Plavi Safir blog

I posle toliko vremena kad mi pomenu nju, iznenada mi nesto upadne u oko, mozda prasina, a mozda secanje. Protrljam oci i nastavim. Nastavim da se sjecam. Tiho, toliko tiho da niko ne primjeti. Nabacim osmijeh, jedan kvalitetan iz moje mnogobrojne kolekcije. Vjest sam u skrivanju bola. Valjda su me godine naucile da se ljudi hrane tvojom tugom. Zatim stavim svoj omiljeni sesir i krenem. Krenem u potragu za njom. Ili mozda samo za njenim likom. Glasom. Ocima. Smijehom. Svaka moja potraga je bila uzaludna. I zavrsila bi se u sutonu. Kada sjednem na klupu pored obale i gledam kako more pokriva sunce, i pozelim mu laku noc. Ostanem sjedjeti tako jos par sati u nadi da ce, kad se okrenem biti tu. Spremna da me zagrli. I o toj se zamisli opecem. Ne odustajem. More me podsjeca na nju pomalo. Neukrotivo je. Nemirno. A opet svi mu se dive. Misteriozno, kao i ona sto je  bila. Kada osjetim da je zahladnilo, pokupim se i vratim se u stan. Oh, navikao sam da samo prespavam u njemu. Tu se sve na nju sjeca pa ne volim da sam dugo u njemu. Taj stan krije moje mracne strane. Strane koje je ona uspjela da osvijetli, a sada su ponovo tu. Ne ispustam ih iz vida. Kriju se u svakom cosku. Iza kredence sa porculanom, iza police sa knjigama, iza fotelje, iza njene fotografije... Da ne nabrajam.. Pred spavanje zapalim tamjan, da mi zamirise dusa. Zatim uzmem njenu sliku, i zaspam sa njom. Svake noci je ista zelja. Da se sutra ne probudim, da budem sa njom. Vjecno. Mada mi ona uvijek uskrati to, valjda me vise ne voli ili nije moje vrijeme, ali u svakom slucaju blizi se moj odlazak. Dolazi vrijeme kada ce me poljsko cvijece pokriti, a moju dusu oblaci ljubiti. Do tada cu je traziti.

Voljeti njega je bilo suludo. Nisam marila, uvek su me privlacile nemoguce stvari. S toga sam ga voljela bezuslovno. Volim ga jos. Volim onaj, samo nas ponedeljak. Ponedeljak koji je bio i vise nego dovoljan da ga zavolim. Volim svaki mjesec u godini jer je svaki po necemu poseban. Svaki je zasluzan za po jedan dio moje kolekcije sjecanja. Svaki je zasluzan da mi slova njegovog imena znace ljubav a ne tugu. Jos uvijek ne mogu sebi da ga objasnim. Normalna osoba bi izgubila osmijeh poslije slomljenog srca, ali ne i ja. Cak je i moja tuga vesela. Ponekad zaboli, priznajem, nisam ni ja od kamena. Mada i kad placem sjecam se svega, sa osmjehom. Ni jedan dio ovoga grada nije prosao bez nas dvoje. Svaki kutak, svaka odslusana pjesma vezuje nas za nesto. Svaki brod koji je uplovio u luci ima svoje znacenje, svoju pricu. On je bio moja ruza, ruza cije trnje je duboko u mom srcu, latice po dusi, a listovi po sobi. Mozda zbog njega stradam, ali me briga. Da mi trazi smrt, dala bih zivot. Toliko! I vise! I ako kazu da nije vrijedan toga, meni jeste. Ne vide ga oni mojim ocima. Ne vide ga mojim srcem. Ne znaju da je svaka njegova rijec pustila korenje po mom srcu. Volim ga svim srcem, dusom i tijelom. Voljela sam ga, volim ga i voljecu. Zauvjek. To mi niko ne moze zabraniti.