.
„Bog zna da ćeš mi trebati.“


Samo jedan kutak svemira. Za nas. Za naših par nemira.

Published on 07:50, 05/05,2017

Šta ako ti kažem da sam mnogo prije nego što su se moji prsti ispleli oko tvojih maštala kako te čvrsto držim za ruku. 
 Da sada kada naslonim glavu na tvoje rame mogu da oslušnem kako ti srce kuca i na momente uhvatim sebe kako zaustavljam dah da ne bi remetila njegove otkucaje. Ubijeđena sam da je to najljepša melodija koju će moje uši ikada čuti. I dok mi se pogled gubi u daljini, tako naslonjena na tvoje rame, pokušava da pronađem odgovore na razna pitanja. Kako je neko moga tebe da pusti, da odeš? Iako sam se bojala da to izgovorim na glas, nešto me je to pitanje proganjalo. Kako je neko mogao tako lako da odustane od tebe? Pomalo mi je nejasno, ali mi je opet drago. Nemoj pogrešno da me shvatiš, ali ni ne slutiš koliko mi je milo što su te ljudi prije mene pustili da odeš. Možda će ti zvučati bezobrazno ili čak sebično, ali oni su te meni poslali. Jer da nisu, ja možda nikada ne  bih uspjela da te pronađem. I sada moje ruke ne bi bile isprepletene među tvoje prste.  Ne bih imala priliku da slušam ritam tvoga srca. Bila bih izgubljena a moja duša bi i dalje tragala za svojom drugom polovinom. A kada je ne bi pronašla bila bi zarobljena u rukama pogrešnih ljudi. Ne bih bila ovako srećna. Moje oči bi stalno gledale kiše.  Zato još uvijek ne mogu da razumijem kako je neko mogao da te pusti jer su upravo takvi kao ti vrijedni čuvanja. Ne mogu da shvatim kako je neko mogao sebi da oprosti gubitak tebe.  Ne shvatam kako te nije tražio. Kako te nije dozivao sve dok ne ostane bez daha.  Znaš, ne mogu sebi da objasnim kako je neko izabrao da te izgubi, iako je imao hiljade nčina da te čuva. Da te zadrži. Ne shvatam kako je neko samo obrisao otiske koje su napravili tvoji koraci kada si odlazio. Ne mogu da razumijem kako neko nije odabrao da pravi korake sa tobom, dok te čvrsto drži za ruku, dok gleda tvoj osmijeh i zahvaljuje se bogu što te ima. Pobogu, kako neko nije u tvojim očima vidio sebe i ljubav koju si mogao da daš.  Prosto, ali nije mi jasno kako je te taj neko nije volio. Tvoja duša je od prvog momenta zaslužila da bude voljena. Znaš li da ja sva zadrhtim kada te ugledam. I žurim da te zagrlim. Bez tebe ja se gušim, a takav život ne želim sebi da prijuštim, bez tebe.